Dok se automobili guše u kolonama, autobusi gube sate u prometu, vlak jednostavno - projuri. Za nekoga rutina, za drugoga otkriće, ali svima podsjetnik da prijevoz može biti brz, tih i ugodan - bez trošenja živaca i parkirnih bitaka. Najbrži put do Splita nije cesta nego - tračnice.
U 12.23 stigao je s dvije minute zakašnjenja na peron kraj Kopilice. U 12.35 već je bio u Solinu. Vozi na ruti od Splita do Primorskog Doca. Iako je putovanje trebalo trajati samo šest minuta, ipak je bilo duplo duže - 12 minuta. Za to vrijeme se cestom pomaknete nekoliko desetaka metara. Cijena karte od stanice na Kopilici do Solina je 1,09 eura.
Na peronima gotovo pustoš, ali u vagonima dovoljno putnika koji dokazuju da ova linija polako pronalazi svoje mjesto u svakodnevnom životu Dalmatinaca.
U vagonima - tišina i red. Daleko od kaotične slike na koju smo naviknuli u cestovnom prijevozu. Sjedala čista, prostor uredan, karte - gotovo besplatne.
Putovanje protječe mirno, bez nepotrebnih zastoja i neugodnih scena. U vagone ulaze i kućni ljubimci. Detalj je to koji čini razliku i pokazuje da vlak može biti prijevoz za sve.
Nekima je ovo prvi susret sa željeznicom - čak i četvrtom desetljeću, drugima nova navika koja polako mijenja njihovu životnu svakodnevicu.
Ivica Bakotin svakoga se jutra iz Kaštel Sućurca vozi vlakom. Pokazna karta, kaže, stoji premalo za ono što pruža, a vožnju obožava. Iako posjeduje automobil, nikada ga ne koristi jer bi mu do Splita trebalo i do sat i pol.
- Vlak je jednostavno najbolja opcija - dodaje.
Vožnju vlakom prihvatile su i mlađe generacije.
- Idem do Kaštel Gomilice. Vozim se skoro svaki dan, osobito od kada su počela predavanja na fakultetu. Idem put Splita i put Kaštela i zasad je iskustvo odlično. Imam pokaznu kartu za vlak koja je namijenjena studentima i učenicima i skoro je besplatna. Plaća se dva eura jednokratno. Prije sam se vozio autobusima, ali vlakom je dosta brže. Nema gužvi i dođe se brže do Splita - objašnjava nam Teo Čengić.
Za Marina Advitovića vožnja vlakom bila je pravo otkriće. Na izlet do Kaštela krenuo je prvi put, u zgodnom društvu, a iskustvo je opisao kao "prva liga". Smije se i priznaje da s 43 godine nikada do sada nije putovao vlakom.
- Idemo do Kaštela, inače se prvi put vozim vlakom. Odlučili smo se napraviti đir, prošetati se, ručati i vratiti se kući. Iskustvo je - prva liga. Nisam znao da ima ovoliko tunela u Splitu - povjerio nam se 43-godišnji Advitović.
Jelena Paštar vlak bira gotovo svakoga dana, a razlog je jednostavan - ogromne su gužve u prometu pa više ne želi riskirati. Ovog puta povela je i psa, kaže da u autobus s njim ne može ući, a i njezin ljubimac Eli, priznaje, uživa u svakom kilometru.
- Povela sam psa sa sobom. Razlog? - Ne može u autobus pa onda idemo vlakom. Inače vlakom putujem svaki dan. Odabrala sam ga jer su po cestama ogromne gužve - ne želim više riskirati da u Solinu upadnem u veliku gužvu. Psić se zove Eli i obožava se voziti u vlaku, kao što vidite iz priloženog - govori nam Jelena Paštar.
Mlada studentica iz Kaštel Gomilice naglašava da se vlakom vozi kamo god treba, a osobito do Splita.
- Inače dolazim iz Kaštel Gomilice i uglavnom idem do Splita, ali gdje god da mi treba, idem vlakom. Autobusi su prenapučeni, nisu dobro organizirani, prljavi su i zagušljivi, nema slobodnog prostora, ljudi padaju u nesvijest na visokim temperaturama - objašnjava nam mlada studentica.
Na kratkoj pruzi između Splita i Kaštela putnici se stalno izmjenjuju, ali zaključak ostaje isti - vlak je mala svakodnevna pobjeda nad gužvama, živcima i izgubljenim vremenom. Dok se na cesti još broje kilometri kolona, on je već stigao, ispraznio se i krenuo natrag. Najjednostavnije rješenje često je pred nosom - samo treba sjesti i voziti se!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....