Izbori za novog rektora Sveučilišta u Splitu trenutačno su najaktualnija splitska sveučilišna tema. Iako se i prije raspisivanja izbora, zahvaljujući neslužbenim šuškanjima, moglo naslutiti da bi dvojica potencijalnih kandidata koji će naslijediti rektora prof. dr. sc. Dragana Ljutića mogli biti prorektori prof. dr. sc. Nikola Koceić Bilan i prof. dr. sc. Nikša Jajac, iznenađenje ovih izbora bila je kandidatura prof. dr. sc. Mile Dželalije, istaknutog splitskog fizičara s bogatim međunarodnim iskustvom.
Ovom prigodom aktualnog profesora u trajnom zvanju, usput i nekadašnjeg dekana splitskoga Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, odlučili smo pitati koje promjene na Sveučilištu smatra nužnima, s čime bi se, ako postane rektor, prvo "obračunao", kao i zašto je upravo on, po njegovu mišljenju, najbolji kandidat za rektora.
Kad biste u jednoj rečenici morali objasniti zašto biste baš vi trebali postati rektor, što biste rekli?
– Znanstvenik sam koji je znanja i iskustva desetljećima stjecao na vrhunskim svjetskim središtima, od GSI-ja u Darmstadtu i CERN-a u Ženevi do institucija Europske komisije i Vijeća Europe, i sva ta znanja sada želim predati društvu i domovini kojoj pripadam, u ovom izazovnom trenutku kada nova globalizacija zahtijeva hitnu transformaciju sveučilišta, a svaka pogreška znači dugoročni udarac za razvojne kapacitete cijele Hrvatske.
Što vas danas motivira, je li to želja za promjenama ili nešto drugo?
– Ono što me motivira duboki je osjećaj ljubavi i odgovornosti prema studentima i mladim kolegama, čiji se broj s godinama ne smanjuje, nego raste. Duboko me vrijeđa kada vidim istraživače željne rada kojima moćnici na nekim ustanovama sustavno stvaraju prepreke. Za takva ponašanja ne postoje ni moralne ni racionalne obrane. Ja sam u ključnim trenucima svoga razvoja uvijek nalazio mentore koji su brinuli i nesebično pomagali u Splitu, Njemačkoj, Švicarskoj i europskim institucijama. Ta iskustva oblikovala su mene, i upravo ih želim prenijeti u našu sredinu.
Motiviraju me i izazovna vremena u kojima se nalazimo. Nova globalizacija mijenja sve, od tržišta rada, uloge sveučilišta do vrijednosti znanja. U takvim vremenima sveučilište ne može samo administrirati; mora voditi i biti pokretač razvoja. Za sve to imam znanje, iskustvo, tim i, što je najvažnije, iskrenu dobru volju.
Što će biti prva promjena koju ćete uvesti ako postanete rektor?
– Odmah prvog tjedna osnivamo ured za potporu projektnom stvaralaštvu. Upravo je tu zakopano blago koje godinama propuštamo iskopati i koristiti. Naši istraživači su sposobni, ali nedostaje im strukturirana podrška za uspješne prijave europskih projekata. Na PMF-u smo nešto slično napravili i broj prijava utrostručio se u jednoj godini. To je plod iskustva, trajnog učenja, rada i dobre volje.
Paralelno, pokrećemo program institucionalnih projekata za mlade istraživače koji nemaju vlastiti projekt i čekaju svoju prvu šansu. Ne smijemo dopustiti da daroviti mladi istraživači odlaze iz sustava samo zato što ih institucija nije podržala.
I treće, otvaramo vrata Rektorata doslovno i u prenesenom smislu. Osnivamo savjetodavne grupe za znanost i umjetnost, za mlade istraživače, studente i transfer znanja. Ove promjene su znak da Sveučilište staje uz svoje ljude.
U kojem segmentu Sveučilište u Splitu realno može napraviti najveći iskorak u idućih nekoliko godina?
