Dr. Anđelinović prvi put progovorio o najvećim ratnim užasima. Zauvijek ih proganjaju. Premučno je, ali ovo treba znati

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, na popisu osoba nestalih i nasilno odvedenih u Domovinskom ratu nalazi se 1740 osoba i to je najbolnija posljedica ratnih zbivanja, više od 30 godina nakon što je okončan. Ni nakon toliko godina članovi 1740 obitelji, majke i očevi, djeca, supruge i rođaci nisu završili potragu za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, u želji da ih sahrane i napokon nađu toliko iščekivan mir.

Proces pomaganja da se taj emotivan cilj ostvari počeo je ratne 1993. godine, ekshumacijama masovnih grobnica u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te identifikacijama žrtava, pri čemu se uloga splitskih stručnjaka za patologiju i sudsku medicinu pokazala - pionirskom.

Suočeni s teško raspadnutim i međusobno izmiješanim ljudskim ostacima u grobnicama, kada su klasične metode identifikacije postale nedovoljne, Splićani su uveli u postupak analize DNK – prvi svijetu.

U ratno doba, u ožujku 1994. godine, u Kliničkome bolničkom centru Split uspostavljen je prvi sustavni program DNK identifikacije žrtava iz masovnih grobnica. Štoviše, laboratorij je uspostavljen u manje od dva dana, što je bilo ravno čudu jer je očekivani rok podrazumijevao više mjeseci!

U središtu cijeloga procesa bili su dr. Šimun Anđelinović kao voditelj splitske Patologije i njegov bivši student, dr. Dragan Primorac, tada na poslijedoktorskom usavršavanju u SAD-u, koji je uspostavio kontakte s američkim stručnjacima, među ostalim s Henryjem C. Leejem, vrhunskim policijskim forenzičarem u čijoj je biografiji upisan i rad na globalno poznatom "slučaju O.J. Simpsona".

Suradnja s američkim kolegama rezultirala je brzim prijenosom znanja i tehnologije u Hrvatsku, uključujući uspostavu DNK laboratorija i primjenu metoda PCR na degradiranim koštanim uzorcima. Paralelno su prikupljani referentni uzorci – krv i kosa članova obitelji nestalih osoba – čime je stvorena jedna od prvih srodničkih baza podataka u ratnim uvjetima.

Rad splitskoga tima zabilježen je i u američkim medijima: televizijska kuća WTNH (News 8) snimila je 1994. dokumentarac ‘Heroes of Hope‘, u kojemu su prvi put prikazane ekshumacije, improvizirane obdukcijske prostorije i susreti s obiteljima nestalih u ratu.

}Model uspostavljen u Splitu, kombinacija ekshumacije, laboratorijske analize i baze srodničkih podataka, kasnije je primijenjen u međunarodnim programima, uključujući rad Međunarodne komisije za nestale osobe, koja je identificirala više od 27.000 osoba na području bivše Jugoslavije.

Sjećanja na ta izazovna, ali vrlo značajna vremena podijelio je dr. Šimun Anđelinović, kojega je rat zatekao na čelu splitske Patologije kao mladog specijalista u tridesetim godinama života:

- Stvari su se tada događale velikom brzinom i malo toga se moglo predvidjeti. Ratni sukobi u bolnicu su donijeli ne samo veliki broj ranjenika, nego i mrtvih tijela koje smo mi kao znanstvenici morali medicinski obraditi, ali i napraviti sve da se ona mogu predati roditeljima, njihovoj obitelji.

Taj posao može izgledati jednostavan kad je tijelo nepromijenjeno, međutim, kad imate masovne grobnice, iznakažena tijela, onda klasične metode ne rade.

