Dok se Splićani tresu gdje će od ljeta - kad je najavljeno konačno zatvaranje deponija na Karepovcu – s desecima tisuća tona škovaca i koliko će ih koštati razvoženje po cijeloj Hrvatskoj, dijelu građana će svanuti.
Onima koji stanuju uz smetlište i godinama trpe kako bi ostali građani imali komod. Čudna je to situacija: što si bliže centru grada, gleda se svaki papirić na podu, a ovdje je epicentar. Na sve što pazimo da ne šporkaje naše fine četvrti dođe ovdje. A i tu je grad!
Kad dođete na Karepovac i pogledate okolicu, jasno je da je riječ o velikom potencijalu, naokolo se protežu hektari plodne zemlje na kojoj su nekoć bili vinogradi i voćnjaci, kuća je malo i ova prilika sigurno neće promaknuti građevinskim poduzetnicima. Dio područja je u kotaru Mejaši, a dio u mjesnom odboru Kamen, infrastruktura je ajme majko, do deponija se dolazi kroz arkade Dioklecijanova vodovoda, a sve cestice su jednosmjerne i u rasulu.
Život "kraj škovaca"
No, za desetak godina, kad se Karepovac zazeleni, nitko se neće ni sjećati što je u velikom brdu na kojem su se od sredine šezdesetih godina bacale škovace. Baš bacale, pretjerano bi bilo reći odlagale, jer do sanacije prije desetak godina Karepovac nije imao ni minimalne uvjete kakve propisuju civilizacijski uzusi odlagališta smeća. Smrad, kesetine, kartušina i razni sitni otpad ležali su na tlu i visili s grana stotinama metara uokolo kratera, procjedne vode točile su tko zna gdje, tlom su vladale pantagane, a nebom tisuće galebova.
Već danas sve je drukčije: kesa još uvijek ima, nanese ih bura iz dijela deponija u koji se još uvijek odlaže. No smrad je rapidno smanjen, izlazi iz odušaka za plinove iz utrobe smetlišta i ćuti se kad zapuše prema kućama. Jasno, smrdi i ona zadnja rupa. Nema samo Split problem zbog isteka roka Karepovca, ondje se smeće dovozi iz još petnaest gradova i mjesta u županiji, pa će se svi naći u frci dok se ne uredi centar u Lećevici, navodno za dvije godine.
Sunčano subotnje jutro proveli smo u điru okolicom Karepovca, željeli smo vidjeti čemu se nadaju njegovi prvi susjedi. Izgleda - još ničemu, nisu pretjerano oduševljeni susretu s novinarima, godinama su među ostalim građanima imali imidž stanara „kraj škovaca“, pa se boje ruganja, premda bi njihovu žrtvu trebalo poštovati. Neki su došli i prije nego što se ovdje počeo krcati otpad.
- Stari deponij bija je na Blatinama, a onda na Sirobuji, di su Lavčevića mišalice, a od 1964. ovdje na Karepovcu. Udala san se te godine i s pokojnim suprugom došla ovdje živjeti. Na stotine metara tada nije bilo kuća, sami vrtli i polja; s gornje strane mravinska, kučinska i žrnovska, a s donje većinom žrnovska. Di je sad smetlište bila je ogromna kotlina, priko sedamdeset metri duboka i prvo vrime se se smrad nije ni ćutija. Tek tamo sedamdesetih smo počeli osjećat, pa bi se zapalilo, onda to niko ne bi gasija, a kasnije je samo raslo – prisjeća se gospođa Nediljka. Oni su pravi starosjedioci ovdje, kuća im je dvjestotinjak metara južnije od brda i prošli su svega i svačega. A ljudi ovdje uredno drže kuće, sve su lijepe i sređenih fasada, urednije nego mnoge gradske, s okućnicama punima cvijeća. Kao da nisi u Splitu. To je Turnovac, kamenski dio Karepovca.
