Postoje majke koje kćerima govore da stave kapu na glavu jer vani puše, da pokriju bubrege jer će se prehladiti, da se jave kada stignu kući.
Postoji i Tanja Crljen. Ona svojim kćerima kaže: “Pripazite malo”, jer cure idu na požar. Problem s ovim majčinskim savjetom je što su Ela i Nina odrasle dovoljno da majci mogu uzvratiti jedinim argumentom na koji Tanja nema baš nikakav odgovor: “A što ćeš ti nama govoriti? Ti si tu cijeli život” – i tu, otprilike, završava roditeljski autoritet.
Jer stvarno, što da im kaže? Nemojte biti vatrogaskinje? Tanja je vatrogaskinja.
Nemojte ići na požare? Tanja na njih ide tridesetak godina.
U nekim se obiteljima s koljena na koljeno nasljeđuju stanovi, vikendice i zlatni lančići. U obitelji Tanje Crljen nasljeđuje se nešto malo nezgodnije: adrenalin, fascinacija vatrom i trčanje prema njoj dok svi ostali bježe.
Tanja je vatrogaskinja. Vatrogasci su bili i njezini roditelji. Vatrogasac joj je i brat, vatrogasac joj je i muž. U nekim “običnijim” obiteljima roditelji se upoznaju na fakultetu ili preko prijatelja, njih dvoje upoznali su se, zamislite, na požaru. Romantika po dalmatinski. Svijeće očito nisu bile potrebne, vatre je već bilo dovoljno. A onda su na svijet stigle i dvije kćeri, i umjesto da njih dvije pristojno prekinu obiteljsku tradiciju i pronađu neki “normalniji” hobi, one su otišle ravno za mamom i tatom.
Odrastale uz sirene
Da su dobili i treće dijete, čovjek bi ga iz predostrožnosti odmah upisao u DVD.
Na poslu, kažu, nema “mamina Ela” i “mamina Nina”.
– Služba je služba, družba je družba. Ako nešto naprave kako ne treba, dobit će po ušima kao i svi drugi. Ne možemo kućnu atmosferu prenijeti ovdje – objašnjava nam Tanja.
Lijepo je znati da barem negdje u Hrvatskoj nepotizam ne funkcionira. Kod mame Crljen možeš dobiti ručak. Kod zapovjednice Crljen možeš dobiti po ušima. Ovisno o smjeni. Ali, ruku na srce, Ela i Nina nisu nikad ni imale neku poštenu šansu postati nešto sasvim drugo. Dok su roditelji radili, bile su u vatrogasnom domu. Odrastale su među kamionima, opremom, ljudima koji usred razgovora ustanu i nestanu jer negdje gori. Nekome je zvuk djetinjstva školsko zvono, njima je sirena.
Iako Tanja priznaje da svojedobno nije željela da cure uopće krenu tim putem – one ipak jesu. No Tanja zna što znači taj put. Zna što znači kad telefon zazvoni usred noći, zna kako izgleda vatra kad prestane biti ona lijepa stvar uz koju se zimi griju ruke. Zna koliko se brzo sve može promijeniti. Zna previše
– Naravno da se bojim. Djeca su mi to – objašnjava nam.
I odjednom žena koja trideset godina ide prema požaru zvuči kao svaka druga majka na svijetu.
Tanja ne može izdvojiti jedan najgori požar. Bilo ih je previše. Podgora, Kamešnica, Žrnovnica... Intervencije koje nisu trajale satima, nego danima. Spavaš uz kamion, malo odrijemaš, pa ponovno ustaneš i nastaviš. Ugasiš plamen, a onda ostaneš jer ugašeno ne znači gotovo. Treba sanirati teren, paziti da ponovno ne krene. Najgore nisu ni vrućina ni umor.
– Najgore su ljudske žrtve. Kuće će se izgraditi. Priroda će se nekako vratiti. Teško mi je i kad životinje stradaju. Život se ne može vratiti – kaže Tanja.
Ali vatrogastvo nije samo ono što ostane nakon najgorih požara. Veći dio toga života stane u čekanje. U onu sekundu između običnog dana i zvuka koji znači da negdje gori. A taj zvuk Ela dobro poznaje. Toliko dobro da, čini se, ima i neka ljekovita svojstva. Prije dvije godine uhvatio ju je išijas. A onda se čula sirena.
