U Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu predstavljena je knjiga "Treća skalina – Moj bokunić Velog Varoša" autora Nenada Kuzmanića, inače friško umirovljenog redovitog profesora u trajnom zvanju sa splitskog Kemijsko-tehnološkog fakulteta. Bila je to večer ispunjena emocijama, prisjećanjima i smijehom, večer koja se pretvorila u susret susjeda i prijatelja iz nekih davnih vremena. Publika je s posebnom pažnjom slušala autora koji, iako poznat kao profesor kemijskog inženjerstva, ovoga puta nije govorio o formulama i reakcijama, nego o djetinjstvu, mirisima i duši jednog Splita koji polako nestaje, piše Universitas.
Zanimljivo je da je sve počelo gotovo slučajno. Jednog dana, na splitskoj Rivi, kraj crkve sv. Frane, Kuzmanić je sreo poznanika koji mu se s ponosom pohvalio da je kupio stan u Varošu, "odmah blizu kuće di si se ti rodija". Uzbuđeno je pričao o kvadratima, planiranoj nadogradnji, o maloj teraci koju "s ulice nećeš ni vidit" i o rođaku koji bi "moga sredit koju ponistru više". Kuzmanić ga je slušao s blagim osmijehom, a da se makne od njegovih nadogradnji započeo je pričati o varoškin ulicama, lipin kantunima, funtani... Vrlo brzo je skontao da taj čovjek, iako već desetljećima živi u Splitu, o Varošu zapravo ne zna ništa. Nije znao gdje je Vila Ridulin, miješao je imena crkvica, a kad je spomenuo ćevabdžinicu, Kuzmaniću je, kako kaže, bilo "kao da mu je netko stao na kal".
Riječi su same potekle
"Zar da od ciloga Varoša orijentir bude ćevabdžinica?" pomislio je te večeri dok se vraćao kući. Upravo taj susret i razgovor bili su okidač da se uhvati pisanja. U početku je pokušavao pisati ozbiljno, gotovo znanstveno, zatim je napisao nekakav "poluturistički" vodič, ali sve je to zvučalo beživotno. Sve je bacio i mislio da od pisanja neće biti ništa. A onda, jedne noći, riječi su same potekle, toplo, iskreno, gotovo mahnito.
Treća skalina topla je i nostalgična priča o odrastanju u splitskom Velom Varošu, ispričana iz neobičnog dječjeg rakursa. Knjiga donosi niz toplih crtica iz života u Velom Varošu 1960-ih, svijeta tisnih kaleta, širina, malih dvorova, crkvi i skrivenih kantuna, ali prije svega ljudi. Kuzmanić kroz oči desetogodišnjeg dječaka, koji je u knjizi preuzeo ulogu pripovjedača, vodi čitatelje na Širinu, njegov "centar svita", do crkve sv. Križa, Vile Ridulin… i naposljetku otvara vrata svog doma, malog, intimnog svijeta ispunjenog ljubavlju. Upravo ta jednostavnost, iskrenost i emocionalna čistoća daju knjizi posebnu toplinu, onu koja se, kako je sam autor rekao, "ne može izmisliti, nego mora izaći iznutra".
O tome kako je nastajala knjiga, o mirisima koji ga vraćaju u djetinjstvo, o vezi znanosti i književnosti, razgovarali smo s prof. dr. sc. Nenadom Kuzmanićem.
U naslovu spominjete "Treću skalinu" simbolično i konkretno. Što za vas danas predstavlja ta skalina s vremenskim odmakom?
- Treća skalina je jedna od skalina ispred moje kuće, točno ispod ponistre sobe moje babe. S nje sam, kao dijete, imao savršen pogled na cijelu ulicu, na moju Širinu i njezinu funtanu. Nije bilo potrebno pomjerati glavu, ni lijevo ni desno. Cijelu ulicu sam mogao obuhvatiti jednim pogledom. U tim trenucima imao sam osjećaj da je mogu zagrliti, da mi cijela pripada… Naime, u ljetna popodneva, kad mi djeca ne bi smjeli izlaziti na ulicu, jer je to bilo vrijeme predviđeno za popodnevni odmor, iskrao bih se iz kuće i sjeo uvijek na isto mjesto, na tu moju treću skalinu. Zagledao bih se, ali gdje, u što točno ne znam. U ništa, u prazno… Osluškivao bih tišinu i osjećao tu silnu povezanost s ulicom. Teško je uopće opisati taj osjećaj. Odmah sam znao da će se knjiga koju namjeravam napisati zvati – Treća skalina. Danas, kad prođem tim mjestom, obavezno zastanem. Pogledam ulicu iz tog istog kuta i svaki put me preplavi onaj isti, dobro znani osjećaj.