– Najveći brzi iskorak krije se na mjestu gdje ga mnogi, nažalost, ne bi tražili: u EU programima i postojećem SEA-EU savezu, u čijem sam razvoju kontinuirano sudjelovao od samih početaka, vodeći odbore i stručne grupe za kvalitetu i digitalizaciju.
Sveučilište u Splitu danas ostvaruje tek manje od 10 posto svoga stvarnog potencijala kada govorimo o europskim istraživačkim i stručnim projektima i transferu znanja prema gospodarstvu i društvu. To nije moje mišljenje. To je mjerljiva i usporediva činjenica. Naši istraživači su kompetentniji od kolega na mnogim drugim sveučilištima u Europskoj uniji. Ali imaju manje strukturirane podrške, pa čak i ometanja, da taj potencijal pretvore u uspješnu projektnu prijavu, u patent, u spin-off tvrtku, u novo radno mjesto u Splitu i Hrvatskoj. I upravo tu je prostor za najveći iskorak, vrlo brzo, konkretno i mjerljivo.
Krenimo od primjera što već imamo: Kiel, Brest i Split zajedno su dobili šest milijuna eura za zajednički projekt "Science Comes to Town". Čitave 2026. Split će biti europsko središte znanstvenih događanja i inovacija. To nije slučajnost, već rezultat suradnje unutar SEA-EU saveza, kojeg je Split osnivač i ravnopravno sudjeluje s još osam europskih sveučilišnih gradova uz more, od Cádiza i Bresta do Gdanska i Malte. Zajedno, savez obuhvaća više od 160.000 studenata, 17.000 znanstvenika i više od 100 znanstveno-nastavnih sastavnica. To je prilika kakvu malo koje sveučilište ima, a ipak se ne koristi na razini svojih mogućnosti.
Sljedeće desetljeće donosi još veće prilike. Europska komisija predložila je novi program Horizon Europe za razdoblje od 2028. do 2034. s proračunom od 175 milijardi eura za tzv. "moonshot" projekte u čistoj energiji, svemirskoj ekonomiji i umjetnoj inteligenciji. Sveučilišta koja uđu u to desetljeće s dobro postavljenom infrastrukturom za projektne prijave i jakim međunarodnim partnerstvima imat će ogromnu prednost. Sveučilište u Splitu može biti jedno od njih.
Što vas kod današnjeg sveučilišnog sustava najviše frustrira, a što vas još uvijek veseli?
– Frustracija je pogrešna riječ za ono što osjećam. Preciznije, to su nemir i odlučnost. Sveučilište u Splitu ima sve što treba, a ostvaruje daleko ispod svojih mogućnosti. To me tjera na djelovanje, na pružanje podrške onima koji su najugroženiji, a to su studenti i mladi istraživači.
Ono što me duboko pogađa jest obrazac koji se u dijelu akademske zajednice razvija već godinama: mladi istraživači, daroviti i ambiciozni, nailaze na sustavne prepreke iznutra, od upravljačkih struktura koje blokiraju projektne prijave i koče napredovanje, stvarajući klimu straha umjesto izvrsnosti. Svaki tako izgubljen mladi čovjek dugoročni je udarac za Hrvatsku. I to nije slučajnost, već posljedica sustava koji se predugo tolerirao.
Zabrinjavajuće je i to što se sustav osiguravanja kvalitete na nekim ustanovama pretvorio u administrativnu formu bez suštinskog učinka. Desetljećima sam osobno ulagao u izgradnju tih europskih standarda, od Bolonjskog procesa, AZVO-a do EQAR registra, i bolno je gledati kako se ono što je trebalo biti instrument razvoja pretvara u sustav razvoja i primjene zlonamjernih tumačenja i praznih formi.