– Čim čuješ sirenu, srce ti počne lupati i prođu te trnci. Uglavnom smo unutar minute obučeni i izlazimo – objašnjava.
Ela, koja je minutu ranije imala išijas, ustala je, opremila se, otišla na intervenciju, popela se, razvukla prugu i s kolegama gasila.
– Ništa me više nije boljelo – kaže. Eto, čudesno izlječenje, Međugorje ima ukazanja, DVD Split ima dojavu.
Tu je i Nina, starija Tanjina kći. Na pitanje zašto je postala vatrogaskinja, gleda nas kao da smo je pitali zašto se preziva Crljen.
– Isti odgovor. Cijeli život sam tu – kaže.
Pokušala je, doduše, pobjeći obiteljskoj sudbini. Četiri-pet godina radila je u kuhinji, a onda je stigla korona, restorani su se zatvorili, Nina odradila prvu vatrogasnu sezonu i ostala. Pandemija je nekome donijela pečenje kruha, njoj vatrogasnu karijeru.
Kad je pitamo što je najgore u poslu, ne nalazi ništa.
– Za kužinu bih ti rekla: nemoj, satrat ćeš se, a neće te cijeniti. Za ovo ne mogu – smije se.
Dakle: požar može. Kuhinja – nikako. Ali iza tog humora stoji žena koja vatru nimalo ne podcjenjuje.
– Svaki požar može biti najgori. Može gorjeti običan kontejner, unutra biti boca dezodoransa, zagrijati se, izletjeti i ubiti te – objašnjava.
Mi požare mjerimo hektarima. Nina ih mjeri onime što mogu napraviti, a kad stigne na teren, strah ostavlja za poslije.
– Ljudi u tebi vide spas. Može te biti strah i panika, ali to ne smiješ pokazati. Jer čovjek kojem gori kuća već ima dovoljno vlastite panike. Ne treba još i vatrogaščevu – kaže.
I možda je upravo to cijela Nina: bez velikih riječi i bez glumljenja heroja. Kad gori – radi. A ako baš želi opasniji život, uvijek se može vratiti u kužinu.
Rođene za intervencije
A taman kad pomislite da su Crljenice nekakav “genetski poremećaj” karakterističan samo za jednu dalmatinsku obitelj, evo Marije Mijalić i Kristine Katić. Čisto da teorija propadne.
Marija ima 39 godina i životopis osobe koja je očito vrlo rano zaključila da joj običan posao od osam do četiri neće pružiti dovoljno razloga za zadovoljstvo. Deset godina bila je policajka, a onda je postala vatrogaskinja.
Danas je šefica smjene u Brodotrogiru, dobrovoljna vatrogaskinja, uz sve je krenula i putem forenzike i vatrogasnog menadžmenta, a kad je pitamo što joj je još ostalo, mrtva-hladna odgovara:
– Fali mi još Hitna i Gorska služba spašavanja pa mislim da sam sve odradila. U prijevodu: ako se u Trogiru dogodi poplava, potres, požar, potjera, prometna nesreća – za svaki slučaj nazovite Mariju.
Vjerojatno ima neki tečaj. Kaže da je mogla u vatrogastvo i ranije, ali nije. Jer je i ona svojedobno pogledala prema vatrogasnom domu i pomislila ono što su generacije žena prije nje.
– Di ću ja u muški posao – kaže.
Srećom, pokojni kolega Ante nije imao puno strpljenja za takve filozofske dvojbe. Gurao ju je da završi školu i prestane razmišljati tko će što reći. Poslušala ga je, danas joj je žao samo jednog: što ga nije poslušala ranije. Jer policija je, kaže, bila posao, a ovo je nešto drugo
– Ovo radim s ljubavlju, ono sam radila jer sam morala – objašnjava.
Ljubav je, doduše, neobična riječ za nešto što uključuje nekoliko desetaka kilograma opreme, dim, vrućinu i povremeno padanje sa suhozida. Ali Marija je ionako imala čudan odnos s vatrom puno prije nego što je obukla uniformu. Kao curica gledala je požare i kanadere, privlačilo ju je. Onda se naglo zaustavi, kao da je shvatila kako će ova rečenica izgledati u novinama:
– Ali nisam piroman!
Dobro, stavit ćemo to u zapisnik, ipak je bivša policajka.
