U ratu je naučio svoj posao, rat mu je donio ljubav okrunjenu brakom, no ratnih priča se ne sjeća!
Ne želi se sjećati onog ružnog, teškog, smrtnog, ne želi pamtiti razaranja, uništavanja, zvučnu kulisu metaka, minobacača, pucnjava koje su u tren “prekidale” mlade živote, ubijale njegove vršnjake, razarale našu zemlju, našu domovinu.
- Na branik domovine sam stao u jesen 1991. godine, kao liječnik u 145. brigadi, na sisačkom području, gdje sam došao sa svojom ekipom iz Zagreba. Žutokljunac 26-godišnjak, koji je tek završio medicinski fakultet ali bez stručnog ispita – smireno, no pun ponosa na te slavne dane, zbori nam doc.dr.sc. Božidar Duplančić, danas 60-godišnjak, anesteziolog-intenzivist, djelatnik Klinike za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje KBC-a Split.
Tema našeg razgovora je naravno Oluja, tri desetljeća od uspješno provedene vojno-redarstvene operacije koja je oslobodila Hrvatsku! Okupirano područje Dalmacije napokon je bilo ”očišćeno” od agresora, napokon je Hrvatska bila država čija su dva teritorijalna dijela bila – spojena!
Nepregledne goleti...
A liječnik Duplančić je bio na Velebitu, operaciju je dočekao kao dio tima Specijalne policije koja je branila planinu, nepregledne goleti s kojih je neprijatelj nadgledao zadarsko područje, prijetio svakodnevno našim ljudima, civilima i vojnicima.
Dok su u Oluji, postrojbe specijalne policije bile su podrška našim udarnim brigadama, čuvale su im bok.
- Uoči Oluje sam bio dio mobilne kirurške ekipe od četiri člana – kirurg, instrumentarka, anesteziolog, odnosno ja, te anesteziološki tehničar.
Po dva tjedna smo bili na terenu, tada na Velebitu sa specijalcima, i znali smo kako se nešto sprema. Potvrda svemu je bio dolazak naše druge ekipe iz bolnice, kao zamjena nama, a mi ne idemo doma – vraća nas u ljeto prije 30 godina doktor Duplančić,
No, teško je dočarati to vrijeme rata, borbi, ranjavanja, spašavanja vojnika na terenu, na mjestu ranjavanja, na kamenjaru, uvjetima van bolničkog sustava.
- Izuzetno je bilo važno što smo bili na terenu s vojnicima i policajcima, jer smo im ulijevali sigurnost, znali su kako smo im tu pri ruci, prva pomoć pri prostrijelnim ranama, sanaciji štete koju metak, bomba, granata, mina, nanesu tijelu. Život smo im značili i moramo im još jednom zahvaliti, kako su oni pazili na nas.
Pokret u 3 ujutro...
Prepričava nam naš sugovornik kako su iz Dušica krenuli to jutro po Velebitu prema Gračacu, oko 3 sata ujutro je bio pokret, četiri-pet dana su bili u akciji, ali ne želi se sjećati ni brojke ranjenih, ni mrtvih.
- Tu sklopku “sjećanja”, sam izbrisao iz svog mozga koncem prosinca 1991. godine. Nakon ispaljenih rafala iz naših pušaka, četnici su naš položaj zasuli minobacačima i tada sam ranjenicima doslovno vraćao crijeva u utrobe, sakupljao ih po podu.
Ne želim se toga sjećati, ne želim takve uspomene, već ono lijepo što nam s događalo, druženje sa ljudima koji su željeli svoju domovinu, slobodnu, ugodnu za život. Znate, blizina smrti spaja ljude, povezuje ih na čudne načine, ostajete prijatelji iako vas život nosi na sasvim druge strane, ali uvijek imate te događaje, ratna zbivanja koja su vas okupila – sjećanja naviru liječniku Božidaru, čiji je otac Splićanin, a majka Imoćanka, pa se uvijek s njim zezaju kako je majka donije taj gen – borca, imotski gen ratnika.
No vratimo se na događanja na Velebitu, petog dana mjeseca kolovoza 1995. godine.
- Zbrinjavali smo ranjenike na licu mjesta, bilo ih je dosta, no imali smo mobilni kirurški set, što nam je olakšalo posao. Hvala još jednom specijalcima koji su nas držali kao kap vode na dlanu, oni su pazili na nas, nosili naše kutije, kazete s opremom, čuvali nas. Imali smo dvije instrumentarke - Dušku Trgo i Nedu Kartelo, koje su posebno pazili. Sjećam se kako smo imali samo po bocu vode za pranje, smrdili smo tih ljetnih dana – kroz osmijeh se prisjetio anegdote o higijeni na Velebitu, na kamenjaru gdje fijuču meci, doktor Duplančić pa nastavlja:
Mlikota, Bili, Amerikanac,...