Splićani, odvajajte
Sin Andrija rodio se 1965. i zanimljivo, već 37 godina radi kao vozač u "Čistoći".
- Lip je to posal, dobra su i primanja, neman se šta žalit. A eto, i život me vezao za ovo mjesto. Navikneš se ka tovar na batine – smije se. Pitamo ga za higijenske običaje Splićana, on godinama vozi po centru.
- Kako je nekad bilo, sad je puno bolje, ali ljudima se još ne da odvajat otpad. Ka da ne razumiju da će taj dan morat doć i još će bit kazne. Ne može "Čistoća" odnit kol‘ko ljudi mogu bacit, to je beskrajni posal. A radnici "Čistoće" su u pogonu tuta-forca. Puno namještaja se baca, cili stanovi. Kad to krcamo, nekad me duša boli šta ljudi itaju, novo novcato. Puno bi nam pomogli da barem rastave ormare i kantunale pa onako slože ploče, jer mi to posli sve na ruke rastavljamo i u kamionu zauzima puno mista – ispričao nam je.
Uz put srećemo gospođu koja kaže da je podstanarka uz Karepovac. Njihovo dvorište puno je kesa, koliko god čistili uvijek pada s neba.
- Nije baš lipo. Puno manje smrdi nego prije, kad se zatvoriš u kuću onda živiš normalno. Al kad otvoriš vrata, suočiš se sa stvarnim životom - kaže.
Selimo se na istočnu, splitsku stranu brda, ondje zatječemo ekipu uz plastenik u kojem gaje cvijeće. Zanimljivo, tisuće mirisnih gerbera uz najveći dalmatinski deponij.
- A ja mislin ovako, nema ništa od Lećevice dok se ne probije tunel na Kozjaku, tek tada će škovace počet vozit gori. Sad vidiš, opet je kesetina posvuda, neko vrime su plaćali studentima da ih kupe pa je bilo stvarno čisto. Sad valjda čekaju da se sve završi pa da pokupe jednom zauvik – nada se cvjećarica i skeptična je prema tvrdnji da će to biti kraj priče o Karepovcu:
- Unutra je bomba od tih plinova, to sad vitri kroz one cijevi za odušak, ali kad će se sve to odušit, neće za sto godina. Po galebima znaš da je još puno škovaca, ja mislin da ih nigdi na svitu nema ovoliko. Kad se dignu, ne vidi se neba – govori nam.
Najbolje breskve
Davne 1951. godine parcelu za voćnjak, stotinjak metara od današnjeg ulaza u deponij, kupili su Bračani iz Dola. Brali su ovdje bresaka za po Splita. Deponij je upropastio posao, ali se nasljednik Toni vratio i prije petnaest godina ondje napravio lijepu kuću. Svi su mu se čudili, ali pokazat će se jednog dana da je bio u pravu. Bresaka više nema, ali su na sve strane brnistra i masline, prava šuma, rastu i rađaju kao lude. Ovdje je dobra zemlja, drži vlagu. Čak i banane uspijevaju. U nekoj drugoj priči Karepovac je mogao biti splitski vrtal, kao što je, uostalom i bio.
- Moj nono i njegov brat su desetero dice podigli od ove zemlje. Normalno, radili su i drugi posal, ali voćnjak je bija sve. Ovde je bila jedna kućica, a sad je moj dom. Sve iman, širine, prostora, prirode, dobre suside, pogled na more, na Kaštelanski zaljev, samo fali bazen, doće i bazen jednoga dana – smije se, i sjeća kako je bilo gadno u velikome požaru 2017., kad su im skoro izgorjele i kuće i imanja.
- Imamo mir i prirodu, lete okolo fažane, nekidan san naša zečića. Jednoga dana, nadam se jako brzo, ovdje će biti normalno naselje, virujen da je najgore prošlo. Kad smo sve izdržali, još ćemo malo – optimističan je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....