A što me veseli? Studenti, uvijek studenti. Kada netko postavi pitanje na koje nisam imao spreman odgovor. To je jedan od najljepših trenutaka u akademskom životu. Veseli me svaki put i kada vidim mladog istraživača koji dobije svoju prvu projektnu prijavu, koji objavi rad u vrhunskom časopisu, koji osnuje tvrtku ili ode na postdoktorat na svjetska znanstvena središta i vrati se s iskustvom koje donosi natrag u Split i Hrvatsku.
Neprocjenjiv je osjećaj radosti kada vidim svoje mlade kolege znanstvenike u njihovim uspjesima. Mi imamo ERC ambasadore, mi imamo vrhunske znanstvene i stručne mreže, mi imamo znanstvenike svjetskih kapaciteta i dobre volje, ali im se pritom još uvijek stvaraju neprihvatljive prepreke. Imamo sve potrebno za ispisati europsku priču uspjeha. Oni su srž ovog Sveučilišta, i zbog njih se vrijedi potruditi i dati sve od sebe. Moj cilj je da sustav koji gradimo bude dostojan ovih mladih kolega, svjetskih ambasadora znanosti i dobre volje. Želimo izgraditi sustav ne samo da ih ne koči, nego da ih zaista nosi.
Da danas ponovno upisujete fakultet u Splitu, što biste voljeli da studenti imaju bolje nego vaša generacija?
– Kada se sjetim svojih studentskih dana, obilježila ih je kombinacija entuzijazma i sreće da naiđeš na pravog profesora koji će brinuti, sreće da te netko primijeti. Put od prvog dana fizike do GSI-ja i CERN-a nije bio sustav, već niz iznimnih ljudi koji su u mene uložili svoje vrijeme. Htio bih da sreća postane sustav. Konkretno, akademski savjetnik koji te poznaje po imenu i primijeti kada ti ide teško, a ne čeka da mu se obratiš. Centar za studentsku podršku koji je aktivan sustav, od akademskog do karijernog savjetovanja i drugih dobrobiti, sve pod jednim krovom. Za studente je danas putem SEA-EU mreže dostupno sudjelovanje u stvarnim istraživanjima.
I karijerno savjetovanje koje zaista funkcionira, a ne funkcionira samo kao oglasna ploča u hodniku, nego pravi razgovor s ekspertima o tome gdje su tvoje snage i kamo se možeš dalje razvijati. Sve su to standardi koji su prisutni na boljim europskim sveučilištima. Nema razloga da splitski student 2026. ima manje. Nema razloga osim dobre volje da se to organizira, a moj tim tu dobru volju i kompetencije ima.
Koliko je teško voditi sveučilište u vremenu kada mladi sve češće odlaze van Hrvatske?
– Teško je. I pogrešno je praviti se da nije.
Od ulaska u EU izgubili smo više od 400.000 pretežno mladih građana. Gotovo 600.000 hrvatskih državljana danas živi u drugim zemljama EU-a, a Splitsko-dalmatinska županija je druga po udjelu u iseljavanju, odmah iza Zagreba. To su naši studenti, istraživači, liječnici, inženjeri. Nije mi lako to reći.
Ali vidim problem u načinu na koji o tome razgovaramo. Plačemo što odlaze, a rijetko pitamo zašto nemaju razlog ostati ili se vratiti. Ja sam mogao ostati u inozemstvu. Imao sam prilike i pozive. Nisam, iz uvjerenja da su Split i Hrvatska mjesta koja vrijedi graditi. Ali tu odluku ne mogu tražiti od svakog mladog čovjeka ako mu ne ponudimo razlog.
Što može Sveučilište? Industrijski doktorati s dostojnom plaćom, spin-off infrastruktura da ideja ne mora napustiti Split, mentorski programi s dijasporom. Pozovimo ih da budu partneri i oni će prihvatiti. I SEA-EU savez, student koji ode na semestar u drugu sveučilišnu sredinu i vrati se je investicija, a ne gubitak. Mobilnost je vrijednost. Cilj je da Split bude grad odakle se odlazi i kamo se vraća.
