Dirljive priče s Lovrinca za Sve svete: ‘Došao sam zapaliti svijeću supruzi i sinu. Teško mi je bilo što reći...‘

Netko je došao zbog supruge, netko zbog sina, netko zbog prijatelja iz vojničkih dana, a netko zbog roditelja, brata ili sestare. Na Lovrincu svatko ima nekoga svoga. Različiti su životi, različiti gubici, ali ista je ljubav i bol koja ne prolazi.

Frane dolazi na Lovrinac svakih petnaest dana. Iako se svojih najmilijih prisjeća svakoga dana, blagdan Svih svetih za njega ima posebnu simboliku:

 Šjor Frane dolazi na Lovrinac svakih 15-ak dana

Privatni album

– Došao sam ovdje zapaliti svijeću supruzi i sinu. Ovaj dan mi znači sve. Dolazim ja stalno, svaka dva tjedna sam tu... Malo ste me zatekli, teško mi je bilo što reći – rekao je Frane.

Svoju priču s nama je podijelio i Ante Mihanović, koji je na Lovrinac došao zapaliti svijeću prijatelju koji je preminuo prije pet godina. Povezivalo ih je posebno prijateljstvo, druženje i zajednička ljubav prema planinarenju.

Ante Mihanović

Privatni album

– Proveli smo jedno predivno vrijeme družeći se. Zajedno smo bili u gardi, planinarili smo skupa. Bio je to divan čovjek – prisjetio se Ante.

Priznaje kako ne dolazi često koliko bi možda želio, obično dva do tri puta godišnje, ali blagdan Svih svetih za njega ima posebno značenje:

– Velika mi je to stvar. Prvo treba otići na misu, pomoliti se, onda obići groblje i zapaliti svijeću. To je najmanje što možemo učiniti za naše najdraže – kazao je Mihanović.

Na grobove svojih najmilijih došla je i Danijela. Obišla je baku, djeda, brata i sestru, a iza tih imena krije se obiteljska priča ispunjena lijepim uspomenama, ali i bolnim gubicima.

– Lijepe su to uspomene, naravno. I nije ovo jedini dan kada ih se sjećamo. Mi dolazimo i češće. Brata i sestru izgubili smo dok smo bili mali, a baka, mama i tata bili su savršeni ljudi. Imali smo prekrasno društvo, uvijek je bilo veselo. Mama je doživjela 101 godinu, tako da su ostale samo lijepe uspomene – ispričala nam je Danijela.

Za Milenu, koja je došla obići majku, djeda i baku, ovaj dan također nije samo datum u kalendaru. Iako se djeda ne može sjećati jer je preminuo još 1945. godine, uspomene na majku i dalje su žive:

Gospođa Milena: Djeda se, nažalost, ne sjećam jer je umro 1945. godine. Ali što se tiče mame, nema toga čega se ne sjećam

Privatni album

– To je jedan velik period života i teško je sve sažeti u jednu uspomenu. Djeda se, nažalost, ne sjećam jer je umro 1945. godine. Ali što se tiče mame, nema toga čega se ne sjećam – kazala je.

Na Lovrinac su zajedno stigle Verija i Ela. Verija je došla zapaliti svijeće majci, ocu i sestri. Iako su joj ostale brojne lijepe uspomene, jedna je posebno bolna – ona na sestru koja je umrla mlada.

– Čuvamo mnogo lijepih uspomena, jako lijepih. Najžalosnije mi je zbog sestre, koja je mlada umrla, a roditelji su doživjeli duboku starost. Ovaj dan za mene znači ispunjenje i zadovoljstvo – rekla je Verija.

Ela je, pak, došla obići baku, djeda i tetu Tonku, koju su u obitelji zvali Ina. Upravo joj je teta posebno ostala u srcu.

– Ovo je dan kada se prisjećamo naših najmilijih. Stvarno bismo ih trebali češće posjećivati – kazala je Ela, dodajući kako joj je posebno žao što više nema priliku dijeliti svakodnevne trenutke sa svojom tetom.

Ema i Verija: Ovo je dan kada se prisjećamo naših najmilijih

Privatni Album/

– Teta mi je bila posebna, bila je jedina sestra moje majke. Baš mi je žao što je više nema i što ne možemo dijeliti zajedničke trenutke. Zvali smo je Ina, ustvari zvala se Tonka, ali ostao joj je taj nadimak – kazala je.

I tako, netko na Lovrinac ide svakih petnaest dana, netko nekoliko puta godišnje, ali svima je jednako važno da njihovi najmiliji ne budu zaboravljeni. Jer, kako nas je podsjetila Milena, ljubav i uspomene ne poznaju kalendar.