U pet jutarnjih sati nebo nad splitskim Parkom mladeži osvijetlio je vatromet, sa svemirskog broda od bine i njegovih milijun lampica zaorio je brutalni dum, dum, dum i oglasio spektakularni kraj prve večeri ovogodišnje Ultre. A onda s rijeka partijanera tugaljivo počela povlačiti prema zapadnom izlazu. Za to vrijeme vojska radnog naroda se u pozadini strpljivo brusila za svoju akciju. Fajront je označio i kraj noćnog dežurstva za policiju, zaštitare, redare, konobare, vatrogasce, liječnike, medicinsko osoblje koje je cijelo noć bdilo dok se mladost ludo zabavljala.
Kraj medicinara zaduženih za saniranje lakših zdravstvenih problema pokunjeno je s glavom među koljenima sjedio mladi stranac, do njega djevojka koja ga nije prestajala tješiti. Unutra smo uočili još jednog, u istom položaju, pokrivenog folijom. Uhvatila ga je hipotermija od alkohola, plesa, iscrpljenosti. Splitska dr.Jelena Aranza, spec.hitne medicine nam daje odgovor na pitanje koje nas na Ultri već dugo kopka. Nije nam jasno kako se to uvijek na kraju nađe nekoliko njih s polomljenim rukama ili nogama. Kako li se samo uspiju samoraniti na tom mekom terenu, bacaju li se možda s tribina dolje. A dolje nema nikoga da ih uhvati? Ne shvaćamo.
- Ne bacaju se, nego imaju taj neki žešći ples. Nije to više onaj naš disco korak naprijed, korak nazad. Ja bi ovo nazvala akrobatskim stilom, teško je to i objasniti kako izgleda. U svakom slučaju nije baš bezazlen. Ultru pratim od samog početka, to je već 11 godina. Vidite, imam i ja šljokice, djevojke su i meni i napravile make up. Ali već se za narednu priprema novi trend, evo to su ovi kristali, to ću naredne godine nalijepiti na lice. Daaa, već sam se pripremila. Između intervencija stignu se poslušati i nastupi izvođača. Nije to baš moj glazbeni prioritet, ali sam napredovala od onih prvih Ultri. Mislim da su one prve godine bile po pitanju glazbe malo žešće od ovih sadašnjih. Zanimljivo je, živo - veli poznata liječnica dr. Jelena.
Kada navale susidi
I dok partijaneri u ritmu glazbe jure prema spizi i taksijima koji su se nanizali od Turske kule do zgrade Slobodne Dalmacije, vojska bocaša već je u nervoznom niskom startu. U akciju kreću i prije radnika Čistoće. Gledaju u svaki kantun, ispod skala, poviše zidića, traže blago u grmlju. Nisu baš zadovoljni, čini im se da je mala bara puna krokodila. Vele, manje je posla nego lani, zato su i nervozni jer to znači i manju zaradu. Imaju konkurenciju, ali njih brine ona nelojalna.
- Ima nelojalne konkurencije, svake godine sve više. Lani su nam od usta otkidali redari koji u puštali svoje bocaše i dilili zaradu. Ove godine u posao se uvlače stanari iz okolnih zgrada šta im organizator daje besplatne karte. I onda čekaju do iza ponoći, lipo na ulaznicu uđu unutra, i onda ih ka hrčci počnu kupit. Prva kesa, druga i tako do pete, boca na sve strane jer ovi partijaneri tad piju ko ludi. Onda ih kupe, sakriju pod grm, i sad adio kad se namire. A mi moramo čekat u niskom startu. Eno ona gospođa tamo, vidi je, ne diže glavu od posla, vidi joj rada ruku. Jedno 300 puta se upravila, spustila, digla. Male penzije, velike cijene,a ovdje lova leži na podu. Čeka samo da je najbrži skupi, lud bi bija ko bi to propustija. Rezervoar moš napunit i ostane za kavu - veli nam jedan od bocaša.
Olakšali su posao radnicima Čistoće, ostavili su iza sebe samo kartušine, velike plastične čaše za cocktaile, gomilu omota sladoleda, odbačene lepeze i mnoštvo plastičnih naočala, hawaji šarene cvjetne lance, ostatke pizze... Dok su bocaši skupljali zadnje boce, Čistoća je već zaronila na teren. Počeo se dizati mladi dan, bit će vruć, sparan.
- Ultra je nama svaki dan. Neko baca, neko mora to i kupit, tako nam je pao grah. Za koju uru kad mi ovo dovedemo u red, moće se s ovog poda jest – kaže nam u prolazu radnica Čistoće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....