Iza generacije maturanata splitske Klasične gimnazije iz školske godine 1959./60. odavno su ostale srebrne, zlatne i dijamantne godišnjice, profeštali su 65. i ostaje im čekati platinastu, sedamdesetu. Sve ih je manje, od 33 mlada nasmiješena lica koja su se na kraju ispita zrelost fotografirala pred gimnazijom u Teslinoj ulici, ostala ih je polovica, ali ne daju se. No, povod ovoj priči nisu uobičajena sjećanja starih maturanata, nego osobitost ove generacije, oni su se, naime, posvetili – nakladništvu. Objavili su tri komercijalne knjige koje se i danas mogu naći u knjižarama, te desetak izdanja posvećenih njihovim uspomenama, koje su također vrijedne čitanja. Na specifičan način sačuvali su svoje uspomene, koje su vrjednije od zlata, dijamanata i platine, utisnuli su trag o svojim zlatnim danima, onima koji dolaze nakon njih.
Našli smo se s najaktivnijim od ovih klasičara, gospodinom Draganom Jutronićem (85), umirovljenim inženjerom elektrotehnike, koji na stolić stavlja naramak knjiga.
– Evo ih, ovo će ostati iza nas, ponosni smo na to. Mnogi maturanti na različite načine obilježavaju svoje godišnjice, a mi smo stvarali knjige, premda među nama nema pisaca, čak ni novinara, no našli smo neku "žicu" pa su se za naše ideje zainteresirali i pravi nakladnici – kaže šjor Dragan, kojeg ipak molimo da zaroni u povijesne dubine i prisjeti se kako je bilo biti klasičar tih pedesetih godina.
Stroga gimnazija
– Splitska Klasična gimnazija smatrala se vrlo strogom i ozbiljnom među tadašnjim splitskim školama. Iz nje su izlazili kasniji nacionalni kulturnjaci poput Tonka Maroevića, Igora Mandića, Igora Zidića, Nenada Cambija, Daniela Dragojevića, Jakše Fiamenga i drugih. Gimnazija je trajala osam godina, sve godine učili smo latinski i u njemu smo ostali jako dobri, dok nam klasični grčki nije baš bio "ljubav", a čini mi se da je tako i s današnjim klasičarima.
Split je bio sasvim drugačiji nego danas, i opisali smo naširoko to doba u jednoj od naših knjiga. Samo da vam kažem, maturalni ples bio je u Kinu "Split", dok je svečana večera održana – u školskoj zbornici! Tako je to bilo, nismo ni znali za drugačije.
Nakon mature raspršili smo se po fakultetima, nas šestorica upisali smo FESB, neki Medicinu i Filozofski fakultet u Zagreb, neki se odmah zaposlili, a Zlatan Zoričić bio je vrhunski jedriličar, pa se posvetio sportu. Zanimljivo je da nitko od nas, poput pripadnika ranijih generacija koje sam nabrojio, nije završio na nacionalnoj sceni. No, našli smo svoj put. Imali smo i jednog doktora znanosti, dr. Ivana Kuvačića, koji je bio šef bolnice u Petrovoj – kaže nam Jutronić.
Klasičari ove generacije nalazili su se, kao i ostali, svakih pet godina na proslavama, prozivkama, večerama i kako to sve ide. No na 25. godišnjicu, 1985. godine, odlučili su staviti nešto u korice.
– Bio je to popis učenika, profesora, sjećanja na igre i zafrkancije, a Milorad Krešić koji je radio izvrsne karikature još u školi, sve nas je portretirao, dok sam ja svakoga opisao u par stihova. Pet godina kasnije ponovno smo željeli tiskati knjižicu, ali zbog rata i svega što se događalo objavili smo je tek 1994. godine, nismo ponavljali ono isto nego smo tiskali fotoizvještaj, pisma iz tog doba, karikature profešura, biografski leksikon i tako.
No s tiskom je bilo problema, išli smo u DES, ali rekli su nam da su ploče skupe i da ih nema za takva, privatna izdanja jer je vladala opća nestašica. Objasnili su nam što su te ploče, a mi smo nazvali kolegu u Švicarsku i naručili duplo ploča. Tako smo na polovici štampali našu knjigu, a s drugom polovicom ploča platili tisak, jer nismo imali šoldi.
Ta se knjižica širila u ondašnjem Splitu, pročitali su je Kruno Prijatelj, Tonko Maroević, Frano Baras, Jerko Rošin, a onda je na naše iznenađenje u "Slobodnoj" objavljen tekst Anatolija Kudrjavceva o našemu libriću. I to pozitivan, jer Tolja bi inače svakoga podboja – priča nam, a mi čitamo pasus iz Kudrjavceva ogleda: "Splitu se dogodila neobična tiskovna novost, iznimno duhovita sadržaja, koja je elegantnom plemenitom gestom pokazala da ovaj grad nije samo ono divlje što skakuće po površini".
