U ugodnoj i opuštenoj atmosferi caffe bara "Štacija" u povodu 80 godina postojanja Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, ali i povodom Dana žena u znanosti održan je Znanstveni kafić PMF-a na kojemu je 6 uspješnih znanstvenica, na vrlo inspirativan način, okupljenima prezentiralo svoja istraživanja koja čine. Odličan je ovo način povezivanja lokalne i akademske zajednice, a znanstvenice koje su s gostima znanstvenog kafića podijelile svoje iskustva i savjete su Antonela Prnjak, mag. educ. inf., doc. Barbara Džaja, doc. Mija Marinković, doc. Suzana Antunović, izv. prof. Barbara Soldo i izv. prof. Jadranka Šepić.
U nastavku prenosimo intervju s docenticom Mijom Marinković koji je napravila Mila Puljiz Listeš za Universitas.
Doc. Mija Marinković svoje obrazovanje je započela na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je studirala molekularnu biologiju, ali ubrzo je shvatila da želi graditi svoj znanstveni put u smjeru biomedicine. Nakon toga je nastavila obrazovanje i karijeru na Medicinskom fakultetu u Splitu, gdje je i doktorirala. Danas radi kao docentica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu, gdje ima priliku kombinirati biomedicinska istraživanja s podučavanjem studenata.
Područje vašeg istraživanja je autofagija? Što je autofagija?
– Da, autofagija je još uvijek u središtu mog znanstvenog djelovanja. Autofagija je proces u kojem naše stanice “čiste” same sebe i rješavaju se onih komponenti koje bi im naštetile. Kada neki dijelovi stanice postanu oštećeni ili su nepotrebni, stanica ih razgrađuje i koristi za stvaranje novih dijelova ili za energiju. To je važno za održavanje zdrave stanice, ali ujedno i zdravlja cijelog organizma.
Autofagija nije stanična smrt. Naprotiv, ona pomaže stanici da preživi i bude zdrava, osobito kada se nađe u teškim uvjetima, poput nedostatka hrane ili kada je neki njezin dio oštećen. Samo u ekstremnim situacijama, kad je proces autofagije zapravo poremećen, pa je nemoguće ukloniti te oštećene i nefunkcionalne dijelove unutar naših stanica, može doći do stanične smrti. Ali u osnovi, autofagija je zaštitni mehanizam koji pomaže stanici da preživi.
Kada ste shvatili da je upravo znanost vaš profesionalni poziv?
– Moj prvi susret sa znanosti započeo je u osnovnoj školi u Komiži, gdje sam završila svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Tada je na naš otok došla mlada profesorica Vesna Dobronić, koja je zamijenila kolegicu i postala prava inspiracija za nas. Njezin entuzijazam i predanost radu osvojili su nas sve, a trenuci provedeni u njenom kabinetu biologije, gdje je svjetlo ostajalo upaljeno do kasnih sati, bili su pravo blago. S njom sam izradila svoj prvi ozbiljan znanstveni rad, proučavajući naseljavanje vrsta ispod različitih prirodnih i umjetnih materijala. Taj projekt bio je vrlo značajan u to vrijeme, jer smo u našem malom mjestu, Komiži, svjedočili borbi za sanaciju odlagališta otpada koje je narušavalo vizuru i kvalitetu života. Taj rad, koji je bio izazov za moju dob od 13 godina, postao je prekretnica u mom razumijevanju znanosti kao svijeta koji želim dalje otkrivati.
Iako je profesorica otišla nakon završetka zamjene, ljubav prema prirodnim znanostima ostala je duboko ukorijenjena u meni. Medicina me oduvijek privlačila, međutim nikada nisam bila dovoljno hrabra da krenem tim putem. Kasnije sam otkrila biomedicinu – područje koje je spojilo moju ljubav prema znanosti i medicini.
Tko su vaši najveći uzori ili mentori u znanstvenoj zajednici?
– To su ljudi koji, unatoč velikim postignućima, ostaju jednostavni, pristupačni i prizemljeni. Oni su uspjeli očuvati svoju ljudskost i skromnost, a istovremeno postići izvanredne stvari svojim radom i angažmanom. Takvi ljudi oblikovali su me kao znanstvenicu, usadili mi ljubav prema znanosti, uz snažan naglasak na znanstveni moral i težnju prema izvrsnosti kroz trud i upornost.
Sve su to vrhunski i divni ljudi koji djeluju u Laboratoriju za istraživanje raka na Medicinskom fakultetu u Splitu, a s kojima sam imala neprocjenjivu privilegiju raditi i rasti punih dvanaest godina. Prije svega, tu je moja mentorica, ujedno i moja mama u ovom znanstvenom svijetu – prof. Ivana Novak Nakir. Ivana me polako, ali neizmjerno pažljivo, pušta da se otrgnem iz tog “majčinskog” zagrljaja, dajući mi svu potrebnu sigurnost da postanem samostalna i hrabro gradim svoju znanstvenu karijeru i oslonim se na vlastite snage, dok istovremeno osjećam njezinu podršku i prisutnost koja me sigurno vodi.
Kako balansirate posao i obitelj/privatni život?