Kada je pitamo za najtužniji požar, kod nje nestane osmijeh.
– Gorjela je kuća. Rasplakala sam se. Šuma će izrasti. Ali kad vidiš da je čovjek ono za što je radio cijeli život izgubio doslovno u pet minuta... – objašnjava nam Marija, koja se i danas naježi dok govori.
“Genetski poremećaj” postoji i u njezinu slučaju. Vatrogasac je i njezin brat. Njezin otac je na karijerne odluke svoje kćeri reagirao roditeljski nježno:
– Govorio je: “Ja nemam kćer i sina. Imam dva sina.”
Ipak, iza šale je strah. Kad Marija i brat odu na isti požar, kod kuće ostaje pitanje koje nitko ne želi izgovoriti naglas: hoće li se oboje vratiti? Dosad jesu.
Odlazak u vatrogasce usljedio je nakon teškog privatnog razdoblja.
– Digli su me vatrogasci. Ta ljubav i podrška kolega digla me.
’Nokti nisu prepreka’
Pokraj nje u DVD Trogir sjedi i Kristina Katić i s njom njezini “nokti”.
Jer ako postoji nešto što ženu u vatrogastvu očito može ugroziti više od otvorenog plamena, bure i urušavanja – onda je to, prema dijelu zabrinute javnosti, mogućnost da joj pukne nokat.
Kristina ima 26 godina. U vatrogastvu je od osamnaeste. Završila je strojarstvo, potom i forenziku, zanima je vatrogasni menadžment i istraga požara, naravno i njezina sestra je vatrogaskinja. Ali da, nokat...
– Bilo je ono: “Jesi sigurna da ti to možeš?”, “Nemoj ti”, “Puknut će ti nokat”... – objašnjava nam. Kristina se na takve komentare nije pretjerano uzrujavala.
– Radije ću plakati i raditi nego reći da ne mogu – kaže.
To je možda najdalmatinskija verzija feminizma koju smo čuli.
U vatrogastvo je ušla gotovo slučajno. Dolazila je s prijateljicom, družile su se s ekipom, gledale opremu, gledale što rade. Dolazile sve češće. Malo pomalo i odjednom sezona. Nitko je prvog dana nije bacio pred vatreni zid da vidi je li “dovoljno jaka”. Učila se korak po korak. Najprije sanacija, a onda je jednog dana shvatila da više nije cura koja je samo došla vidjeti što se događa. Na velikim požarima, kaže danas više nema vremena razmišljati o tome tko je muško, tko žensko i tko je prije intervencije imao manikuru.
– Znam s kim sam u smjeni. Znam da mogu računati na njih. Što god se dogodi, tu su uz mene – kaže Kristina.
I upravo zbog toga kaže da se na velikom požaru nije bojala onako kako bi netko sa strane očekivao.
Ne zato što vatra nije strašna, nego zato što zna tko joj stoji iza leđa. No vatra je jednom došla k njoj. Ne u smjeni, nego u vlastitu kuću. Požar je krenuo kod susjeda i počeo prelaziti preko krovova.
Ekipa u početku nije ni znala da ide prema njezinoj kući. Došli su, počeli gasiti, potom ušli u njezinu sobu i na zidovima ugledali njezine fotografije.
– Onda su shvatili da je moja kuća u pitanju – objašnjava nam sada već s osmijehom.
Možda je problem s vatrogastvom upravo u tome što, jednom kad ti uđe u život, teško ostane samo posao. Kod Marije je došlo nakon policije i u trenutku kada joj je bilo najteže. U vatrogastvu je pronašla ljude koji su nju podignuli kad je trebalo.
Kod Kristine je počelo gotovo slučajno, završilo je požarom vlastitog doma. Tu je pronašla ljude za koje zna da će joj čuvati leđa čak i kad gori njezina kuća.
A Tanja? Tanja je dobila najgoru moguću kaznu za majku koja trideset godina ide na požare: dvije kćeri koje su nalik na nju. Ako postoji obiteljska karma, ova baš nema smisla za suptilnost.
Tanja će im i dalje govoriti da se čuvaju, one će i dalje kolutati očima i podsjećati je da je upravo ona cijeli život radila isto. Na poslu će ih, ako pogriješe, oprati kao i svakog drugog. Kod kuće će biti mama. I svaki put kad zazvoni ona prokleta sirena – barem na trenutak bit će oboje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....