Bilo je to vrijeme kada su patologija u Dubrovniku i Mostaru izvan funkcije, a Split ostaje jedino mjesto u južnoj Hrvatskoj gdje postoji organizirana bolnica koja to može prihvatiti. Koja može odraditi redovan posao i nove poslove koji se ukazuju. Nismo mogli predvidjeti u kojem će se obujmu pojaviti Bosna i Hercegovina kao problem, s obzirom na to da sve do Sarajeva, čak i do Save, nije bilo organizirane patologije i sva tijela iz B i H dolazila su k nama. Bilo da smo mi išli na teren po njih ili su ih drugi dovozili u Split.

Tada je naš odjel imao nešto malo opreme koja nije bila bog-zna-što, imali smo dobru obdukcijsku salu, ali – ulagali smo ogromni entuzijazam.

Cijeli tim smo u početku činili dr. Marija Definis-Gojanović i ja, uz dr. Jakšu Ivanovića koji nije išao na teren, ali nam je bio potpora u jednako važnim poslovima administracije i razgovora s roditeljima umrlih. Dva sudska medicinara su sve obavljala! U kongresnom izvještaju forenzičarke dr. Barbare Wolf stoji njezina primjedba da bi posao, koji zahtjeva mjesec dana, u Splitu odrađivali samo u dva dana.

U jednoj godini smo, ne znam je li 95. ili 96. godina, stručno, sudsko – medicinski, obradili 945 tijela. Dva patologa! A prosječno se može napraviti 200, onda znate koja je to razina napora bila. A u Bosni su sve okolnosti bile potpuno drukčije nego u Hrvatskoj.

Što to zapravo znači?

- U tom je ratu bilo puno međususjedskih ubojstava, pa je tako svaka strana u sukobu željela napraviti sve da se ubijeni nikad ne identificira, da se uništi mrtvo tijelo. To je sve otežavalo.

Primjerice, u iskopavanju jedne jame naišli smo na eksplozivnu napravu zavezanu žicom za nogu mrtvaca. Da se pomaknula, svi bismo odletjeli u zrak.

Mrtve su raznosili eksplozivom, spaljivali, tijela su bila u katastrofalnom stanju. U prvom slučaju gdje smo primijenili DNA analizu, Duboki jarak, nalazili smo tek dijelove tijela. Jednog čovjeka prepoznali smo po komadu njegove donje čeljusti i malom komadu mišića i rekli njegovu ocu da je to njegov sin. Ničeg drugog nije bilo, to je sve što smo od njega imali.

Selo Uzdol u srednjoj Bosni je likvidirano. Tu je bilo žrtava od sedam do 87 godina, otkidanih ušiju poslije smrti, amputiranih...Strašno, cijelo selo!

Bilo je teže i drukčije. U Hrvatskoj je rad na identifikacijama bio relativno dobro organiziran, sudjelovali smo u timu koji je odlazio po tjedan dana u Vukovar. Dnevno smo identificirali od deset do 15 tijela, bilo je bolno i teško, ali višestruko bolje organizirano, sa šatorima za psihološku pomoć rodbini i slično.

U BiH je sve bila čista improvizacija u kojoj se vi kao znanstvenik snalazite da biste napravili maksimum u zadanim uvjetima, da se slučaj može sudsko-medicinski potpisati i tijelo predati rodbini. Nailazite na ogromne probleme, primjerice, da u nekim dijelovima Bi H rodbina može doći samo u određenim periodima na identifikaciju i vraća se kući noću, a nekad ni tada ne mogu, zbog ratnih propusnica. Imate limitirano vrijeme, raseljenu rodbinu koja više nije u Bosni i Hercegovini, nedostatak osobnih podataka i informacija tko je sve tu uopće bio. Bilo je ljudi iz svih dijelova Hrvatske koji su se tamo zatekli i borili. I – puno civila. Takva situacija zahtjeva od znanstvenika trostruko veći angažman, uz manje podataka za zatvaranje slučaja.

Primarnu bi obradu napravili u Bosni, ali kako ona nije bila dovoljna, tijela bi nosili u Split.

