U rat se uključio po rođenju sina, izgubio je obje noge, miš mu je spavao na prsima, ali njegova je volja svaki dan sve veća. Riječ je o Mykolu Vyuku, 42-godišnjem ukrajinskom ratnom veteranu koji je sudjelovao u rehabilitacijskom programu održanom upravo na našoj obali.
Što ako nam život promiješa karte i sve ono što smo zamislili sada moramo zamisliti drugačije? Neočekivane nesreće i događaji svakodnevica su ljudskog života, a jedino je pitanje kako pronaći snagu za prihvatiti promjenu i nastaviti život novim, do sada neplaniranim, putem.
Kako je to uspio Mykola, 42-godišnji ratni veteran kojemu su u ratu amputirane obje noge?
Ukrajinski branitelj sudjelovao je u programu "Titani pod jedrima", sedmodnevnom rehabilitacijskom jedrenju organiziranom od 4. do 11. listopada ove godine na Jadranskoj obali sa startom u Trogiru, čija je inicijativa psihološka rehabilitacija ukrajinskih veterana koji su izgubili udove u ratu kroz iskustvo jedrenja. Ovaj program pomaže im da povrate samopouzdanje, ispitaju svoje fizičke mogućnosti i ponovno uspostave vjeru u sebe. Projekt je namijenjen ukrajinskim ratnim veteranima koji su na bojištu podlegli ozljedama koje su rezultirale gubitkom jednog od udova.
Noga, vrat, granata...
– Vidio sam objavu na Facebooku. Jedan poznanik objavio je video i napisao tekst o tom projektu. Jako me zainteresiralo. Projekt je već tada bio organiziran na dvije lokacije, u Grčkoj i Kanarskim otocima, a ja sam sudjelovao na rehabilitaciji u Hrvatskoj – kazao nam je Mykola.
Što vam se dogodilo na ratištu?
– Ukupno sam teže ranjen tri puta, u pola godine ratovanja. Prva je ozljeda prouzrokovana granatom, pogodila mi je nogu i vrat. Druga je bila težak potres mozga nakon eksplozije.
Treća, posljednja, dogodila se tako što je, u mojoj blizini, eksplodirala 120-milimetarska mina koja mi je oštetila desnu ruku i obje noge. Tijekom evakuacije noge su mi još bile na mjestu, ali su ih liječnici u terenskoj bolnici morali amputirati.
Koliko brzo ste primili liječničku pomoć?
– Moja evakuacija s bojišta, nakon što sam ranjen, trajala je više od pet sati. Suborac me do poljske bolnice nosio na svojim ramenima dok je bio pod stalnom minobacačkom vatrom. Kad me doveo, do mene su došla trojica kirurga i medicinske sestre. Dali su mi anesteziju i obavili operaciju, nakon čega su me premjestili u Harkiv, u vojnu bolnicu.
Kako je izgledala poljska bolnica?
– To je veliki maskirani šator koji se ne vidi iz zraka. Nalazi se dvadesetak kilometara od prve crte bojišta. Tamo rade profesionalni kirurzi i vrlo iskusni medicinari.
Jeste li dobrovoljno otišli na bojište?
– Nisam otišao odmah na početku rata jer mi se dva dana ranije rodio sin, no budući da sam imao vojno iskustvo, očekivao sam poziv regrutacijske službe i bio spreman otići. Imao sam želju zaštititi obitelj što je postala moja motivacija za otići na frontu.
Koliko ste vremena proveli u ratu i kako je izgledao vaš dan na terenu?
– U ratu sam proveo oko pola godine, otišao sam u siječnju 2023., a ranjen sam 29. lipnja. Teško je objasniti kako je izgledao moj dan. Bili smo na različitim mjestima, u različitim bazama. Služio sam u desantno-jurišnim postrojbama i stalno su nas slali na različite misije. Dakle, svaki je dan bio drukčiji, sve je ovisilo o pravcu i zadatku.
Osobna drama
Kako je izgledao proces privikavanja na novu životnu rutinu nakon što ste podlegli ozljedi?
– Aktivno sam se bavio sportom jer sam shvatio da mi ruke moraju postati oslonac umjesto nogu. Rehabilitacija je trajala devet mjeseci. Bio sam u raznim bolnicama i rehabilitacijskim centrima. Zatim su mi ljudi pomogli otići u Ameriku, gdje su mi postavili proteze.
Kad sam se vratio u Ukrajinu, čekala me obitelj. Oni su moja motivacija. Radim sve što mogu, a ako nešto i ne mogu učiniti, prilagodim se i pronađem novi način. Nije me sram pitati pomoć, ali obično pokušavam sve napraviti sam. Mogu sam ući u automobil, sam izići. Idem u branje gljiva, skupljam bobice…
Što vam je bilo najteže prihvatiti?
– Najteže mi je bilo otvoriti se supruzi i reći joj da nemam noge. To je bilo najteže. Nisam je htio zabrinjavati, pa sam mnogo toga skrivao dok sam bio na bojištu. Bojao sam se njezine reakcije. Kad je saznala, trudila se podržati me. A ja sam pokušao biti pozitivan kako bih je ohrabrio.
Skrivanje u rovovima
Možete li neku anegdotu s bojišta prepričati?
– Za vrijeme jedne akcije, krili smo se u rovovima. Skrivali smo se od granatiranja ležeći u tim iskopanim podzemnim rupama. Dok sam ležao vidio sam miša, gledao je on mene, a i ja njega duže vrijeme. Dao sam mu komadić svog kruha, a jednu noć zaspao je na mojim prsima. Tako smo postali prijatelji.
Kako vam se svidjelo na našoj obali?
– Hrvatska je nevjerojatna zemlja. Ne mogu izdvojiti samo jednu stvar jer je sve prekrasno. Jednostavno vas natjera da se zaljubite u nju. Mi smo krenuli iz Trogira i jedrili među otocima. Nikada nisam bio u gradu kao što je Split. Bilo je vrlo zanimljivo. Prvo smo išli u grupama, a onda sam samo otvorio kartu i krenuo istraživati sam.
I tko zna koliko još ljudi nosi ovakvu priču na svojim ramenima, ali jedno je sigurno – malo je onih koji s velikom voljom i upornošću – ne odustaju. Ne predaju se kada život baci kamen, već čvrsto poput našeg sugovornika, prihvaćaju dano i od toga čine najbolje. Pronalaze sreću u malim stvarima, a zapravo pišu najveće priče.
Organizatore programa "Titani pod jedrima" upitali smo zašto su odabrali baš Hrvatsku kao svoju lokaciju?
– Odabrali smo Hrvatsku, ne samo zbog svoje ljepote, već i snažnog osjećaja razumijevanja. Mnogi ljudi tu pamte rat svoje generacije, što stvara prirodnu povezanost i međusobno poštovanje…. – kaže Iryna Puryk, voditeljica komunikacija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....