‘Pleja mlađi‘ otišao u fratre: ‘Kuvalo je u meni to godinama, a pokrenulo se kad mi je don Vinko postavio jedno pitanje‘

Ovogodišnji mladomisnik fra Marko Plejić imao je vezu za medije, ali za to nije kriv ni dužan, dapače, trudio se izbjeći višak pažnje. Ali nemoguće, poznajemo se godinama, još bolje sa starijim bratom mu Stipom, a mlađeg poznajemo kao sportaša rekreativca koji je također bio aktivan u društveno-političkom svijetu, od akademskog okruženja do kreiranja javnih politika. Na mladoj misi u solinskoj bazilici Svete Obitelji, fra Marko je ispričao kako su se poznanici krstili kad bi ga vidjeli u habitu, pa je tako "širio pobožnost" u slučajnim susretima, a tako je bilo i s nama: "Pleja Mlađi iša u fratre?! Ma daj?"

K tome, iz Solina je malo fratara, a dug je niz "dijecezanaca", ali ipak, Marko je pošao putem asiškoga siromaška. Pa kako ne udovoljiti znatiželji i "ispovidit" mladoga fratra kako je to sve bilo i kako je postao svećenik, kaže se "kasnog zvanja". Naime, Marku je 36 godina, a smatra se kako su svećenici koji se malo kasnije odazovu Božjem pozivu specifični, jer su stekli i šireg životnog iskustva nego mladići koji formaciji pristupaju u sjemeništu, odmah nakon osnovne škole.

- Nije to lako ispričati u nekoliko rečenica, jer je riječ o godinama duhovnog sazrijevanja, na koncu i prepoznavanja Božjeg poziva, a onda i preispitivanja je li to baš to. Naime, kad se jednom odlučiš onda je gotovo, a mladi čovjek ni u što baš nije sasvim siguran.

- Možda je pomoglo što si "prvi susjed" Gospe od Otoka?

- Da, naša je kuća odmah preko Jadra, u njoj sam živio sa svojom obitelji a to su otac Vitomir, majka Dragica, stariji brat Stipe i mlađa sestra Ivana. Naš je dida došao iz Uskoplja u Solin i tu zasnovao obitelj. Inače, svi Plejići kao i Pleići po crkvenim maticama potječu iz Ciste Velike, te se zadnjih godina okupljamo na velikom obiteljskom susretu u Rami. Susret bude druge subote poslije Uskrsa gdje se skupi popriličan broj pripadnika naših prezimena.

Prvi od Plejića i Pleića

- Ove godine će im imati tko misiti, jesi li ti prvi Plejić/Pleić svećenik?

- Koliko znam, jesam, i to me raduje. Naša je obitelj jako vezana za Crkvu, otac je bio ministrant nazaboravnom don Tugomiru Jovanoviću, brat Stipe kod don Vinka Sanadera, a tako je povukao i mene, mislim da sam bio najmlađi ministrant u župi s nepunih pet godina, sve su mi ministrantske haljine bile prevelike. Svakodnevno smo se družili na Gospinoj livadi, nama je to praktično okućnica, igrali na balun...

- Priča se da si kao dite bio malo nestašan?

- Rekao bih da sam bio "malo življi" i radoznalo dijete, hahah, ali ništa strašno. Nekako sam - iskakao. Tu sam išao u osnovnu, postao članom Hrvatske katoličke zajednice Mi, pošao u splitsku Ekonomsko-birotehničku školu. Potom sam upisao Pravni faks u Splitu, živio kao i svi mladi, izlasci, navijanje za Hajduka, i tako... Od ranog doba roditelji su me učili radnim navikama, a neko vrijeme proveo sam u Bruxellesu, kao i brat, u europskim institucijama.

- Tada se još nisi vidio u franjevačkom habitu?

- A čuješ, nešto se "kuvalo" u meni. Puno kasnije razmišljao sam o jednom izletu na Visovac, što sam tada bio drugi, treći razred, kad me je don Vinko iz čista mira pitao: "Pleja, dobar si ti, a bi li bio svećenik?" Ja sam kao iz topa rekao: "A bi!", i na tome je završilo. Ili bolje reći, tako je počelo, s dugom pauzom. No, trebalo je proći dosta godina dok je taj poziv u meni doista i sazrio.