– Rad na fakultetu, uz istraživanje, podrazumijeva i nastavu te brojne administrativne obaveze, što je zapravo poprilično zahtjevno. Ipak, to također pruža i veliku fleksibilnost, što mi omogućuje da prilagodim svoje obaveze prema obitelji, osobito jer sam mama dvoje djece. Oduvijek sam bila vrlo pedantna u organizaciji, pa sam naučila učinkovito upravljati vremenom i postaviti prioritete u određenim trenucima, a nerijetko sam spremna uložiti i koji postotak više truda i vremena kad je to potrebno. Iako je izazovno, vjerujem da tko hoće, nađe način. Na kraju, najvažnija stvar je bezuvjetna podrška koju imam od obitelji i to u svakom trenutku. Bez nje, uspješno balansirati obiteljski život i rad na fakultetu bilo bi daleko teže.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se susretali kao žena u znanosti? Smatrate li da su žene dovoljno zastupljene u znanstvenoj zajednici, posebno u vodećim pozicijama?
– Moram iskreno reći da do sada nisam imala značajnih poteškoća u svojoj karijeri zbog toga što sam žena u znanosti. Moja iskustva bila su vrlo pozitivna, jer sam uvijek imala podršku svojih kolega i mentora koji su me cijenili na temelju mojih stručnih kvaliteta, a ne spola. U mome području istraživanja autofagije, svjedočim tome da su žene jednako uspješne u znanosti kao i muškarci. Zajedno s kolegama iz globalne zajednice, posebno u okviru inicijativa kao što je Women in Autophagy (WIA), imamo priliku razmjenjivati iskustva i pokazati da žene mogu imati značajan utjecaj u ovom važnom polju. U ovom specifičnom istraživačkom okruženju, žena ima prostora za napredovanje i doprinos, a njihov rad nije samo priznat, već i vrlo cijenjen.
Gledajući iz moje perspektive mlađe znanstvenice, većina mojih kolegica su upravo žene, a također mi se čini da žene na doktorskim studijima često prednjače. Imamo zapravo i mnogo više žena koje su obranile doktorate u mojim krugovima, što je izuzetno ohrabrujuće i pokazuje da žene imaju značajnu prisutnost baš na ovoj najproduktivnijoj znanstvenoj razini. Istina, kada sagledamo liderske pozicije, situacija se mijenja – žene su i dalje rjeđe viđene na vodećim pozicijama u znanosti, što predstavlja paradoks s obzirom na ovo prethodno. Sigurna sam da postoje određeni faktori koji otežavaju napredak žena prema tim pozicijama. Tradicionalno se od žena često očekuje da preuzmu veći dio obiteljskih i kućanskih obveza, što im može ograničiti mogućnost profesionalnog napredovanja, budući da znanstvena karijera zahtijeva veliku posvećenost, vrijeme i fleksibilnost. Također, duboko ukorijenjeni stereotipi o “muškim” i “ženskim” karijerama i dalje čine svoje pa se očito još i danas žene smatraju manje sposobne za vođenje – što, mislim, nije istina. Nema nikakvog razloga zašto žene ne bi bile ravnopravne s muškarcima na svim razinama znanosti, uključujući i one najviše.
Što biste poručili djevojkama koje se žele baviti znanošću?
– Moja poruka djevojkama koje se žele baviti znanošću jest da se okruže kvalitetnim ljudima, onima koji su prije svega ljudi, a tek onda profesionalci i znanstvenici. U znanstvenom svijetu, kao i u životu, izuzetno je važno imati podršku od mentora i kolega koji vas razumiju, podupiru i motiviraju. Nemojte se bojati tražiti pomoć, postavljati pitanja i tražiti savjete od onih koji su prošli slične izazove. Pravi mentor nije samo stručnjak u svom području, već osoba koja vas može podržati i kao čovjeka, koja razumije važnost ravnoteže između osobnog života i karijere. Okružite se ljudima koji će vam pomoći da rastete, ali koji će vas također ohrabriti da ostanete vjerne sebi i svojim ciljevima. Upravo takvi ljudi su bili uz mene i još su uvijek uz mene i zbog toga sam im neprocjenjivo zahvalna. Ovo nije poruka samo za cure – ovo je poruka za sve mlade ljude koji se žele baviti znanošću.
Kakvi su vaši planovi za budućnost u znanstvenoj karijeri? Postoje li neka istraživanja ili projekti koje posebno želite ostvariti?
– U budućnost jedan od mojih glavnih ciljeva je uspješna prijava na kompetitivne istraživačke projekte koji će omogućiti aktivan i kontinuiran istraživački rad. Takvi projekti ne samo da omogućuju napredak u specifičnim istraživanjima, već također omogućuju angažman mladih kolega, što je za mene izuzetno važno.
Voljela bih formirati dinamičnu i produktivnu istraživačku grupu koja će se baviti inovativnim temama u biomedicini, s posebnim naglaskom na projekte koji imaju stvarni društveni utjecaj. Kroz takav pristup, želim stvoriti okruženje u kojem mladi znanstvenici mogu razvijati svoje vještine, raditi na izazovnim temama, te aktivno doprinositi napretku biomedicinskih istraživanja.
Na pitanje o projektima na kojima bih voljela raditi u budućnosti, voljela bih sudjelovati i u projektima koji nisu isključivo znanstvenog fokusa, ali koji mogu unaprijediti obrazovne prakse, posebno u biomedicinskim područjima. Smatram da studenti danas lako dolaze do teorijskih informacija, pa uloga nastavnika u prenošenju teorije postaje manje važna.
Ono što im stvarno nedostaje je kvalitetna praksa koja će im pomoći da primijene naučeno u stvarnim situacijama. Voljela bih raditi na inovacijama postojećih studijskih programa, uvodeći nove metode nastave koje bolje povezuju teoriju s praksom i potiču interdisciplinarni pristup. Time bi se studenti bolje pripremili za stvarni rad i izazove u biomedicinskom sektoru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....