Svečano euharistijsko slavlje današnje svetkovine sv. Dujma predvodio je hvarski biskup mons. Ranko Vidović. On je u svojoj nadahnutoj propovijedi posebno istaknuo dublji smisao proslave nebeskog zaštitnika Splita. Na početku je pozdravio sve nazočne uzvanike i vjernike poznatim pozdravom: ‘Na dobro vam došla Sudamja!‘
- Vjerujem, braćo i sestre, da nam je svima dobro poznat puni i pravi naslov današnje svetkovine koji glasi: Svetkovina svetog Dujma, biskupa i mučenika, zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije.
Ali nije naslov ono što bi danas trebalo plijeniti našu pozornost, razina na kojoj bismo se trebali zadržavati. Nije naslov, nego sadržaj koji se krije ispod toga naslova. Sadržaj povijesnog romana, o životu i djelu svetoga Dujma koji obuhvaća jedno dugo vrijeme, vrijeme od trećeg stoljeća s naglaskom na onu 304. godinu pa sve do danas.
Zanimljivo, roman o sv. Dujmu još uvijek nije dovršen. On se još uvijek piše. Iz dana u dan, iz godine u godinu neprestano se dopisuju nove stranice i bit će tako dok bude svijeta i čovjeka, što je dokaz da sveci zapravo nikad ne umiru. Oni su znak vječnosti u vremenu i prostoru.
Ako danas želimo biti, ne samo promatrači ovoga slavlja, dakle, samo tijelom nazočni, nego i stvarni dionici milosti što nam je Gospodin želi podariti po svome miljeniku i našem nebeskom zaštitniku svetom Dujmu, potrebno je upoznati sadržaj što nam ga nudi današnja svetkovina - započeo je mons Vidović.
- A poznato nam je, braćo i sestre, da o svetom Dujmu, kao i o svim svecima prvih kršćanskih vremena imamo malo pravih istinskih podataka. Ali da i ništa ne znamo o svetom Dujmu, nego samo jednu činjenicu, činjenicu da je bio mučenik, to je dostatno znanje da ga s pravom možemo častiti kao svog nebeskog zaštitnika i slijediti kao primjer i uzor našeg kršćanskog života. Mučeništvo je dakle ključ koji nam otvara pristup sadržaju današnje svetkovine.
Mučenici su, u širem smislu, svi oni koji su kroz povijest čovječanstva ubijeni, oni kojima je nasilno oduzet život. Mnogi od tih umirali su s mržnjom u srcu proklinjući svoje neprijatelje. Za razliku od njih, mučenici koje naša Katolička crkva slavi kao svece, kojima pripada i sv. Dujam, živi su svjedoci vjere u Isusa Krista. Oni drage volje, slobodno i bez ikakva straha prihvaćaju smrt.
Svjesni su da su otkupljeni Isusovim sebedarjem i upravo nošeni tim sebedarjem i sami uzvraćaju na isti naćin - svojim sebedarjem moleći za osobno posvećenje i, što je iznimno bitno, moleći za svoje neprijatelje, za njihovo obraćenje. A to je upravo ono što je sve nazočne ostavljalo u čudu, izvan sebe i budilo u njima ono pitanje: Što je istina? Ovo što nam govori naš car - naši vlastodršci ili ovo što svjedoče ovi mali, neznatni ljudi koji svoju vjeru svjedoče svojim životom? Što je, dakle, istina?
I to je pitanje u njima probudilo jednu pravu istinsku želju. Onu istu želju koju je Mojsije osjetio u svome srcu dok je promatrao gorući grm: "Hajde da se primaknem i iz bliza promotrim taj čudni prizor:zašto grm gori, a ne sagorijeva?" I koji god su se primakli i upoznali kršćane i sami su postali kršćani. I mnogi su od tih obraćenih sami svoju vjeru posvjedočili mučeničkom smrću.
Korijen svega je osoba Isusa Krista. On je, kako nas uči sv. Augustin, prvo i iskonsko sjeme koje je bačeno u zemlju i izniklo s mnoštvom novih zrna. I da on nije umro i uskrsnuo, ne bismo imali nikakve mogućnosti. Svi smo mi zrno od njegova zrna i sjeme od njegova sjemena. Ali nismo otkupljeni samo činjenicom da je isus umro i uskrsnuo za nas i naše spasenje, nego bit ćemo otkupljeni ako i sami prihvatimo logiku Isusa Krista, logiku pšeničnog zrna. Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo; ako umre, donosi obilat rod.