Povukao bih se na Marjan

- Kako je to bilo?

- Sredinom svojih dvadesetih osjetio sam da me privlači dublja duhovnost i pobožnost, počeo sam čitati svetoga Pavla, životopise svetoga Frane Asiškog, djela svetog Augustina, rado sam molio Gospinu krunicu i Krunicu Božjeg milosrđa, osjetio sam da me to ispunja nekim blaženim mirom. Povukao bih se na Marjan, obilazio sve one crkvice, također i po Solinu... S vremenom sam počeo intezivno razmišljati o svećeničkom pozivu, no nisam bio siguran, tražio sam savjet.

- Kod koga najprije?

- A kod don Vinka, koji je tada bio župnik u Trogiru, on mi je objasnio što trebam raditi, a onda i kod solinskog župnika don Ranka Vidovića, današnjeg hvarskog biskupa, koji mi je kazao: "Ako je to, ajde još malo razmisli." Don Ranko mi je puno pomogao kod razlučivanja što činiti. Onda sam shvatio: "Kad krenem, tek ću onda sigurno znati!"

- Što te privuklo franjevcima?

- Privukla me franjevačka duhovnost. Primjer života sv. Frane Asiškoga koji je uvijek veliko nadahnuće. On je živio životnu jednostavnost po uzoru na Isusa Krista, bio blizak ljudima donoseći im one evanđeoske postulate u njihovu svakodnevnicu kojim su oni odmah prepoznali da je on Božji čovjek. To je mogao zato što je bio čovjek molitve, svoju snagu crpio je iz tog vrela. Uvijek je išao iz kontemplacije u akciju i na taj način donosio obilne plodove. To je veliki izazov i za današnji pastoralni rad. Moram priznati da mi je franjevačka početna formacija, posebno godina postulature u Imotskom i godina novicijata na Visovcu puno pomogla kod rasta i sazrijevanja u vjeri i pozivu.

- Franjevaca nema u Solinu?

- Upoznao sam naše dalmatinske fratre iz Provincije Presvetog Otkupitelja u samostanu Gospe od Zdravlja gdje sam često dolazio na misu i ispovijed. Inače u Splitu sam imao tri štacije: Gospe od Zdavlja, Sveti Frane i Sveti Duje. Samostanski život iznutra donekle sam upoznao kad je don Ranko odveo nas mlade na duhovnu obnovu u Karmel svetoga Ilije u Buškom Blatu. No, da se vratimo, javio sam se tadašnjem provincijalu franjevaca u Splitu i s 27 godina pristupio u jednogodišnju postulaturu u franjevački samostan u Imotskom, gdje sam bio s još trojicom momaka a odgojitelj nam je bio fra Kristian Stipanović. Tu smo kao "civili" pomagali u samostanu i na župi, i učili što je to franjevaštvo i samostanski život. Tu sam shvatio da je to ono što želim.

Visovac - oaza mira

- Nakon toga?

- Tada slijedi godina dana novicijata u samostanu na Visovcu, gdje sam obukao franjevački habit, što je za mene bio posebni trenutak neizmjerne sreće. Visovac, Gospin otočić, duhovna je oaza u kojoj smo bili izolirani od vanjskog svijeta, učili smo što znači biti franjevac i obrađivali vrtove na otočiću i na kopnu u Remetiću; mogu reći da smo tamo istinski živjeli redovnički ideal koji predstavlja molitva i rad. Kad bismo otišli u Drniš u nabavku, činilo mi se da sam - u New Yorku! Na Visovcu nas je poučavao meštar fra Ivan Režić i domeštar fra Stojan Damjanović. U tom miru i spokoju, stvarno nevjerojatno iskustvo.

- Izdržao si i to i vratio se u Split?

- Nisam samo izdržao, meni je tamo bilo predivno. U Split smo došli u Klerikat na Trsteniku gdje smo stanovali i započeli studij filozofije i teologije na KBF-u. Bio je to povratak u svoj grad, u poznatu sredinu, ali sve je bilo drugačije nego prije.

- Preko našeg kvarta svakog jutra prolazi fratarska kolona?

