Petra Roško je dama koju možda znate s televizije, možda vam djetetu predaje u srednjoj školi, a možda ste je nekada na nekom piru "gađali" novčanicama eura jer vas je glasom pogodila u dubinu duše…
Nekome poznata kao vokal splitske grupe "Euforija", nekome kao nastavnica u privatnoj turističkoj školi, a neki još slušaju njezinu izvedbu Josipe Lisac s "Voicea". No, Petra za sebe kaže da je mama iz Solina s kroničnim manjkom vremena i viškom hobija koja je evo nedavno napunila 30.
S Petrom smo se prvi put upoznali davno. Prije tri života… Zbrojeno smo jedva imali 30 godina. Prva rečenica koju smo joj kazali bila je: "Sigurno ću te zaboravit…".
Ali takve ljude se ne zaboravlja. Ne zaboravlja se osobe koje dođu s posla, iz pakla kuhinje, pa po stanu vježbaju hitove za vjenčanja. Ne zaboravlja se ljude koji odgajaju djecu i završavaju fakultete istovremeno. To su ljudi na misijama… Tvrdoglave, odlučne "životinje" koje idu naprijed jer moraju i mogu.
Takvih se ljudi povremeno sjetite i kada se ne čujete godinama. Onda, kada se sretnete, pošto takvi ljudi ne staju, shvatite koliko su daleko stigli u međuvremenu. Pa se nameće pitanje…
Petra, radite puno toga, kako stignete? Imate li sekundu za sebe?
– Diplomirala sam hrvatski, predajem u srednjoj školi "Wallner", vikendima sam pjevačica, samohrana sam mama Karmen koja je na pragu puberteta, volim kužinavat i borim se u tjedan ugurat čitanje knjiga i gym. Od malena sam naučila balansirati između obveza. Znaju mi nekad prišiti epitet svestrana, ali meni bude nekako neugodno pa ja odgovorim da je to samo vješto kanaliziranje ADHD-a jer nikad nisam mogla stajati na mjestu i jednostavno moram nešto raditi.
Mogli ste birati čime ćete se baviti. Zašto ste napustili kulinarstvo, a još pjevate i predajete? Je li stvarno srednjoškolce lakše kontrolirati nego brašno i šećer?
– Lakše se nositi sa srednjoškolcima nego sa stresom i satnicom u profesionalnom kuharstvu. Šalu na stranu, nakon što sam završila kuharsku i onda slastičarsku školu, mislila sam da je to struka koju ću raditi zauvijek, ali u jednom danu sve se promijenilo. Dogodila mi se tragedija uslijed koje sam ostala udovica s dvogodišnjom curicom. Ambicije za mjesto chefice tada su izdušile kao prerano izvađeni souffle. Tu sam istu godinu upisala fakultet hrvatskog jezika, osjećajući da profesionalna kuhinja ipak nije moj jedini put, ali nisam prestala raditi, nisam imala tu privilegiju. To je bilo pet najnapornijih godina u mom životu. Balansirati vrijeme između njezina vrtića, smjena na poslu i učenja za faks, a trebalo je i doma kuhati, peglati i sve ostalo što se mora…
– Mislim da meni zato nije teško imati puno hobija ili obveza, jer nakon takvih godina, sve ostalo mi je dječja igra. Iako, moram reći da medalju dijelim sa svojim roditeljima, sa svekrvom i svekrom, sa sestrama i kolegama. Život je splet okolnosti, zato je važno imati izbor, stvoriti sebi mogućnost ne samo da radimo ono što volimo, nego da biramo što ćemo raditi u moru stvari koje volimo.
Dolazite iz glazbene familije, tko što svira/pjeva? Tko povede pjesmu kad se napijete doma oko stola?
– Zapravo, dolazim iz glazbene loze. To su generacije solinskih rođaka koji su voljeli i stvarali pjesmu. Mi smo odgajani kroz glazbu i nije mi strano da se na feštama povede pjesma, a povede je uvijek moj tata Brajo koji je puno mladenaca ispratio u bračni život svirajući im harmoniku. Sestra Marija diplomirala je saksofon na muzičkoj akademiji, Domina svira hornu, Latica flautu, a moja kći gitaru. Djeluje kao da imamo kućni orkestar, no moram vas razočarati, rijetko sviramo zajedno, ali pjevati uvijek možemo.
Radite dva posla, preko tjedna ste profesorica, vikendima pjevate na pirevima. Je li lakše raditi sa srednjoškolcima punim hormona ili veselim svatovima punim alkohola?