Vaši tekstovi odišu jednostavnošću i dubokom emocijom. Jeste li ih pisali spontano, iz srca, ili sustavno kao znanstveni rad?
- Totalno spontano. Bez ikakvog plana, strukture… U pisanje znanstvenog rada upuštate se kad dođete do konkretnih znanstvenih spoznaja koje želite na primjeren način obrazložiti, opravdati… Kod pisanja moje Treće skaline taj dio procesa pisanja kao da nije postojao. Sve je to u jednom trenutku izletjelo iz mene. Potpuno neočekivano. Podsjetilo me na trenutak otvaranja nekog pretrpanog škafetina iz kojeg stvari nekontrolirano počnu ispadati van. Definitivno se to godinama taložilo u meni i jednostavno je moralo izaći.
Pisao u tajnosti
Spomenuli ste i da je nastavak pisanja knjige bio popraćen izvjesnim nedoumicama, nesigurnostima.
- Knjiga je doslovce nastajala u tajnosti. Nikome nisam rekao da pišem knjigu. Čak ni moja obitelj za to nije znala. Kad malo promislim, jasno je da se radilo o sumnjama u vlastiti talent, o nekoj osobnoj nesigurnosti. Ipak sam na kraju stekao dovoljno hrabrosti da pošaljem prvu verziju rukopisa dobrom poznaniku u Zagrebu koji se inače bavi uređivanjem knjiga. Nakon desetak dana mi je poslao mail u kojem je pisalo: Interesantan i neobičan tekst, ima štofa, ali mu ipak nešto nedostaje. Moraš potpunije, detaljnije opisati obitelj, susjede, svoje prijatelje.
U tom trenutku sam odlučio da odustajem od daljnjeg pisanja. Namjera mi je pisati o Varošu, a ne o svojoj obitelji, tako sam razmišljao. Međutim, nakon par mjeseci nepisanja u meni se pojavio dišpet. U međuvremenu sam shvatio da je urednik bio u pravu. Mojoj knjizi se nedostajali ljudi, njihova specifična međusobna komunikacija, ali i njihova komunikacija sa svim tim znamenitostima, ulicama, funtanama koje sam opisao. Tek kada sam ljudima dao veću ulogu u knjizi, ona kao da je prodisala, oživjela. Dobila je jednu potpuno novu dimenziju.
Kao profesor kemijskog inženjerstva proučavate prijenose tvari i energije. Vidite li u tome i životnu metaforu?
- Apsolutno. Cijelo kemijsko inženjerstvo vam počiva na prirodnim zakonima. Sve njegove zakonitosti, definirane kroz različite relacije, imaju uporište u relativno jednostavnom Ohmovom zakonu, zakonu s kojim se učenici susreću već u osnovnoj školi. Iz njega je moguće uočiti da je za odvijanje nekog procesa potrebna pokretačka sila, ali i to da se pri analiziranom procesu susrećemo i s određenim otporima koje je potrebno minimalizirati. Nakon svega što smo prije pričali o procesu nastajanja knjige, siguran sam da možete uočiti sličnosti između procesa pisanja i procesa s kojima se mi susrećemo u kemijskom inženjerstvu.
Koliko se Veli Varoš promijenio od vašeg djetinjstva?
- Jako se promijenio. Promjene koje se događaju u našem društvu posljednjih 20-ak godina, ova pretjerana usmjerenost na turizam odrazila se i na sam Varoš. Estetski, ljepši je nego ikad, ali kao da je izgubio dušu. Htjeli mi to priznati ili ne, postao je jedno veliko apartmansko naselje. Nema više one predivne, gotovo plemenske povezanosti sa susjedima, ulicom, a na koncu ni s obitelji. Toplina, zajedništvo kao da su iščezli. Ne čuje se više graja djece. Pisma, koja je bila zaštitni znak tog mog Varoša, također je utihnula. Svugdje i uvijek se pjevalo. Bili smo infetani pismom. Sad se ona ne čuje. O dijalektu da ni ne pričamo. On se susreće doslovce u tragovima. Kad to govorim, ne mislim samo na Varoš. Mislim na cijeli naš Split. Preveliki utjecaj obrazovnih institucija, javnih medija… potisnuli su ga, ugušili, rekao bih, potpuno. Moram priznati da me to njegovo nestajanje iskreno rastužuje. Nažalost, tu pomoći nema.