- Je, to su braća bogoslovi - studenti koji idu na Lovret na faks. Ja sam volio ići biciklom, i danas mi je omiljena rekreacija, pa vozim po prirodi u okolici. Tako su mi prošle godine faksa; učenje, molitva, sport i rekreacija, a često bismo bacili na balun.

- Biće si najbolji u balunu s obzirom na iskustvo u "Solinu"?

- Haha, dobar sam, ima ih sigurno i boljih. Redovito igramo na terenima na Pojišanu i u Mačka na Mertojaku gdje imamo tjedne termine.

- Mlada misa u Solinu bila je za pamćenje; puna bazilika, pa veliki šator na Gospinu Otoku, to se ne pamti?

- Uvijek postoji opasnost da vanjsko, svjetovno slavlje zasjeni ono bitno, a to je duhovna proslava. Iz dubine duše sam zahvalan svima koji doprinijeli lijepom i dostojanstvenom bogoslužju u bazilici Svete Obitelji, župniku, mojim fratrima i svim svećenicima, posebno časnim sestrama, a i onima koji su pripremali gozbu za goste na Otoku.

Svećenik na društvenim mrežama

- Kako je obitelj primila tvoju odluku da se zarediš?

- Za obitelj, kao i za mnogobrojnu rodbinu, prijatelje i poznanike moja odluka da krenem putem duhovnog poziva bila je svojevrsno iznenađenje. Iako su svi oni na meni vidjeli promjenu načina života u duhovnom smislu, nisu očekivali da ću krenuti tim putem. Zasigurno i moja obitelj kao i mnoge druge imaju planove sa svojom djecom i već ih vide u nekim klasičnim životnim ulogama. Čovjek snuje, Bog određuje. Kad sam krenuo tim putem i kad su uvidjeli da je to moj životni izbor i odluka, svi iz obitelji bili su mi snažna podrška.

- Svećenik si u doba koje ne može izbjeći komunikacije na društvenim mrežama, a one katkad odaju dojam nepatvorenog zla; kako se odnosiš prema svijetu virtualnih komunikacija?

- U tom svijetu ima svega, puno loših ali i puno dobrih stvari, pa i u toj kakofoniji i buci - može se prenositi Kristova riječ. Dapače, siguran sam da bi sveti Pavao kad bi živio u naše doba imao svoj profil na društvenoj mreži, on je bio veliki komunikator. Ne trebamo robovati tehnologiji, ali možemo se odlučiti za djelovanje u dobru, bilo nekom duhovnom misli, videom kojim ćemo se obratiti mladima ili promicanjem ideja u skladu s kršćanskim naukom. Puno je svećenika prisutno na društvenim mrežama i trude se komunicirati na suvremeni način s današnjim ljudima. Ne treba se bojati, trebamo biti prisutni, ali ne i pretjerivati. Stvarni život je ipak u susretu s ljudima - uživo.

- Tvoja formacija prošla je u pontifikatu pape Frane, je li te njegov neobični stil dotaknuo?

- Naravno, on je bio specifičan i možemo biti sretni što smo ga imali jer nam je obratio pažnju na ljude i pojave s margine, a s druge strane izazivao je kritike jer je otvarao neke priče koje su dugo smatrane "nezgodnima", ali dobro je da se o njima danas otvoreno priča. Držim kako je bilo i previše buke oko nekih stvari, jer vidimo sada, nauk Crkve nije se promijenio. Svakoga papu mi katolici trebamo poštivati i slušati jer je prvi među jednakima i svaki papa nosi neku poruku svom vremenu. Ja sam osobno duboko uvjeren da je pokojni papa Franjo u svome djelovanju imao iskrenu i dobru namjeru, a to je vrlo važna karakteristika kod pastoralnog djelovanja.

- Zanimljivo, želio si služiti svom narodu ovdje, pridružio si se stoga dalmatinskim franjevcima, a na prvu župu raspoređen si u Zagreb; je li te to iznenadilo, prestrašilo?

- Ma ne, dobro je. I to će, već vidim, biti jedno veliko i korisno iskustvo. Zagreb je veliki grad, glavni grad naše domovine, a naši fratri brinu se za važnu župu Majke Božje Lurdske, koja je jedan od duhovnih centara u koji dolazi puno ljudi. Radujem se tom poslanju, neće Dalmacija uteć. A i oko Hajduka ćemo se dogovoriti...