Pored mnogih Oliverovih ljubavi o kojima će ovih dana biti ispisani kilogrami tekstova, jedna se posebno isticala. Bijela i svijetla, ljubav za Hajduka

Taj glas, toliko natopljen Splitom, Dalmacijom, morem, škojima, težačkim i ribarskim mukama, ljubavlju, jednako u starim kao i u novim pjesmama, bio je nezamjenjiv, nešto tako jedinstveno više se nikad neće ponoviti u glazbenom svijetu ovih prostora, i to nije samo prigodno slovo.
Glas Olivera Dragojevića opečatio je generacije, uz njega se rađalo, slavilo, navijalo, tugovalo, umiralo, taj glas se jednostavno živjelo, ljepše živjelo. I svatko bi na njegovu mjestu, na muzičkom Olimpu, barem malo propuvao, uzoholio se. Ne i on. Prolazio je svojim pjesmama kroz živote milijuna i uvijek ostajao u sjeni koju je sam izabrao, nije filozofirao, pametovao, govorio je kad je morao, snimao se koliko je morao. Bio je onako – pusti me s mirom... U kolekciji novinarskih intervjua, među mnogim un...