Kako biste željeli da vas studenti i profesori opisuju nakon četiri godine mandata?
– Volio bih da za četiri godine možemo zajedno pokazati mjerljive rezultate, od više EU projekata, više mladih istraživača s vlastitim financiranjem, više spin-off tvrtki, više relevantnih studijskih programa koji su usklađeni s europskim standardima, jači SEA-EU savez, do boljeg studentskog standarda. Ti su pokazatelji u programu jasno definirani i javno ćemo ih pratiti svake godine. Odgovornost prema njima nije opcija, već istinska obveza.
Ali ono po čemu bih zaista htio da nas pamte jest nešto što nije u tablici pokazatelja. Da smo bili tim koji je radio zajedno s čelnicima sastavnica, s mladim istraživačima i umjetnicima, sa studentima, s gospodarskim partnerima, s Gradom, Županijom i širom zajednicom. Da nismo donosili odluke sami i odozgo, nego u dijalogu, s poštovanjem autonomije svake sastavnice i svakog pojedinca. Da smo izgradili kulturu u kojoj se akademski integritet i kvaliteta ne deklariraju, nego žive svakodnevno u načinu na koji se vrednuju rezultati, u načinu na koji se tretiraju mladi, u načinu na koji se govori istina, pa čak i kada je neugodna.
Posebno mi je stalo do jedne stvari: da studenti, mladi istraživači i mladi umjetnici osjete da smo mi, cijeli moj tim, ne samo rektor, stvarno tu za njih. Da kada student ili mladi kolega ima problem ili ideju, zna kome može doći i da će biti saslušan. Ako netko od njih jednog dana kaže: tada sam dobio svoju prvu šansu, tada mi je Sveučilište stalo uz leđa, to je mjerilo koje nadilazi svaki pokazatelj.
I ono što mi je, možda, najvažnije: pravi trag nije ono što ostaje dok smo mi tu. Pravi trag je ustanova koja funkcionira i kada nas nema, s izgrađenom kulturom kvalitete, zajedništva i akademskog integriteta koja ostaje, mladi koji su dobili svoju stepenicu i od nje izgradili karijeru, tim koji zna zašto radi to što radi. Neuspjesi su izazovi i mogu se trajno ispravljati. Gubitak povjerenja je nepovratan poraz.
Kad maknemo funkcije i programe, što vas osobno najviše veže uz Sveučilište u Splitu?
– Ponekad je najteže odgovoriti na pitanje koje izgleda najjednostavnije. Kad maknem sve – titule, projekte, CERN, GSI, UKF, Europsku komisiju i sve što stoji u životopisu – ostaje jedno: ja sam splitski student koji je završio u srcu ovog Sveučilišta i koji se nikada nije zaista odmaknuo od njega, ni kada je godinama bio daleko.
Ostaju profesori kojih se sjećam po imenu. Naučili su me da fizika nije skup formula, nego način da se gleda na svijet, da je biti nesiguran u odgovor znak integriteta, ne slabosti, i da se o mlađim kolegama treba brinuti tiho, bez predstave. I ostaju studenti, koji nisu kategorija, nego su konkretne osobe. Oni koji su ostali nakon predavanja s pitanjem koje nije bilo s ispita, oni koji su mi godinama poslije pisali da su osnovali tvrtku ili otišli na doktorat u Japan.
Ostaje i sam Split, prijatelji, Marjan, Riva, more koje je uvijek tu kao vrsta perspektive. Kada sam istraživao i stvarao u Darmstadtu, Ženevi i Bruxellesu, Split je bio sidro. I ostaje, na kraju, osjećaj zahvalnosti, a ne obveze. Sve što sam naučio i sve što jesam počelo je ovdje. Kandidiram se jer ne znam kako drukčije uzvratiti nego da sve što sam stekao od drugih darujem natrag. To je ono što me veže. I to ne popušta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....