Otišao je 1993. na utakmicu Hajduka, kad se vratio više nije imao stana. Samo on o tom periodu može pričati bez gorčine

Splitski umjetnik Svetozar Jovanović, poznat i pod imenima Sveto Panker i Sveto Dalmatinski, doista je neobičan svat. Šira javnost za njega je prvi put čula 1985. godine - kada je zbog pisanja anarhističkog grafita na spomeniku Marku Maruliću na Voćnom trgu završio u zatvoru - a posljednji put u rujnu 2025., kada je uoči svog 60. rođendana dobio nagradu Grada Splita “Zlatni Grgur” za ukupni doprinos splitskoj i dalmatinskoj kulturnoj sceni.

U tih 40 godina Sveto Panker je prešao put od zatvorskog uznika do svojevrsnog subkulturnog kustosa Splita, čija biografija uključuje i osam godina beskućništva, nakon što su mu u jesen 1993. naoružani pripadnici HV-a upali i oteli stan na Mertojaku, iako je u to vrijeme Sveto i sâm bio u Gardi kao pripadnik Četvrte brigade. Ne želeći da padne krv, Sveto je odbio ponude prijatelja iz Garde da mu oni s oružjem povrate stan; umjesto toga, sve do 2001. živio je kao beskućnik.

Jedan od prvih splitskih pankera, Sveto je osnivač i pjevač više gradskih bendova, autor više od 300 splitskih grafita i organizator brojnih koncerata, glazbenih festivala i drugih kulturnih i subkulturnih događaja u gradu. Među ostalim, krajem 90-ih obnovio je ideju Spli’skog krnjevala i okupio ljude koji su tu ideju godinama ostvarivali.

Nakon 45 godina underground karijere, Sveto je u listopadu prošle godine izdao svoj prvi album, pod naslovom “Propala sezona”, u izdanju PDV Recordsa. Snimio ga je s novim bendom “Novi normalni” - koji čine iskusni splitski muzičari Ivica Božić, Borut Novak i Boris Ždero – s kojim ovih mjeseci nastupa po Hrvatskoj. Album je retrospektivni presjek Svetine karijere, tako da 11 izabranih pjesama obuhvaća razdoblje od 1982. do 2025. godine.

Antituristički bend

Sa Svetom smo razgovarali u lokalnom kafiću u njegovom kvartu Mertojaku, dan nakon što je s bendom “Novi normalni” nastupio na Prokurativama u sklopu Spli’skog krnjevala.

- Prvi put sam te gledao 1985. u dvorani na Gripama, kada je tvoj bend SDK nastupio kao predgrupa Bijelom dugmetu. Da ti je netko tada rekao da ćeš do izdavanja albuma čekati 40 godina, što bi mu odgovorio?

- Ma nisam se ja nikad gura. Meni je u biti ovo bavljenje glazbom antistres i niti sad ne želim imat recimo svaki tjedan koncert. To mi je i onda bilo naporno, a sad sa 60 godina mi je pogotovo naporno.

- Izdavanje albuma najavio si u intervjuu za Slobodnu još prije 15 godina. Zašto je trebalo toliko čekati?

- Nije trebalo čekat, ali... Evo ovaj bend “Novi normalni”, oni su me skupili i sve lipo organizirali. Imali smo prostoriju di smo montirali studio, tamo smo sve snimili. Danas je tehnika napredovala i to ti je to. A kad smo mi počinjali svirat, tamo osamdeset druge, osamdeset treće, dođeš na probu, upališ pojačalo i onda imaš vrimena zapalit, popit pivu, jer dok se zagriju lampe... ne moš ti odma svirat. A danas je to cik-cik-cak, tonac ide s laptopom okolo i namišta sve. Uglavnom, album je izaša, zove se “Propala sezona”...

- Zašto baš “Propala sezona”?

- Može se odnosit na više stvari. A počeli smo snimat onu nedilju kad su makli sve utakmice u pet uri, zadnje kolo kad je bilo. I mi počeli snimat album, nismo ni gledali utakmice, ni slušali, i ovi pita kako će se zvat album, a ja kažem: “Propala sezona.”

- Znači, aluzija je na nogomet i Hajduka? Ja sam mislio da se odnosi na turizam.

- Je, u smislu nogometa, ali ima i tog našeg odnosa prema turizmu, o čemu govore stihovi nekih od pjesama.

- Jeste li vi onda antituristički bend?

- Pa je, Franci Blašković i mi, Liga za borbu protiv turizma. Ali mi smo za redukciju turizma, nismo protiv skroz.

- Na albumu ostaješ vjeran punku, osim jedne pjesme u reggae stilu?

- Pank-rok, da. Danas je pank širok pojam, mi smo išli na stari štih, nismo tili ništa tu puno uljepšavat.

- Gdje si i kako uopće postao panker?

- U Kninu. Rođen sam u Dubrovniku, živio sam doli prvih 11 godina, i onda sam pet godina živija u Kninu. I tamo sam upozna scenu, skupljalo se pare i kupovalo ploče. Kad bi u “Jugotona” došle nove ploče, pola Knina bi se skupilo. Onda sam tu naletio na singlicu od “Clasha”, to nije izašlo kod nas, ali nabavljalo se ko zna odakle... Zanimljivo, bili smo kao iza Željezne zavjese, a imali smo sve albume Ramonesa, Dead Kennedys... Onda sam sluša prvi album od “The B-52’s”, to je bilo nešto sasvim drugačije od onoga kako se tada sviralo, od Led Zeppelina, onih sola od 15 minuti... I malo pomalo, onda sam čuo ove domaće bendove, Pankrte i Prljavo kazalište, i onda sam to počeo slušat, i ostalo je tako. Znaš kako se kaže: “Panker ili jesi, ili nisi.” Osta sam to cili život, još nosin ovu šigurecu u uvu...