Splićanka Marijana Šimundić je u srpnju 2020. godine saznala da boluje od karcinoma dojke. Nakon dugog i teškog razvoda, privatne borbe tada 38-godišnja Marijana našla se na početku još jedne duge emocionalne i fizičke borbe. Životne izazove uspješno je svladala, presložila prioritete, pronašla novu snagu i postala inspiracija svima nama. Marijana je redovito odlazila na preglede, a 15-ak dana prije regularno zakazanog termina, primijetila je neobičnu promjenu na lijevoj dojki.
– Uvukla mi se bradavica, prvo sam pomislila da se radi o nekakvoj upali. Bilo je ljeto, mokri kupaći kostim... u svakom slučaju nekoliko dana kasnije sam otišla kod liječnika. Mladi doktor me uporno želio poslati u dermatologa, ali inzistirala sam da me pošalje na ultrazvuk. Na svoju ruku sam nazvala Cito i potrefilo se da idući dan imaju oslobođen termin. Čim me doktor pregledao kazao je "nije dobro, moramo napraviti punkciju". Nakon čekanja rezultata stigla je potvrda da se radi o karcinomu – prisjeća se jednog od težih životnih trenutaka.
Kada je čula dijagnozu, prva misao koja joj je prošla kroz glavu je da će njezina kći, kojoj je tada bilo tek pet i pol godina, ostati bez majke.
– Nas dvije smo ostale same, njezin otac je u tom trenutku već vodio neki svoj život. Potrebno je neko vrijeme da procesuiraš informaciju, pamtim da bih se tijekom tog razdoblja rasplakala svaki put kada bih vidjela majku s odraslom kćeri ili baku, majku i unuku. Prije ih je moglo na tisuće proći pored mene a da ih ne primijetim... Ne pamtim kada sam toliko plakala, samo sam razmišljala o tome kako neću to doživjeti sa svojim djetetom – govori Marijana.
Njezin težak i kompliciran razvod trajao je ukupno pet godina, a u trenutku kada je saznala dijagnozu dvije i pol godine. Od cijele situacije bila je potpuno premorena.
– Tijelo jednostavno nije moglo više trpjeti tolike stresove i šok pa je reagiralo tako kako je reagiralo – smatra Marijana.
Obavila je magnet i core biopsiju, a ispostavilo se da se tumor nalazi na tri mjesta u dojci. U rujnu 2020. godine počela je s kemoterapijama te ih odradila ukupno 16. Posebno nas je impresionirala činjenica da je odlazila na posao tijekom cijelog procesa.
– Prekretnica je bio trenutak kada se u meni pojavio dišpet. Nije bilo lako, trudila sam se da moja kći ne primijeti koliko je meni teško i kroz što prolazim. Živjele smo jedan normalan život, unatoč činjenici da sam ja bila bez kose i da je uz sve to bila korona. Slavila sam joj rođendane, njezini prijatelji su dolazili u posjet... Svi su govorili da nisam normalna, ali zaista sam željela da dijete ne osjeti negativu – naglašava.
Kemoterapiju je odrađivala petkom kako bi se oporavila do ponedjeljka i mogla otići na posao. Nije se željela zatvoriti u kuću jer smatra da bi to sigurno pogoršalo njezino mentalno zdravlje.
– Ovako bih se isključila tih osam sati i radila pa nisam mogla ni razmišljat o tome kako mi je teško. Dani su prolazili, prve četiri kemoterapije sam dobro podnijela, ali ostale su bile grozne. Kemoterapija vas udari tamo gdje ste najslabiji, a u mom slučaju to je želudac. Nisam mogla hodati, osjećala sam užasne mučnine – prepričava Marijana koja je nakon odrađene kemoterapije odstranila obje dojke.
Tijekom primanja kemoterapije dobila je i varičele. Liječnica joj je u početku kazala da će sve biti u redu kako ne bi stvarala paniku, a tek kada su varičele prošle priznala da se zaista prepala kada je čula tu vijest. Marijana je bila prvi pacijent koji je dobio varičele tijekom primanja kemoterapije. Poznato je da je ta, uglavnom dječja bolest, opasna i za zdrave odrasle osobe, a kamoli kada se liječite od karcinoma i primate kemoterapije.
Kaže nam da životni stresovi itekako dođu na naplatu, a ženama poručuje da je apsolutno nužno da u sebi pronađu snagu u slučaju da im se dogodi dijagnoza.
– Nema predaje, kažeš sebi da to možeš i da to moraš. Nemaš izbora, osim toga da se boriš. Ni u jednom trenutku mi nije palo napamet istraživati svoju dijagnozu na internetu, smatram da bi me to dodatno bespotrebno opteretilo – tvrdi.
Jedna, nažalost pokojna, članica udruge "Caspera" upoznala ju je s divnom skupinom snažnih žena među kojima je pronašla brojne prijateljice za cijeli život.
–Caspera za nas organizira psihološku pomoć, radionice, treninge, izlete, druženja. Za svaku članicu se maksimalno potrude te smo sve mi kroz "Casperu" pronašle smisao. U život su mi ušle brojne, krasne žene koje se iznimno trude i bore za nas. O njima mogu kazati sve najljepše. Svatko tijekom dijagnoze uglavnom pronađe nekoga tko je prošao kroz slično iskustvo. U mom slučaju to je bila sestrina susjeda koja me primirila i pripremila, mogla sam je nazvati u bilo kojem trenutku.
Nakon što sam ja kroz sve to prošla, meni su se javljale žene kojima je trebala slična, savjetodavna pomoć. Jako puno znači imati nekoga tko je prošao kroz slično iskustvo. Nadam se da će žene kojima sam ja pomogla tako nastaviti pomagati drugim ženama, širiti krug dobrote – naglašava Marijana.
Dijagnoza joj je promijenila život u potpunosti, a najvažnije od svega je to što je konačno počela sebe stavljati na prvo mjesto.
– Koji put posrnem i vratim se na stare postave, ali brzo se osvijestim. Počela sam živjeti svaki dan punim plućima. Prije kada bi me zvali da idemo negdje, uvijek bih imala neke glupe izlike poput peglanja, čišćenja i slično. A sada? Sada mi samo dajte 15 minuta da se spremim i idem bilo gdje. Da mi život nije dao trisku, vjerojatno ne bih proživjela sva divna iskustva u posljednjih pet godina. Baš živim, idem svugdje s kćeri, putujemo, družimo se – tvrdi, te poručuje posebno mladim djevojkama da redovito idu na preglede od 18. godine. To je deset minuta svakih godinu dana, a pregled vam zaista može spasiti život. Ako se nešto i otkrije, sve je moguće riješiti.
Bilo joj je jako važno naglasiti koliko joj je kroz bolest značila podrška njezine Klare, obitelji i prijateljica, kolega i šefova. Krug ljudi oko nje se pročistio, a danas su uz nju ljudi koji su to zaista zaslužili i koje je ona zaslužila.
– Kako ti Bog uzme na jednu stranu, tako sam na drugu dobila susjede koji su mi doslovce poput druge obitelji. Imam zaista divne prijatelje na kojima sam beskrajno zahvalna. U trenucima kad bih klonula, oni su bili tu da me podignu – zaključuje Marijana, a nadamo se da vas je njezina priča inspirirala te ćete dati podršku daljnjem radu udruge "Caspera" kako bismo olakšali put ženama koje vode borbu za život.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....