Snaga lijepe geste ponekad može nadživjeti desetljeća. Da, može, čak i kad je za lijepu gestu zaslužan netko koga ne poznaješ, ne znaš mu ime, odakle dolazi, gdje i kakav život živi. Savršen primjer jedne takve geste, koja je preživjela užase rata, sreće i nedaće života, cijelo jedno odrastanje i protok vremena jest ona koju je prije pune 34 godine napravio Doris Periš, tada tek 12-godišnji dječak, polaznik 5.c razreda Osnovne škole "Lučac".
Jednog dana 1992. godine Doris, ili Doro, kako preferira da ga zovu prijatelji, od razrednice Marije Žanić dobio je zadatak - napisati pismo nepoznatom vojniku. Budući da je bio uzoran učenik, Doro je njezin zadatak ispoštovao i na papiru čiju su poleđinu krasile ilustracije iz Štrumpfova napisao retke čija toplina i danas tjera na suze.
Premotajmo film nekoliko desetljeća unaprijed, na 15. svibnja 2026. godine. Tog dana Dori je zazvonio mobitel, a na ekranu se pojavio njemu nepoznat broj. "Dobar dan, ovdje Emil Katalinić", čulo se s druge strane slušalice. Te riječi, iako Dori Emilovo ime u tom trenutku još uvijek ništa nije značilo, udahnule su život u prijateljstvo dječaka i njemu nepoznatog vojnika, danas dva odrasla čovjeka.
Upravo Emil bio je nepoznati vojnik u čije je ruke došlo Dorino pismo. Dok je sa suborcima bio na bojištu u drniškom kraju, riječi jednog 12-godišnjaka bile su mu tračak nade u bolje sutra. Uz pismo je Emil dobio i Albert kekse, koji su u tim teškim vremenima bili luksuz, ali sadržaj pisma ipak je bio ono što mu je u tom trenutku više značilo...
Pronašao ga u pet minuta
– Pismo nisam dobio samo ja, nego i ostali moji suborci koji su u tom trenutku bili gore na bojištu, drniškom bojištu. Uz pisma, stigli su nam i paketići potrepština koje su nam djeca poslala. Netko je dobio sapun, netko je dobio Albert kekse, kao i ja, netko Plavi Radion, čokoladice... Uglavnom, lijepe stvari, ali najdirljiviji je bio sadržaj tog pisma – govori nam Emil.
Kad je na bojištu pročitao pismo, kaže, u startu ga je dirnulo. Pitao se kako jedan dječak može napisati nešto tako lijepo i emotivno.
– To pismo sam sačuvao jer mi je bilo iznimno vrijedno. Sad dolazimo do paradoksa, a to je da sam skoro zaboravio da to pismo, koje sam ostavio kući, stoji u mom kantunalu. Išle su godine, završio je rat, selio sam se, razbolio se... Godine su prolazile, a ja nisam uopće znao, nije mi bilo dano da znam za to pismo. Sad vidim da je to plan nekoga drugoga, Božji plan bio je da se to 35 godina kasnije pretvori u jednu dirljivu priču.
Moja supruga čistila je stvari i našla Dorino pismo u kantunalu. Kad sam ga pročitao, vratio mi se film. Sjetio sam se točno trenutka kad sam ga dobio i svega što je pisalo u njemu – govori nam.
Pa, iako Doro nije znao u čije će ruke njegovo pismo doći, svoje ime, prezime i adresu ipak je napisao, uz želju da nepoznatog vojnika jednom upozna. Iako je prošlo dosta godina, Emil je njegovu želju odlučio ispoštovati - bacio se u potragu za Dorom. Uz pomoć prijatelja i interneta, pronašao ga je u svega pet minuta.
Dori, koji je u vrijeme pisanja pisma još bio dječak, trebalo je malo više vremena da se prisjeti svoje lijepe geste. Kad ga je Emil nazvao, pisma se nije mogao sjetiti pa je Emila zamolio da mu ga pošalje. Čak je i majku nazvao da je pita sjeća li ga se možda ona. No, kad je vidio pismo, sva sumnja je iščezla - bio je to njegov rukopis, njegovi crteži i rečenice...