Po čemu pamtite period ekshumacije grobnica na Kupresu u kojima je sudjelovao američki tim i koji je dokumentiran u njihovim medijima?

- Vlada Herceg Bosne imala je odgovorne ljude koji bi pripremili teren za nas, doznali bi za lokaciju grobnice i tko je potencijalno mogao tu poginuti. Uvijek je postojao neki svjedok. I, mi bismo došli i počeli iskopavati. U nekim slučajevima oni bi tijela sami dovezli u Split.

Imali smo tehničku pomoć pri iskopavanju, tijela smo spremali u vreće, obradili ih i javili rodbini. A rodbina poginulih bi otprilike znala tko je u tim grobnicama, ali nije bila sigurna je li to stvarno, je li uistinu tako.

Na Kupresu smo radili u više navrata, kroz period od dvije, tri godine. Naši ljudi su imali jednu specifičnost, nitko nije htio pokopati tijelo svoga pokojnika a da ga prvo ne vidi. Drugo, željeli su pomoći u iskopavanju.

Na takvom jednom iskopavanju čovjek koji nam je pomagao u tehničkoj ekipi prepoznao je u masi leševa - brata. I to po satu koji mu je on kupio! To je strašno, ne možete to ni opisati. Prvo njegovo ushićenje da ga je našao, a nakon toga tuga što ga je pronašao mrtvog.

Bilo je tu životnih situacija koje ste kao znanstvenik mogli samo nijemo promatrati.

A američki kolege suočili su se s iskustvima koja se ne mogu dobiti čitajući knjige. Neposrednost naših ljudi, otvorenost, njihova toplina svih je ganula. Ti ljudi su Amerikance doživjeli kao spasitelje. Jedna žena se dirljivo obratila dr. Leeju i kaže mu: "Recite svom predsjedniku da je nama teško", mislila je da je on došao direktno po njegovu nalogu. Gledali su u njih kao u svece, to je bilo ostvarenje njihovih najvećih želja, zadnja mogućnost da se nešto napravi, da pronađu svoje.

Familije su im se na neki način povjeravale, mi smo im prevodili. Povjeravali im se kao svojim najbližima, nije bilo barijere između njih.

Kako je izgledao proces identifikacije u Splitu?

- U obdukcijskoj sali, na stolovima, uz svako unakaženo tijelo bismo posložili predmete po kojima bi se eventualno mogli prepoznati, a koje smo našli uz tijela. I onda bi članovi obitelji razgledali te predmete.

Rodbina je u nekim slučajevima prepoznavala svoga po džemperu koji mu je isplela mama. Po satu, krunici, čarapama.

U jednom slučaju u pratnji rodbine došla je stomatologinja koja je identificirala tijelo jer je zapamtila što je radila na zubu pokojnika, neposredno prije početka rata. Inače nismo imali zubne kartone, s kojima Amerikanci postižu velike rezultate.

Kada bi nam članovi obitelji rekli o kome se radi, mi bismo dalje provjeravali, mjerili antropološke karakteristike – visinu, dob, spol, nastojali smo utvrditi uzrok smrti koliko je to bilo moguće, nakon čega smo uzimali uzorke DNA.

Je li Vam se neki slučaj posebno urezao u pamćenje?

- U ratu mi se pokazalo da je najveća ljubav ona između sestre i brata. Jedna je žena često dolazila u obdukcijsku salu, nismo mogli identificirati njenog brata.

Brat joj se često pojavljivao u snovima. U jednom od njih ona je sanjala da je on ubijen u automobilu. Možda je već i deseti put došla k nama kad nam je ispričala svoj san, nakon čega smo pregledali zapisnike jer smo imali bilješku da je u jednoj vreći sakupljeno automobilsko staklo.

I onda smo DNA analizom utvrdili da je to stvarno njen brat! Njen san je bio vjerodostojan. Ona nije odustajala dok nije to riješila, dolazila je s grupom ili sama, ali nije imala mira dok ga nije identificirala. Tu njenu upornost ne mogu zaboraviti.