Postoji li slika, miris ili zvuk koji vas uvijek vrati "tamo"?
- Jedna od nevjerojatnih stvari koja mi se desila tijekom pisanja knjige, ali i generirala enormno uzbuđenje, bilo je prisjećanje na neke ljude, događaje, kantune po Varošu na koje sam bio potpuno zaboravio. Odjednom kao da su počeli "iskakati" ispred mene. Sve sam ih tako jasno vidio, čuo… Može nekome ovo zvučati pomalo zastrašujuće, ali je stvarno bilo tako. Čuo sam razgovjetno glasove tih ljudi, susjeda, neke batude, riči koje su koristili… A onda su te slike prizvale i određene mirise, koji su također bili potisnuti duboko u memoriji. U svakom slučaju, ako negdje slučajno osjetim miris piljevine, ili kako smo govorili pilotine, to me odmah vrati u Varoš, u očevu marangunsku radionu. Podsjeti me na lipe razgovore, na zajedničko pivanje uz istovremeno njegovo blanjanje, na kuvanje kole... Ili na primjer, miris vlage koji me odmah asocira na varoške portune, podrume... Mirisi su doista jedno veliko, veliko čudo.
Podrška obitelji
Koliko vam je obitelj bila podrška u sveučilišnoj karijeri, ali i u ovim trenucima kada promovirate ovaj književni prvijenac?
- Obitelj je uvijek bila uz mene. Njihova podrška mi je mnogo značila. Supruga i sin, oboje pravnici, bili su uz mene cijeli moj radni vijek. Imali su silno razumijevanja za one periode koje nisam provodio s njima, već u laboratoriju, ili možda pisanju znanstvenih radova, pripremi predavanja…
Rad na Sveučilištu ne dozvoljava vam da imate "normalno" radno vrijeme. Supruga je junački iznijela i godine mojih dužih izbivanja zbog znanstvenih usavršavanja u Americi, Italiji… Zbog svega navedenog, stvarno sam im zahvalan. I u ovim trenucima kad promoviram svoju knjigu ćutim njihovu podršku. Osjećam koliko su i oni sretni i ponosni što je knjiga ugledala svjetlo dana i što su odjeci i reakcije na nju tako pozitivne. Sin pogotovo. Međutim, moram reći, premda znam da mu neće biti drago, da smo i mi kao roditelji silno ponosni na njega, njegov obrazovni i radni put, na dugogodišnje aktivnosti u Debatnoj uniji, studiranje u Americi, ali prvenstveno na to što vidimo da je izrastao u osobu s, rekao bih, pravilnim i pozitivnim sustavom temeljnih ljudskih vrijednosti.
Trebaju li znanstvenici više otvarati prostor kreativnosti i dopustiti emociji i umjetnosti da uđu u znanost?
- Znanost i emocije – neobično pitanje! Netko je lijepo rekao da su emocije zeznuta stvar. One te mogu poticati da budeš uspješniji, ali ipak ih trebaš držati pod kontrolom. Ako se otrgnu kontroli mogu početi djelovati "u suprotnom smjeru", tj. biti poprilična kočnica. Ako ste mislili na povezivanje znanosti (i to prirodnih ili tehničkih) i umjetnosti… ja sam za i lijepo je ako to uspijete uraditi. Samo, problem je u vremenu. Bavljenje znanošću traži iznimnu fokusiranost i toliko te zarobi da za druge aktivnosti jednostavno nemaš vremena.
Ja nekako vjerujem da svi u sebi posjedujemo nekakve talente, ali ih obično potiskujemo, žrtvujemo radi nečeg što nam je u određenom trenutku prioritet. I onda, kad tim potisnutim talentima postane pretijesno negdje u nutrini, oni moraju izaći. Ponekad je taj njihov izlazak gotovo pa i nasilan. Vjerojatno se to i meni dogodilo s pisanjem.
Ali, i kad se ne realiziraš na drugim poljima, znanost čovjeka silno ispunja. Ona je sama po sebi čista ljepota.
Što biste poručili mladima koji osjećaju da su "između dvaju svjetova", tehničkog i humanističkog?
- Da slijede i osluškuju svoje srce. Srce uvijek zna put. Ne volim isključivost, ona me užasava. Uvijek trebamo imati svoje ispušne ventile, pronaći vremena za kazalište, knjigu, glazbu... Sve to nas oplemenjuje i čini boljima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....