Zelena zgrada zagrebačke hematologije obilježila je život Petra Marasovića, studenta druge godine sestrinstva splitskog Fakulteta zdravstvenih znanosti. Od 2008. godine radio je kao medicinski tehničar na hitnoj, planirao brak, razmišljao o upisu fakulteta, počeo graditi kuću, a onda mu je u ljetu 2017. godine dijagnosticirana leukemija.
- Bio sam dežuran na autoputu nakon čega sam trebao ići osiguravati požarište u Žrnovnici. Bio sam malo blijed, malo umoran, izgubio nešto kila, ali sam računao da je to normalno jer je ljeto, vruće je...Jedan od simptoma je bilo i noćno znojenje, ali to sam također pripisao vrućinama.
Došao sam u noćnu smjenu i primijetio da su mi sljepoočnice pomalo žute i da mi je koža blago sivkasta. Smatrao sam u početku da je i to zbog toga što sam odradio napornu smjenu Dovezli smo pacijenta na hitni prijem pa sam zamolio kolege da mi izvade krv kada stignu, čisto reda radi.
Željeli su me odmah ostaviti u bolnici jer nalazi nisu bili dobri, nisu znali što je i trebao sam dalje raditi pretrage. Na Veliku Gospu su mi izvadili krv, 16. kolovoza ujutro sam hospitaliziran, a 17. kolovoza sam počeo primati kemoterapiju - prisjeća se Petar.
U trenutku kada je čuo dijagnozu, uopće nije razmišljao o naravi bolesti. Njegovo prvo pitanje je bilo "što ćemo dalje?".
- Nitko mi ni sada neće napisati da sam izliječen, jednom godišnje odlazim na kontrole u Zagreb. Kasnije sam imao komplikacije te sam morao promijeniti oba kuka. Pretpostavljaju da je zbog visokih doza kortikosteroida došlo do nekroze zbog čega imam proteze oba kuka. Od transplantacije je trebalo dvije godine da se vratim "u formu", a onda se dogodio jedan kuk pa drugi tako da se proces liječenja odužio - kaže Petar.
Simptom zbog kojeg se ljudi obrate liječniku najčešće je petijahalno krvarenje, odnosno pojava malih, okruglih, crvenih, smeđih ili ljubičastih točkica na koži ili sluznici koje su uzrokovane pucanjem kapilara.
- Nisam došao do te faze. Radi se o tome da koštana srž proizvodi nezdrave stanice koje izguruju zdrave stanice i onda se javljaju simptomi. Nema simptoma tipa “boli me nešto”, ništa me nije boljelo, nikakva bol u kostima, ništa - ističe Petar.
Za njegov tip leukemije bilo je potrebno pronaći darivatelja, a s obzirom na to da ima četiri mlađa brata, u početku je mislio da neće biti problema.
- Šansa za podudarnost s jednim od braće ili sestara je 25 posto, bili smo sigurni da je to to, ali u mom slučaju ni jedan brati nije bio kompatibilan. Srećom, dobro sam reagirao na kemoterapiju, mada sjećam se da je prva bila užasna: mučnina, povraćanje, nisam mogao sam ni otuširati. Sadašnja supruga, a tadašnja djevojka, oblačila je zaštitnu odjeću i pomagala mi, ja sam imao snage jedino stajati i držati se za zid - prisjeća se Petar teških trenutaka.
Psihički mu je izazovan bio i boravak u sterilnoj sobi, kada je doslovce bio zatvoren između četiri zida te imao direktan kontakt jedino s medicinskom sestrom i liječnikom.
- Tada nije bilo mobitela ni flat interneta kao danas, sjećam se da sam kupio pokućni internet da ga mogu koristiti u bolnici i laptop, to mi je u tim trenutcima bilo sve. Posjete sam mogao imati ovisno o nalazima, ali uglavnom nisu bile moguće.
Bilo mi je užasno što je hematologija u prizemlju pa su prozori zamagljeni i samo je gornjih pola metra prozora čisto. U sobi sa zamagljenim prozorima sam proveo preko 30 dana, užasno za psihu. Kasnije, s obzirom na to da sam išao na kontrole, u čekaonici su uglavnom isti ljudi s kojima sam se zbližio. Užasno je bilo doći na kontrolu i shvatiti da nekoga u čekaonici više nema - govori Petar te naglašava da mu je sadašnja supruga bila najveća podrška i oslonac.
Pokušao je saznati tko je njegov donor, a prema pravilima međunarodnih i nacionalnih registara, darivanje je u početku anonimno. Upoznavanje je obično moguće tek nakon određenog vremena, najčešće dvije godine nakon transplantacije, ako obje strane (i donor i primatelj) izraze želju za susretom.
- Nakon dvije godine od transplantacije možete ispuniti molbu za upoznavanje koja se šalje donoru pa on odlučuje želi li se upoznati ili ne. Do sada mi se nitko nije javio, pretpostavljam da se čovjek ne želi eksponirati. Volio bih ga upoznati, pružiti mu ruku i kazati "hvala na životu" - emotivno će Petar koji je kasnije doznao da mu je život spasio jedan Nijemac. Inače, u registar se mogu upisati osobe u dobi od 18 do 40 godina, a donori mogu biti do 65. godine života.
Petar tvrdi da mu se pogled na život potpuno promijenio pa sada uživa u svakom danu i nastoji smanjiti brigu na minimum. Vječni je optimist te mu je svaki dan prepun aktivnosti. Radi na hitnoj, sretno je oženjen, studira i, što se kaže, živi punim plućima.
- Optimist sam po naravi i uvijek smatram da ljudi mogu bolje, da mogu više, da se mogu više uključiti. Šteta je što nismo svi uključeni, što to nije bolje zakonski definirano, da svatko kad napuni 18 godina ima opciju da ga se pita, da mu se objasni što je registar donora matičnih stanica.
Sam upis u registar je vađenje krvi kao u laboratoriju, jedna mala epruveta krvi i to nije ništa strašno. Ako vas netko pozove da budete donor, stanice se izvlače ili iz periferne krvi ili iz zdjelične kosti. Ne mogu reći da ne boli. Meni su radili biopsiju koštane srži, oli, ali zar je problem pretrpjeti malo boli da spasiš nekome život. Smatram da je najveći potencijal u mladima jer će oni najduže biti u registru. Pozivam svih da se upišu u registar i da drugome daju šansu za život - zaključuje Petar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....