Kao što mi je ostala u sjećanju sudbina kupreške novinarke koju su ušutkali da ne širi istinu. Njeni roditelji su zabilježeni na snimkama. Nije se bojala, nije htjela otići iz Kupresa. Potresno!

Vjerojatno najteži dio je bio onaj kad ste suočeni sa roditeljima kojima treba reći rezultate vaših analiza?

- Sigurno. Predaja tijela rodbini išla je po protokolu u kojem bi im prvo čitali klasične antropološke nalaze koji govore o njima, nakon toga ih upoznali s rezultatima DNA koji su pokazali da se DNA iz njihove krvi i DNA iz kosti pokojnika podudaraju i da se s visokom vjerojatnosti radi o njihovom sinu.

U tom trenu bi zastali, vidite majku koja se suzdržava od plača. Netko od njih nešto pita, imaju neka dodatna pitanja...i nakon toga im izrazimo sućut. U tom trenu prilaze mi, najčešće majke, zagrle me i na ramenu zaplaču.

U tom plaču je sve – priznanje da se to dogodilo, pomirenje i bol koja nije prošla.

Ta majka, rodbina, prošla je kroz period u kojem su dolazili lažni svjedoci koji su im govorili da su im vidjeli sina živa, ili da on nije bio s njima u ratnoj akciji, da imaju spoznaje da je živ, ili su dolazili s nekim fotografijama, na kojima ipak nije bio on... Rodbina je s vremenom sakupila puno frustracija.

Tako kad bi sjeli s nama s druge strane stola, nisu znali jesam li ja još jedan od tih. To im se vidi u očima, oni još ne vjeruju. Tek u tih deset, 15 minuta se sve promijeni i majka, roditelji, shvate "to je to".

Povjerenje u nas i znanost rezultiralo je da majka dobije ono što je tražila - mir. Spoznaju da je ON mrtav i da nema više traženja. Da može doći na njegov grob. Neke suprotne emocije, imaš najtužniju vijest da si ga stvarno izgubio i najdražu da si ga našao. Taj težak spoj emocija ona mora na nekoga prenijeti i to sam u tom trenu bio ja. Jedini i najbliži njoj, a nikad se prije nismo vidjeli!

U tom trenu znanstvena titula više nije bitna, važna je ljudska. To je trenutak kada se vraća dignitet te osobe. To više nije mrtva, nepoznata osoba, to je osoba s imenom i prezimenom, a to je cilj svake obitelji.

Koliko je ljudi, nesretnih članova obitelji, prošlo kroz obdukcijsku salu u tom procesu identifikacije?

- Više od 500 ljudi, ni ne znam koliko sam zagrljaja primio.

Kako je na Vas djelovalo to iskustvo?

- Za mene nije bilo upitno treba li to sve napraviti, treba li upotrijebiti najbolju opremu, nisam imao nikakvu dilemu. A to je bilo tada pitanje struke – hoćete li koristiti skupu metodu pri identifikacijama, treba li u masovnim grobnicama raditi DNA, to su stručna pitanja. Toliki je broj mrtvih da je bilo pitanje kad to možeš napraviti, gdje s tijelima, radi li se to uopće? Mi bismo na nekim kostima radili izolaciju deset puta i tek deseti put bismo dobili profil. A smatralo se da je i pet puta dovoljno.

Gledao sam te nesretne žene pred sobom, nije mi bilo stalo koliko to košta.To je neki pokretač jači od tebe, radiš više nego što možeš. Ne mogu objasniti, to je ta duhovna povezanost ljudi. Odnos koji smo imali dr. Primorac, dr. Lee i ja bio je izuzetan, radili smo kao tim. Naš profesor, dr. Bogdan Krstulović, koji je došao na ispomoć iz Zagreba u Split, u jednoj je prilici nazvao Primorca i mene "dvojcem bez kormilara". Bio je u pravu, ali dodao bih da on nije vidio kormilara. Kormilar je bio dr. Henry C. Lee koji je naš prijatelj i otac u smislu moderne forenzike. Pionir koji je prvi radio DNA analize iz kosti.

