U moru objava na društvenim mrežama, u kojima ljudi grintaju i ljute se zbog prometnog kaosa i nekulture vozača u Splitu, naišli smo i na jednu sasvim dugačiju objavu, onu duhovite splitske književnice Bobe Đuderije koja odlučila - udrit‘ brigu na veselje.
Kao i uvijek u svojim tekstovima, Đuderija nam je i ovom objavom ukazala da na sve u životu možemo gledati i s one druge, vedrije strane.
Njenu objavu prenosimo u cijelosti:
‘U mom kvartu se skoro pa više ne može hodati od količine auta koji su parkirani na mjestima predviđenim za pješake. Ponekad to bude tako kritično, da nama hodačima ostane samo uski prolaz između auta i nekog zida - doslovno se dvije osobe ne mogu mimoići. To bi možda bio razlog za živciranje, međutim ja sam, sasvim neočekivano, u tome otkrila dosta razgaljujućih momenata.
Naime, krenem ja tako da ću se provući, ali s druge strane naiđe netko s istom namjerom. Na trenutak zastanemo, a onda taj netko zakorači u stranu dajući mi tako do znanja da mi pušta prvenstvo prolaza. Mene to raznježi preko svake mjere, vidiš ti kako još ljubaznih ljudi ima, pa pod tim dojmom kod sljedećeg uskog grla ja propustim nekog drugog.
Taj netko drugi bude baš zadovoljan pa mi prolazeći ljubazno kimne glavom, a nekad dobijem i smiješak. Onda opet netko mene pusti i tako se mi lijepo puštamo i kimamo glavama i smješkamo se i sve u svemu da nije tih automobila na sve strane nitko od nas taj dan možda ne bi dobio nijedan drugi razlog za raznježivanje.
To puštanje događa se i po nekom nepisanom pravilu u odnosu na godine - mene najčešće propuste mlađi, a ja propustim one koji mi izgledaju stariji od mene, iako je vjerojatnije da smo istih godina ali ko se prvi sjeti pustiti onog drugog taj definitivno, samim činom propuštanja one jednako stare osobe, postaje mlađi.
Doduše, dogodi se da nekad pustim i neku mlađariju, ne zato što oni nisu dovoljno ljubazni ili pristojni da bi pustili mene, nego zato što su toliko mladi, brzi, zaneseni kako već mladost bude da i ne primijete tehnički zahtjevnu situaciju pred sobom. Oni samo prolete, a meni isto bude nekako drago što me nisu ni vidjeli, neka lete, letjela sam i ja‘.
Iako je uz ovakvu temu nemoguće bilo zaobići i dozu ironije među Đuderijinim riječima, po komentarima koji su uslijedi iza njene objave jasno je da je jedna od omiljenih splitskih autorica opet uspjela ‘ubost usridu‘, razveseliti i nasmijati svoje sugrađane i pratitelje.
Prenosimo neke...
- Eto, Bobice moja draga, dala si i nama tu razlog da nam dan bude malo ljepši. Hvala, ljubim, grlim!
- Samo ti možeš iz takve situacije napraviti priču koja raznježi.
- Tako si sad, propuštajući ove svoje razgaljene momemte, razgalila i mene i druge ovdje... baš lijepo skretanje pažnje na ljepotu susreta.
- Kako si ti to lipo opisala. Svaki dan se nalazim u istim situacijama, nekad čak kažem “hvala”, nekako mi smiješak bude nedovoljan, pa onaj drugi odvrati “molim”, isto sa smiješkom.
- Sve je to lijepo. Boba, letis ti i sada. Iz ovog opisa se vidi da si puna zivota. I da volis ljude. Tko onda ne bi volio tebe?
- To je sve što nam i preostaje, malo ljudskog kontakta u moru automobilske otuđenosti. Kako reče Françoise Sagan, ostaje ipak izvjestan osmijeh, un certain sourire.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....