– Nakon što sam čula dijagnozu, doživjela sam potpunu blokadu. Ni jedna misao mi nije prošla kroz glavu. Legla sam na stol, liječnica me pregledavala ultrazvukom, a nikada neću zaboraviti kada je kazala: "Imate monstruma". Potpuno sam se izgubila, iako sam ležala osjećala sam se kao da sam doslovce upala u neku rupu. Bez karikiranja, pomaklo mi se i tlo i krevet, kao da se sve smrznulo. Najteže mi je pala spoznaja da je to trenutak koji mijenja cijeli moj život – govori Sonja Grgat, predsjednica udruge "Caspera", pod dojmom i 11 godina nakon što joj je dijagnosticiran rak dojke.
Zbog ateroma kojeg se nije mogla riješiti, redovito je odlazila liječniku, a prvi simptomi karcinoma bili su periodični upalni procesi dojke. Jednog dana prilikom tuširanja napipala je izraslinu.
– Čim sam napipala izraslinu na lijevoj dojci, znala sam da je riječ o nečem opasnom. Ne kažem to jer su oblik ili tekstura bili specifični, jednostavno mi je intuicija govorila da nešto nije kako treba. Sjećam se da sam jako puno smršavila, izgubila sam gotovo devet kilograma u niti dva mjeseca.
Tada to nisam doživjela kao simptom jer sam radila u kuhinji, bilo je ljeto, činilo mi se da je to nešto očekivano. Danas mi je jasno da je i to bio jedan od znakova da nešto nije kako treba – prisjeća se Sonja koja je potom kontaktirala liječnicu i dogovorila termin pregleda.
Dijagnozu je trebalo priopćiti obitelji i prijateljima, posložiti se i početi s liječenjem. Sonja taj proces opisuje kao svojevrsno prebacivanje u "radni način". Uz dobivanje dijagnoze, najteže joj je bilo loše vijesti obznaniti ukućanima.
– Rak je bolest obitelji, tada smo bili u potpunom rasulu. U tom trenutku moja djeca su imala 17, 15 i 10 godina, bilo je teško objasniti i njima i suprugu što nas sada očekuje. Jako je čudan osjećaj imati 40 godina, biti u punoj životnoj snazi, a istovremeno se osjećati kao da si na svom kraju – prepričava Sonja.
HVALA VAM NA PODRŠCI!
U takvim trenucima žudjela je za razgovorom s osobom koja prolazi isto što i ona, s nekim tko će je moći potpuno razumjeti. Trebala je nekoga da joj kaže da je normalno sve što prolazi, da su njezine misli normalne i da nije sama u svojoj borbi.
– Naravno, puno mi je značila izuzetna podrška obitelji, prijatelja i ljudi oko mene, ali, nažalost, nisam imala osobu s kojom bih se mogla poistovjetiti. Trebao mi je psiholog ili osoba koja je prošla kroz to, jednostavno mi je nedostajala psihološka podrška.
Primjerice, svatko drugačije podnosi kemoterapiju, na mene je djelovala poput adrenalina. Kada bih je primila, dva dana bih bila hiperaktivna, kao da radim na dodatni pogon. Bilo mi je to jako čudno, u takvim trenucima ti se ponekad čini da gubiš zdrav razum i baš u takvim trenucima bi ti najviše pomogao razgovor. Onkolog mi je objasnio da je to normalno, ali da sam imala nekoga s kim mogu o tome razgovarati, bilo bi mi lakše – naglašava Sonja.
Na pitanje je li danas potpuno izliječena, s dozom opreza govori da se može kazati da je rak preboljela.
– Rak je specifična bolest, a iz nekog strahopoštovanja jako je teško kazati da ste ga pobijedili ili da ste potpuno izliječeni. Nekim ženama u udruzi rak se vratio nakon deset ili više godina, nekima se nije vratio... Prošlo je 11 godina od moje dijagnoze, ali još uvijek sam na nekoj vrsti terapije. Rak je bolest s kojom nikad nisi siguran, ali želim vjerovati da je to iza mene i poručiti ženama da ga je moguće preboljeti – naglašava.
Nakon liječenja, našla se u nezavidnoj situaciji. Ostala je i bez posla u jednoj kuhinji u centru grada, istekao joj je ugovor na određeno, a poslodavac ga iz nekog razloga nije želio produžiti.
– Nezaposlena, bolesna i s troje djece u 41. godini. Istraživala sam i naišla na portal (a danas udrugu) "Nismo same". Žene su dijelile svoje priče pa sam i ja odlučila otvoriti se. Objava je imala veliki odjek. što me motiviralo da počnem pisati. Nastavila sam tražiti zajednicu žena, željela sam biti dio nečega, a traganje me dovelo do toga da upoznam divne prijateljice i da osnujemo udrugu "Caspera" – kaže Sonja, koja je udrugu osnovala 2020. godine.
ŽELITE LI POMOĆI ŽENAMA S PODRUČJA DALMACIJE KOJE SE BORE S RAKOM, TO MOŽETE UČINITI I UPLATOM DONACIJE:
Udruga "Caspera" trenutačno broji 150 članova koje čine žene oboljele ili liječene od karcinoma te članovi njihovih obitelji koji su zapravo "suportivni članovi". Svakoj od tih žena psihološka podrška važna je jednako kao i liječenje, a kako bi udruga nastavila funkcionirati, potrebna im je financijska pomoć. Svaka uplata, svaki euro je dobrodošao kako bismo olakšali ženama bitku za vlastiti život te im pružili podršku koja im je prijeko potrebna u izrazito izazovnim trenucima.
– To je jedini način da naša organizacija nastavi s radom. Jako puno toga temeljeno je na volontiranju, ali jednostavno je nemoguće bez ljudskih resursa i novaca. Za početak, prostor udruge imamo, ali je potpuno nesređen. Netko mora biti u prostoru, primati žene, organizirati susrete... Podrška našem radu je osnova svega – naglašava Sonja.
"Caspera" je zapravo organizacija civilnog društva koja pruža usluge koje su u modernim država odavno dostupne ženama koje se liječe od karcinoma. Teško je pronaći riječi i naglasiti da je savjetodavna pomoć neophodna ženama, pomaže im nositi se s emocionalnim i fizičkim izazovima koje bolest donosi. Kroz razgovor, savjetovanje i grupnu podršku, žene lakše razvijaju osjećaj snage, nade i kontrole nad vlastitim životom. Takva podrška često poboljšava i samu kvalitetu života te pozitivno utječe na proces oporavka. Pomozimo da udruga "Caspera" nastavit biti sinonim za sigurnost i razumijevanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....