– Kad je to izišlo, zvali su nas sa svih strana da žele dobit primjerak, pa smo išli u DES-a po još – prisjeća se Dragan Jutronić.
Dvije godine kuhanja
A onda su se dohvatili ozbiljna posla. U časopisu profesora latinskoga i grčkoga Jutronić je pročitao tekst arheologinje Mirjane Sanader o rimskoj kuhinji s tri recepta.
– Kako smo se nas nekolicina redovito nalazili u kavani "Bellevue" i o svemu pričali, za ovo smo se zainteresirali i odlučili napraviti neko izdanje u kojem bi bila kuharica rimskih, antičkih jela. U ekipi smo bili Andro Perić kao glavni kuvar, Dražen Alfirević kao sjajan znalac latinskog, Milorad Krešić kao ilustrator, Đorđe Velimirović kao mali od kužine i zadužen za grafički prijelom knjige, i ja kao zapisničar.
Pet inženjera koji nisu pojma imali o kuvanju! Dvije godine smo se nalazili i isprobavali recepte iz kuharice rimskog autora Apicija, koji je bio nešto stariji od Dioklecijana. Prva jela što smo skuvali ni mačka nije htjela probati… Apicije nije navodio količine namirnica, neki od začina koje spominje danas ne postoje, pa smo im morali naći adekvatne zamjene, a neke je trebalo rekonstruirati. Primjerice "de frutum" se radi od mošta i danas ga na Braču zovu varenik. Recimo, liquamen ili garum je fermentirani umak od ribljih iznutrica, najbolje tunja ili srdela, Rimljani su ga u sve stavljali. Kuhanje su pratile duge diskusije, dok ne bismo došli do jela koje je ukusom potpuno drugačije od današnjih. Skupili smo četrdeset recepata i te 1999. bili smo u sve novine, na televiziji, radiju… Tu malu knjižicu su kopirali, željeli je kupiti, sve dok se za priču nije zainteresirao nakladnik Zoran Bošković, koji je ponudio da tiskamo "pravu" knjigu. Tako je 2005. objavljena knjiga "Što su jeli prvi Splićani", nadopunjena novim ricetama, uvodom, pričom o antičkoj spizi i našem "projektu". Radili smo sve bez honorara, samo smo uzeli određeni broj knjiga za naše prijatelje i kolege – sjeća se šjor Dragan.
Kad su ovako počeli, više nisu mogli stati. Za pedesetu godišnjicu mature Bošković je objavio njihovu knjigu "Splitske pedesete".
– Nije bilo puno popularne literature o Splitu toga doba, a mi smo bili puni sjećanja, pa smo ih sabrali na hrpu i objavljena je knjiga u kojoj smo pričali o načinu života, splitskoj mladosti tog doba, igrama, zabavama, školovanju, kinu i kazalištu, sportu, popularnim "veselim večerima", kužinavanju, zapravo kroniku života u tadašnjem malom Splitu. Kako nas je u međuvremenu napustio Milorad Krešić, uz pomoć HEP-a njemu u spomen objavili smo knjigu njegovih karikatura i uspomena. A iz naših druženja u "Bellevuea", nastala je knjiga "Ćakule splitskih penšjunati", također izdavača Boškovića – kaže nam Jutronić, dodajući kako su svim izdanjima, osim u kuharici, uz njih sudjelovale i kolegice Radojka Krce i Sonja Mateljan.
Sve nas je manje za stolom
Prijateljstvo davnih klasičara nastavljeno je, sada se sastaju svake godine, ali sve ih je manje za stolom.
– Znate li što je poanta i čime smo zadovoljni, premda očito nećemo još dugo? Time što smo uspjeli svoju mladost, uspomene, zafrkancije i događaje održati živim u knjigama koje će nekome jednom doći u ruke. Tko zna kad, bitno je da postoje. Objavili sm nekoliko jedinstvenih izdanja, poput antičke kuharice ili priče o Splitu 50-ih, koje imaju još širu publiku. Nešto je iza nas ostalo, vjerujem da je vrijedno pažnje. To bih preporučio i svim današnjim maturantima i studentima: mladost brzo prolazi, za čas ćete doći u naše godine, i zato se potrudite ostati u prijateljstvu i naći način da ostavite trag; da ste bili i da ste se dobro proveli na ovome svijetu. Uz današnje tehnologije, još i lakše – zaključuje gospodin Dragan Jutronić, duhom mladi klasičar neke tamo davne godine splitske povijesti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....