Splićanistica Adela podsjeća na stare običaje za Veliku srijedu: ‘Roditelji su s procesije donosili šibe kao opomenu...‘

Adela Roudi, splićanistica i marljiva članica udruge Collegium Split kroz povijest, podijelila je s nama detalje o tome kako se nekad davno obilježavala Velika srijeda na području Dalmacije.

Velika srijeda i obred Barabana

Baraban, drveni prut ukrašen posebnom tehnikom, koristi se u istoimenome obredu koji svoje početke ima u srednjovjekovnoj liturgiji. S obzirom na drukčije računanje liturgijskoga vremena od današnjega, obredi Velikoga tjedna započinjali su na Veliku srijedu. Bogoslužje Velike srijede započinjalo je obredom barabana u poslijepodnevnim satima.

Obred barabana u suštini je usko povezan s molitvom časoslova.

Sam naziv baraban susreće se gotovo u čitavoj Dalmaciji, u dijelu zaleđa i na otocima, u Solinu, kao i Blatu na Korčuli i Kaštelima. Ovim se šibama u crkvi, umjesto zvonima vezanima na tri posljednja dana Velikoga tjedana, daje znak koji se inače daje zvonima.

Uz upotrebu barabana tradicija bilježi i upotrebu drvenih čegrtaljki, čiji se zaglušujući zvuk stapao sa zvukom barabana kojima se udaralo po podu i drvenim klupama.

Baraban je u današnje vrijeme u okolici Splita sveden na pljeskanje rukama, sve do sredine 20. stoljeća i obnove liturgije, redovito je bio opisivan. Tako se doznaje kako je na Veliku srijedu poslijepodne bio prvi baraban. Brale su se duge i žilave grane šipka pa se lupalo po crkvenim klupama, kao spomen na udaranje Isusa. Roditelji te iste šibe nose u noćnoj procesiji kako bi postale blagoslovljene, a potom će visjeti u kući kao opomena djeci. Ujedno, blagoslovljene šibe znali su mornari zaticati za jarbole kao što su činili i s blagoslovljenim palmama.

U srijedu se u crkvi počeo raditi Kristov grob i tući baraban, koji se tukao i u četvrtak i petak. Nakon svakog otpjevanog psalma i čitanja gasila se po jedna svijeća na piramidalnom stalku (bilo ih je trinaest), a ostala bi gorjeti samo jedna svijeća koja je predstavljala Mariju pod križem. Nakon obrednih svećenikovih riječi, vjernici su šibama udarali po klupi govoreći: "Barabana tucimo, a Isusa pustimo."