– Nikad nisam mislio da će se ovakvo prijateljstvo roditi iz jednog telefonskog poziva, iako to prijateljstvo zapravo traje već 35 godina, a da mi nismo ni znali za njega.
Prije koji dan zazvonio je telefon, s druge strane bio je tada neki nepoznati muškarac, danas Emil. Pitao me jesam li ja Doris, na što sam ja odgovorio potvrdno. Rekao mi je da je on gardist kojem sam pisao ‘92. Normalno, u tom momentu nisam to povezao, mislio sam da je to jedna od ovih prijevara, kojih danas nažalost ima na svakom kantunu. Zamolio sam ga da mi pismo pošalje WhatsAppom, a u međuvremenu sam nazvao mater i pitao je sjeća li se ona možda tog pisma. Ona mi je odgovorila da joj nešto zvoni, ali je prošlo dosta vremena pa mi ne može sa sigurnošću potvrditi - govori Doro.
Papir na Štrumpfove
No, ubrzo je od Emila dobio fotografiju pisma i sumnje više nije bilo.
– Normalno, vidio sam da je to moj rukopis, moj crtež, moja neka dječačka priča, moj papir sa Štrumpfovima... Odmah sam Emila nazvao, cijeli u šoku, i pitao ga možemo li se upoznati – kaže nam.
Emil je na njegov prijedlog pristao. U cijeloj priči stvarno je dosta slučajnosti za koje je teško povjerovati da su samo to – slučajnost. Naime, od svih bojišta i "nepoznatih vojnika", Dorino pismo došlo je baš u Emilove ruke, ruke čovjeka koji živi samo dvije ulice dalje od njega. Moglo je završiti u bilo kojem dijelu Hrvatske, u rukama čovjeka kojeg od Dore dijeli nekoliko stotina kilometara udaljenosti. Ali nije. Ni Emil ni Doro ne vjeruju da je to bila puka slučajnost.
To je život, od svih tih gardista, branitelja, pismo je mogao dobiti netko u, primjerice, Vukovaru. No, dobio sam ga ja, njegov susjed. Oni, kad su došli s tim pismima, dijelili su ih nasumično, a Dorino je došlo baš do mene, njegovog susjeda - govori Emil, a Doro se nadovezuje:
– Tko zna koliko smo se puta trefili na ulici, u butigi. Evo, baš danas sam naletio na Nevenku, Emilovu ženu. Tko zna koliko smo se puta tako susreli, a da se zapravo nismo ni pogledali. Ovo je nevjerojatna priča, početak jednog prijateljstva koje zapravo traje već 35 godina – kaže.
Treba napomenuti da su i Emil i Doro imali bojazan oko toga tko je zapravo osoba koja se nalazi s druge strane telefonskog poziva, mogao je to biti bilo tko. No nije im dugo trebalo da shvate da su obojica dobri, normalni ljudi.
– Naišao sam na normalnu osobu, divnu osobu, punu empatije, punu svega. Toliko sam zadovoljan što smo se sreli, a mogao sam naletjeti na bilo koga. Ali evo, kažem, Bog je baš htio da se pronađemo, bili smo baš emotivni. Ta emocija i dalje nas "pere", nadam se da ćemo biti prijatelji do kraja života, i mi i naše familije – zaključio je Emil.
U svijetu punom negativnog, ovakve priče dokaz su da nije baš sve tako crno. Riječi koje je prije više od tri desetljeća napisao jedan dječak premašile su sve te puste godine i nepoznatog vojnika učinile poznatim, a malog dječaka iz Osnovne škole "Lučac" čovjekom koji i dalje gaji emociju prema vojniku kojem je malom, ali važnom gestom dao vjetar u leđa u teškom trenutku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....