Povodom Svjetskog dana beskućnika s tri nevjerojatne priče s Turske Kule javio nam se dr. Joško Kalilić, umirovljeni splitski liječnik, aktivist i ekolog.
- Nažalost, beskućnici predstavljaju veliki socijalni problem kako u svijetu, tako i kod nas. Mislim da nijedna država na svijetu, pa tako ni Hrvatska, nema detaljnije razrađeni plan kako pomoći i dugotrajno uspješno rješavati problem beskućnika. Pri tome treba dobro proučiti svaki slučaj beskućnika da bi im se moglo pomoći, jer svaki je slučaj poseban i može biti vrlo složen.
Kao primjer iznijet ću moja osobna iskustva s nekoliko beskućnika kojima je prebivalište bila Turska kula. Kad sam prije 10 godina organizirao volonterske akcije sa zadatkom da se očisti i uredi Turska kula (Park mladeži) kao najveći i najljepši park u Splitu nakon Marjana, u želji da postane prohodna, bezopasna i uporabiva za sve stanovnike Splita s naglaskom na djecu iz vrtića i osnovnih škola, nisam ni slutio da ću doživjeti nekoliko vrlo neobičnih i mogu reći vrlo tužnih trenutaka povezanih s beskućnicima kojima je Turska kula bila stalni dom.
Naime, prilikom čišćenja komunalnog i biootpada na sjeverozapadnoj strani Turske kule, u jednom jedva vidljivom prostoru (2x2 m), natkrivenom trošnim drvenim daskama, granjem i visokom travom, osjetio sam neugodan miris i u tom skrivenom skloništu naišao na mrtvog beskućnika (ležao je na desnom boku pokriven prljavom dekom) koji je, prema medicinsko-patološkom izgledu, bio mrtav vjerojatno nekoliko tjedana. Uz njegovo tijelo u tom malom prostoru bilo je više kutija raznih lijekova, konzervi hrane, limenki pive i praznih boca vina.
Iako sam kao liječnik vidio mnogo različitih i teških slučajeva umrlih osoba, ovaj slučaj je bio na poseban način mučan i tužan. Sličan osjećaj su doživjeli i članovi policije koji su odmah došli nakon mojeg poziva da preuzmu tijelo i nastave s daljnjom administrativnom procedurom za takve slučajeve. Naglašavam da, da nije bilo akcije detaljnog čišćenja parka, nitko ne bi znao da je u tom, za javnost nevidljivom prostoru, umro beskućnik.
Drugi slučaj bio je vrlo zanimljiv, ali istovremeno također na određeni način tužan. Čisteći istočni dio Turske kule, naišli smo na šikarjem skrivenu malu drvenu kućicu napravljenu od starih trošnih dasaka veličine oko 2x1 metar, koja je sadržavala prljavi madrac, jastuk i nekoliko deka. Oko kućice, uz mnoštvo suhog granja i visoke trave, nalazila se veća količina raznog otpada, praznih mesnih konzervi i limenki od pive te kartonskih kutija od mlijeka, a više mačaka na koje smo naišli brzo se razbježalo videći nas kao nepoznata lica.
Uskoro je naišao beskućnik, vraćajući se iz grada na svoje stalno prenoćište, noseći plastične vrećice u kojima se nalazila hrana za mačke, pa su ga one kod dolaska prepoznale i pojavile se usprkos našem prisustvu. Bilo je tu mlijeka, kruha, konzervi itd. Pozdravili smo ga i pitali gdje će noćas spavati, i kad je rekao "u ovoj maloj hladnoj drvenoj kućici", ponudili smo mu smještaj u Centar za beskućnike u Splitu, ali je on to odbio. Budući da je vremenska prognoza tih dana bila vrlo loša, jer se predviđala iznimno niska noćna temperatura, čak do minus 7 °C, što je za Split neobično, pokušali smo ga svakako nagovoriti da se javi u Centar za beskućnike, jer ako prenoći na ovako niskim temperaturama bez ikakvog grijanja, sigurno ćemo ga sljedećeg jutra kod obilaska parka pronaći smrznutog i mrtvog. I voda u nekoliko kanti uz kućicu već je bila zamrznuta. Ponudili smo mu mobitel da osobno razgovara i dogovori s djelatnicima Centra da će ipak prenoćiti kod njih, kao i za druge hladne dane, pa je na kraju, nakon mnogo nagovaranja s njihove i naše strane, ipak pristao. U kratkom razgovoru s njim doznali smo da je u Split došao iz Dubrovnika, gdje čak ima i neku staru kuću, ali je u velikoj svađi s obitelji koju ne želi vidjeti, pa je radije odlučio živjeti kao beskućnik nego biti blizu svoje obitelji. Nekako smo doznali za njihovo ime i telefonski broj te ih nazvali u Dubrovniku, koji su, znajući za veliku hladnoću u Splitu tih dana, ponudili da se vrati kod njih u Dubrovnik, ali on nije htio ni čuti za to. Nakon prespavane noći u Centru rečeno mi je da on po danu sakuplja prazne plastične boce da bi od njihove prodaje kupio hranu za svojih desetak mačaka koje budno prate i čekaju na njegov dolazak na Tursku kulu, jer dobro znaju da s njim dolazi i hrana za njih.
Treći slučaj bio je beskućnik koji je spavao u maloj špilji ispod velike kamene gromade u središtu Turske kule, ispunjenoj s više prljavih madraca, deka, jastuka i raznog otpada te neugodnog mirisa. Čak ga je, u suradnji s Centrom za socijalnu skrb, i policija tražila u nastojanju da ga nagovori i na neki način prisili da napusti to mjesto koje treba očistiti, jer tim dijelom parka, nakon završetka volonterskih radova čišćenja, prolazi mnoštvo male djece iz vrtića i osnovnih škola koja bi mogla iz radoznalosti ući u veći i dostupni ulaz u tu malu špilju i doći u kontakt s brojnim otpadom, uz mogućnost zaraze.
Turska kula (Park mladeži) beskućnicima je bila pogodnija od park-šume Marjan kao prenoćište jer je bliža centru grada za nabavu hrane, a zbog zapuštenosti prije volonterske akcije i pogodnija zbog potpuno nevidljivog mjesta njihova izbora za prenoćište.
U bliskoj budućnosti može se očekivati povećani broj beskućnika zbog složenog suvremenog načina života koji pogoduje njihovu većem broju. Možda i nije toliki problem pronaći privremeni smještaj nekim beskućnicima, ali je složen problem u rješavanju njihovih stvarnih životnih problema, pogotovo kad su u pitanju njihovo mentalno i tjelesno zdravlje, ovisnost o drogama, alkoholu, kocki, a nisu rijetko prisutni i obiteljski, poslovni te i drugi poremećeni odnosi.
Svaki beskućnik predstavlja složeni socijalni problem i poduzete mjere za rješavanje tih problema trebale bi biti sveobuhvatne.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....