Ljubav koja svoj vrhunac dostiže u sebedarju, vrhunac je i smisao ljudskog života. Ljubav je zapravo jedina novost koju je donio Isus Krist - sve druge novosti izviru iz te novosti. Bez ljubavi ne bismo imali nikakve mogućnosti.
"Zapovijedam vam novu dajem - ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge". Novost nove zapovijedi nije u novoj formi. Istu zapovijed ljubavi, istu formulu izgovarao je Mojsije i njegovi suvremenici, isto tako i izraelski narod kroz svu povijest pa do danas, kao i Crkva već dvije tisuće godina.
Novost je u načinu, novost je u onome kako ljubiti. Ljubite se kao što sam ja ljubio vas, a on je ljubio tako da jedao sebe za nas i - pozvao: "Primjer sam vam dao, da vi činite kao što ja vama učinih".
To je sveti Dujam, to je sadržaj njegova života. Ono što stoji nasuprot ljubavi, braćo i sestre, nije mržnja, kako bi se na prvu i površno gledajući moglo reći. Nasuprot ljubavi je egoizam, sebeljublje, samodostatnost, samoživost... To je mentalitet koji je stvorio onu "mudru" koja i nije baš mudra - "Bog je najprije sebi bradu stvorio". To je mentalitet koji je započeo gradnju Kule Babilonske - "Hajde podignimo kulu i toranj s vrhom do neba. Pribavimo sebi ime".
Svaki dan molimo - "sveti se ime tvoje", ali pribavimo sebi ime. Marija nas uči - "sveto je ime njegovo, ali Isus nas poziva: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima".
Čini se, braćo i sestre, da su nastupila mesijanska vremena. Sve vrvi od mesija. Mesija na svim razinama: Gdje su dvojica ili trojica, gdje su veće ili manje zajednice, bila to akademska ili neka mala neznatna zajednica, u obitelji, u Crkvi, u društvu, u politici. Mesija na pretek... I zanimljivo svi nude raj na svoj način. To i jest problem - raj na moj način, raj na tvoj.
Sveti Duje nas, braćo i sestre, danas poziva da se vratimo u korito, svoju stvorenost, svoju malenkost, da živimo veličinu malenog. Rijeka kad iziđe iz korita čini samo zlo. Čovjek kad iziđe iz korita čini samo zlo. Mi smo samo korito. Sadržaj pripada Njemu - Isusu Kristu. On je izvor života i svetosti.
Otvoriti se izvoru, znači postati rijeka koja teče kroz stvarnost ljudi nudeći sadržaj svima: sadržaj života, sadržaj milosti, sadržaj ljubavi koja je čovjekova nasušna potreba - ono bez čega čovjek ne može biti niti opstati.
Kad bismo svi, braćo i sestre, iznijeli na naš zajednički stol ono najljepšte što imamo - plod našeg života. I kad bismo svi bili dionici bogatstva jedni drugih, kako bi ova Lijepa naša uistinu bila Lijepa naša, ne samo u naslovu nego i u stvarnosti. Kad bismo taj ideal ostvarili, gdje bi nam bio kraj?
Braćo i sestre, prenimo se iz sna. Probudimo se dok imamo vremena, dok još uvijek, kako kaže sv. Pavao, odjekuje ono danas. "Ako danas glas mu čujete, ne budite srca tvrda" (Heb 3, 15). Za kraj vam nudim svoj pogled s broda na Split. Često se, putujući s Hvara prema Splitu i uživajući u divnom pogledu na Split pitam: Bi li Splićani prepoznali svoj grad na nema zvonika sv. Dujma? Što bi bio Split bez zvonika sv. Dujma? A što bi tek bio Split bez duha sv. Dujma?
Prenimo se, braćo i sestre, oživimo u sebi duh sv. Dujma, duh međusobnog uvažavanja, duh ljubavi i međusobnog darivanja, duh sebedarja. Neka Splita, neka Hajduka, ali bez duha sv. Dujma, vjerujte mi, ne bi bilo ni Splita ni Hajduka. Amen - zaključio je svoju propovijed.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....