- I kada smo stigli do potoka, prvo su specijalci čuvali prostor da se djevojke operu, a tek smo onda mi ostali došli na red. Hvala im još jednom na svemu, premda ih puno i ne znam po imenima. Bili su s nama Glavota, Bili, Amerikanac, puno hrabrih junaka, kojima ja nažalost ne znam imena.
Dok nam s ponosom diktira imena medicinskog osoblja, koje je zajedno s njim, bilo u obrani domovine, iako ih je sada samo petoro i dalje aktivno u medicinskom zanimanju, ostali su u mirovini.
- Znači radimo i dalje: dječji kirurg Dražen Budimir, instumentarka Duška Trgo, te anesteziolozi-tehničari Ivan Maleš i Mladen Braović, uz mene dakako. U mirovini su kirurzi Vedran Radonić, Njegoslav Bušić, pa anasteziolozi Marko Jukić, Mladen Pogorelić, Emilio Franković. Nadam se kako nisam nikoga zabravio... Imali smo i ranjene liječnike, i to doktora Antu Kraljevića, kirurga-traumatologa, te instrumentarku Meri Ličinu, koja je došla na zamjenu za Trgo, ali je odmah bila ranjena. Srećom, sve se dobro završilo.
Kao i sama operacija Oluja, nakon koje je dr. Duplančić još dvije godine ostao na terenu – u sklopu projekta razminiravanja oslobođenih područja.
Ratna bolnica u Rami
- Zatim sam se vratio na rad u KBC Split, moju matičnu kuću. No moram istaknuti kako sam “zanat” pekao u ratnim bolnicama, prije angažiranja na terenu s pripadnicima specijalne policije. Naime, u ožujku 1992. godine sam se vratio u Split, na Kliniku za anesteziologiju, i odmah smo krenuli na rad u ratne bolnice za koje je bio zadužen KBC Split, kao stožerna ustanova za tadašnje južno bojište. Otišao sam u ratnu bolnicu u Rami, a nisam ni znao gdje se nalazi. Slijedile su smjene bolnicama na Kupresu, u Livnu, Novoj Bili. Pa sam tako specijalizaciju iz anesteziologije odradio u ratnim uvjetima – pojašnjava nam liječnik i ovu epizodu iz svog života:
- Dva tjedna prije odlaska u Ramu, u ratnu bolnicu, dobio sam specijalizaciju iz anesteziologije, a u Ramu prvi put otputovao na sv. Antu, 13. lipnja, 1992. godine. Frišak sam bio u svemu. Ne mogu ni nabrojati koliko smo operacija, zahvata imali.
Radili smo paralelno i pod dvije operacije na dva susjedna stola! Liječili smo sve, kao pravi liječnici, no nakon sukoba Hrvata i Muslimana, imali smo i dosta prijetnji. Prvo što liječimo četnike, a sada i balije. Bilo je problema, no sve smo svladali. Premda moram priznati opasnije je bilo putovanje do tamo, preko Vran planine, nego sam rad u bolnici. Gdje sam imao ubrzani ritam učenja, stjecanja prakse.
Na upit što je imao od naoružanja, Duplančić je koncizan.
- Pištolj “tetejac” i automatsku pušku M-70 A, za osobno obranu, no nikada nisam pucao, srećom, nije mi trebalo. Tek sam ispalio tri metka iz pištolja kada sam ga dobio, za provjeru puca li... - kaže.
To su, rekli bi, ratni dani liječnika Božidara Duplančića, koji je nastavio sa svojim poslom u bolnici, vodio je i Covid odjel tijekom pandemije, pa nam opet potvrđuje kako blizina smrti zbližuje ljude, na čudne načine postajemo jedinstveni kada nam opasnost po život prijeti.
I za kraj ono uvijek naše pitanje svim sudionicima Domovinskog rata – bi li sve ponovili?
- Naravno! Dvojbe nema, osim što su mi sada samo godine teret – direktan je ratni doktor, ponosan što je njegova generacija, kojoj je oduzeta mladost, napravila za svoju Hrvatsku:
Treba nam vojni rok
- Moj život je bio rat, no današnja mladost, srećom, ne treba proći ono što smo mi prolazili i to je najvažnije. Tada smo imali samo veliko srce, želju za očuvanje naše domovine. U patikama smo krenuli u rat, ni čizme nismo imali, a dobili ga! Tek se nadam kako današnja mladost to cijeni. No, nas je spašavalo to što smo imali znanje iz prethodnih obuka, osnove vojnog obrazovanja. Stoga sam za uvođenje obveznog vojnog roka, jer nam, nažalost, to znanje danas itekako treba - podvlači naš sugovornik.
Prisnažuje ovoj priči dr. Duplančić kako je i njegov sin liječnik, pa ako bi sutra došlo do rata svom 29-godišnjem nasljedniku, liječniku opće prakse, samo bi sugerirao da poštuje Hipokratovu zakletvu, kako su napravili i roditelji mu – otac i majka koja je također kao liječnica sudjelovala u obrani domovine.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....