Splićanka je prijateljima u SAD poslala paket. Možete li uopće pogoditi koliko mu je trebalo do Sjeverne Karoline?

Paket s božićnim darovima koje sam poslala prijateljima u Ameriku preko oceana je prešao u čamcu na vesla.

Nema drugog objašnjenja.

Skeptični ste? Nemojte biti. Do kraja teksta shvatit ćete to i vi.

Dakle, spakiram u neveliku kutiju, kupljenu u Hrvatskoj pošti, nekoliko sitnica, promišljeno i s pažnjom izabranih, zapakiranih i pripremljenih da i pod borom lijepo izgledaju.

No u startu sam, kako se kasnije ispostavilo, počinila tri greške: prvo, bila sam uvjerena da je početak mjeseca prosinca dovoljno rani termin za poslati paket da bi se na vrijeme našao pod borom u Sjevernoj Karolini. Pa nije Sjeverna Karolina na Mjesecu, pobogu, niti živimo u vrijeme slanja pošte konjima i kočijom!

Drugo - obavezu slanja paketa prebacila sam na potomstvo, koje nije moglo danas, nije moglo sutra, i, drž - ne daj, moglo je 9. prosinca. Tad sam se malko zabrinula - ne previše - da paket možda ipak neće stići baš na Božić, ali opet sam sama sebi povukla neoboriv argument vremena u kojemu, zaboga, sve putuje tako brzo. Avionom, jasno.

Treće - poslala sam potomstvo da paket pošalje s pošte. Logično. Odakle bi se drugo slalo paket nego s pošte?

Paket, međutim, nije došao na vrijeme za pod bor na božićno jutro.

- Pa kako si ga poslala? - pitam malu.

- Kako kako? Jednostavno. Došla na poštu i poslala ga.

- Preporučeno, hitno, obično, kako?

- S obzirom na cijenu, mislim da ide mlaznjakom!

- Kako onda nije stigao?!

Eto, nije.

Ni za Novu godinu.

Ni za Tri kralja.

Bor je spakiran, gotovo. A paket ne stiže.

- Aj daj mi potvrdu od paketa, da im ja kažem dvi riči...

- Koju potvrdu?

- Pa da si poslala paket. Po tom broju možemo ga pratiti.

- A, to. Nemam pojma di je.

- Pa kako nemaš pojma?! Aj nađi, molim te.

Tražila. Nije našla.

Onda se sjetim da na izvještaju s banke postoji zapis o tom trošku, s brojem računa.

Ali na broju Hrvatske pošte koji sam nazvala, kad sam konačno nekoga i dobila, rekli su mi da njima broj računa ne znači ništa. Ako nemam "prijamni broj pošiljke", ne mogu mi pomoći.

- Po broju računa možete lako saznati i taj broj!

Možda i mogu, ali oni to ne rade.

Kad su prošla dva mjeseca, primatelji i ja već smo se oprostili od ideje da će paket uopće stići.

Nekome sam se požalila na to da moj paket nikako da stigne na odredište.

- A kako si ga poslala?

- Poštom.

- Kojom poštom?

- Pa Hrvatskom poštom, neću valjda švedskom!

- Ha-ha, ko još pakete šalje Hrvatskom poštom, šta je tebi! Ima toliko drugih mogućnosti! DHL, na primjer, samo što je dosta skuplje.

Nisam niti pitala koliko je to "dosta skuplje", kad je moj paket otišao mlažnjakom, je l’.

A DHL-a ni sličnih službi fakat se nisam sjetila.

Još smo prijatelji i ja razmijenili par poruka o paketu, nadajući se da će doći barem za idući Božić. Sve unutra moglo je izdržati teret protoka vremena. Ali zapravo smo počeli vjerovati da je paket po putu nepovratno izgubljen.

A onda, ovih dana, stiže fotografija s porukom: Čudo se dogodilo!!!

Paket stigao! Izubijan, ali u komadu. Zajedno s “planom puta”.

Zanimljiv je taj njegov put: iz Splita je upućen 9. prosinca, u Zagreb je stigao 13. prosinca - jasno, pa neće valjda 400 kilometara prijeći za manje od četiri dana - a onda rupa do 20. ožujka, kad je osvanuo u New Yorku. Gdje li je dočekao Božić? Gdje je bio skoro tri mjeseca?

Sad je valjda posve jasno gdje je bio. Avionom očito nije išao. A nema tog broda, trajekta, tankera, podmornice, jahte, jedrenjaka, teretnjaka koji Atlantik prelazi tri mjeseca.

Ali čamac na vesla... E, to već ima smisla.

Morski pandan konjima i kočijama.

Moj je problem što sam mislila da u današnje vrijeme toga više nema...