Ispred nekadašnje Srednje šumarske škole u Splitu, na mjestu koje danas pamti tek rijetki, okupila se mala, ali čvrsta skupina ljudi. Sedam prijatelja, nositelja jedne jedinstvene priče, obilježilo je 60 godina od svoje mature – uspomenu na mladost i na školu koja je u vremenu nakon rata oblikovala prve stručnjake šumarstva u Dalmaciji.
Generacija šumarske škole iz razdoblja 1961.–1965., ujedno i posljednja generacija ove jedinstvene obrazovne ustanove, vraćala se danas mislima u 1948. godinu. Tada je Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva osnovalo prvu četverogodišnju tehničku školu za šumarstvo u bivšoj Jugoslaviji. U počecima su učenici živjeli u internatu u Spinutu, u zgradama Menčetić i Marjana, gdje su, kako svjedoče, postojali gotovo idealni uvjeti za školovanje budućih tehničara i inženjera.
Jedan od simbola škole bio je i školski park – rasadnik koji je ing. Boris Gperbergberger pretvorio u arboretum. Prema popisu iz 1960. ondje je raslo čak 547 različitih biljnih vrsta, što je tada bilo jedinstveno u Dalmaciji. Danas su od te zelene oaze ostali tek tragovi, žrtve desetljeća zapuštanja.
Okupljeni su s posebnom toplinom izgovarali imena profesora koji su obilježili njihovu mladost: ing. Ante Bilandžić, Marinković, Savić, Mrčela, Sirović, Kordić, Križanić, Osbar, Bursa, Buru Dimitrije… a posebno se sjećaju profesorice Anke Gliwnia, koja je generacije inspirirala ljubavlju prema književnosti i pisanju.
Na proslavi su se našli: Nenad Kuščević – ujedno i organizator susreta – Vlado Topić, Mate Vulić, Dario Bujac, Ivan Marinović, Miroslav Delas i Dinko Vučetić. Neki su stigli uz pomoć štapa, neke su doveli djeca i unuci, ali svi su nosili istu vedrinu i poštovanje prema zajedničkom putu.
Simbol nove nade
Program je započeo paljenjem svijeće i molitvom za preminule profesore i kolege, nakon čega je Kuščević svima uručio drvenu medalju s ugraviranim imenom i oznakom ‘60‘. Poseban trenutak bio je kada je pročitao svoju pjesmu Vremeplov, u kojoj je oživio slike mladosti i sjećanja na dane provedene u školi.
Uslijedilo je fotografiranje ispred zgrade koja je nekoć vrvjela mladim šumarskim tehničarima, a druženje se nastavilo uz zajednički ručak, razgovore o proteklim desetljećima i izmjenu životnih priča. Kuščević je okupljene iznenadio još jednim darom – mladicom stabla iz nekadašnjeg arboretuma, simbolom trajanja i nove nade.
Vrijeme je, kako to obično biva, prošlo brže nego što su htjeli. Uz srdačne pozdrave i osmijehe, dogovoreno je da se ponovno vide za pet godina – s nadom da će tada biti jednako brojni.
Šezdeset godina nakon što su položili ispite zrelosti, ovi su šumari pokazali da mladost nije samo pitanje godina. Ona je, kako su danas dokazali, sjećanje koje se nosi u srcu i prijateljstvo koje vrijeme ne može izbrisati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....