Naišli smo na čovjeka koji je senzibilan za ljudske probleme, spreman ići s nama u nove izazove i – prijatelj. Izraziti prijatelj Hrvatske, njegova knjiga ‘Pucanj u Hrvatskoj‘ jedna je od rijetkih knjiga koja opisuje ratna zbivanja kod nas iz pozicije stranca znanstvenika i pokazuje njegovo razumijevanje što se u Hrvatskoj događalo. I samo njegovim zalaganjem mi smo postigli sve ovo. Tu su još i Mitchell M. Holland, Michael M. Baden, Barbara Wolf, Moses Schanfield, svi koji su nam se pridružili.

Njihovo iskustvo i naš entuzijazam, spremnost da to usvojimo, bili su ključni. Bez njihove pomoći ne bismo mogli, a bez našeg izazova, oni ne bi ni znali da sve to postoji.

Uz nas su bili i dr. Matko i Ana Marušić u znanstvenom smislu, Ivan Damjanov u patologiji, svi su oni dio tog znanstvenog tima. Tu su bili brojni naši inženjeri i tehničari, uprava bolnice. Čovjek sam ne može ništa.

Nakon što je objavljen članak dr. Primorca, cijeli znanstveni svijet je saznao o doprinosu splitskih forenzičara. Kako ste to doživjeli?

- Postavili smo jedan novi standard, model koji smo inaugurirali u Vukovaru i u svim drugim hrvatskim masovnim grobnicama. Kasnije se pokazao dobar i u Srebrenici, kao i u svijetu.

Bio je to pionirski rad, odgovor na potrebe rodbine poginulih.

Poslije smo napravili tri ovlaštena laboratorija u Hrvatskoj, u Osijeku, Zagrebu i Splitu koja imaju potencijal odgovoriti tim zahtjevima.

Konačno, nismo uspjeli identificirati samo one čije kosti nisu mogle dati DNA ni nakon deset pokušaja. Ti ljudi su proglašeni nestalim ili pokopani bez imena. Svi ovi koje smo uspjeli identificirati dobili su svoj novi dignitet. Pokopani su dostojno.

Iako su nas profesori Matko i Ana Marušić poticali da više pišemo u tim ratnim situacijama, uz sve obaveze to je bilo teško. Zato danas ima tako malo znanstvenih radova o tome.

A ono što nije napisano, to ne postoji. Da to nismo objavili, ta istina se nikad ne bi doznala. Da dr. Barbara Wolf nije bila ovdje, nitko u Americi ne bi znao istinu. To je ključ.

Veličina svega toga nam je promicala među prstima u tom svakodnevnom poslu. Kad je stiglo 37 ubijenih iz Uzdola, u obdukcijsku salu ušli smo u 9 sati ujutro i radili do deset i pol navečer. Na Haškom sudu me kao svjedoka pitao jedan odvjetnik: "Pa kako ste mogli tih 37 zapisnika tako detaljno opisati?", a ja mu na to kažem: "I ja se pitam!".

Trebalo je odgovoriti na zahtjeve vremena. Bili smo tada jedina na ovom mjestu dostupna patologija, sve je drugo bilo blokirano. U tom nepredvidivom poslu, u tom vremenu, nastojali smo napraviti sve da postignemo najviši znanstveni standard u zadanim uvjetima.

Odradili smo stvari kojih smo tek kasnije postali svjesni. I za Muslimane i za Hrvate a kasnije i za Srbe, zapisane su, ne mogu se izbrisati.

I to je ključno: žrtvama dati dignitet, istini prostor, a svima nama zadovoljstvo da smo u tome sudjelovali.