– Težak izbor jer za jedne sam odgovorna da imaju najbolju večer u životu, a za druge da spremni uđu u žrvanj odraslih i da na njima ostavimo svijet. Uopće ne osjećam pritisak (haha). Radim u srednjoj ugostiteljskoj školi "Wallner" i izazovno je, ali trudim se često gledati kroz perspektivu adolescenata i razumjeti ih jer i oni se bore s raznim problemima u današnjem vremenu. Što se pjevanja tiče, ljudi još uvijek muziciranje ne doživljavaju kao posao. Znaju mi reći "pa dobro, ti se središ, malo pjevaš i zabavljaš se", ali onda budu gosti na jednom vjenčanju pa uzmu tri dana slobodno da dođu sebi, a mi smo već na putu za drugi pir, za novu feštu, nove ljude, nove lokacije. To jednostavno moraš voljeti.
Što se sad traži od vas na pirevima? Jesu li još uvijek "Majko stara" i "Nije život jedna žena" ili sad ima i onih koji žele Gršu i slične stvari?
– Želim biti hrabra kao taj koji na piru zatraži "Nije život jedna žena" (haha). Nama je svaki pir drugačiji, od prve do zadnje pjesme, svaki je priča za sebe, priča koju kreiraju svatovi. Međutim, pirske uspješnice su standard skoro svakog vjenčanja. Mladencima objasnimo da rade zabavu jer časte goste i da imaju u vidu da je najbolje ponuditi "po malo za svakoga", ali isto tako poštujemo njihove granice i preference.
– Gršu se svira, dakako. Ima par mjeseci, mediji su reagirali na naš video pjesme "Ganga i rera". Mi smo odbacivali pomisao da ćemo išta takvoga svirati jer to su pjesme koje nisu baš prilagođene živom bendu i teško je postići njihov sound, ali toliko želja smo dobili za tu pjesmu da jednostavno nismo htjeli ignorirati ljude i odsvirali smo je bez probe, na jednom piru. Nastalo je sveopće ludilo i drago mi je da smo je uvrstili u svoj repertoar. Treba pratiti trendove i slušati ljude jer svako novo doba ima svoju poruku, a mi smo tu da je prenosimo i dijelimo.
Rekli ste da živite od pireva. Pjevate na vjenčanjima već 15 godina, jesu li vaše cijene pratile inflaciju? Koliko su pirovi manje ili više raskošni sad u odnosu na vrijeme kad ste počeli pjevati?
– Moja priča s pirevima počela je davno, prije 15 godina i to je bilo neko drugo vrijeme. U međuvremenu su inflacija i konzumerizam učinili svoje. Dugo nam je trebalo da se na to naviknemo jer nije lako mladim ljudima biti još jedan u nizu troškova za takav dan. Danas se puno pažnje posvećuje estetici i svi bi da njihov pir bude poseban, a zanemaruju se glavne stvari.
– Na primjer, sve češće mladenci vježbaju korake za svoj prvi ples, angažiraju se profesionalni koreografi, mijenjaju se izvorne pjesme, obvezni su specijalni efekti... E onda se od cijelog stresa na taj dan pogube, pa si šapću korake, "falio si nogu, okret, OKRET!!!..." i to se sve vidi, a izgubi se ono nešto njihovo, odnosno ne dođe do izražaja glavna stvar, a ta je da su u svojoj ljubavi odlučili pripadati jedno drugome zauvijek i da smo mi svi oko njih svjedoci toga. Treba uživati u takvim momentima.
Bili ste u "Voiceu". To je samo po sebi uspjeh. Došli ste daleko, po nekima ste trebali i dalje. Koliko vam je to pomoglo u pjevačkoj karijeri?
– "Voice" je meni predstavljao jednu odskočnu dasku, najviše za rad s bendom. Tada sam dobila potvrdu da je moj put ispravan i zacrtan u glazbi. Puno me ljudi kontaktiralo, počeli su vjerovati u moj rad i moj bend. Međutim, u vrijeme kad sam trebala najviše iskoristiti "Voice", pojavila se korona i većina vrata nam je bila zatvorena, ali moram reći da smo to kao bend iskoristili najbolje što smo mogli. Svakodnevno smo svirali, vježbali, stvarali glazbu i dizali društvene mreže (jer bez njih ništa, zna se) kako bismo opstali i bili bolji na toj "pirskoj sceni". Danas ne možemo biti sretniji količinom posla i odazivom kod ljudi.
Nitko iz "Voicea", iz ni jedne sezone, nije postigao mainstream slavu u Hrvatskoj. Zašto? Je li to znak da vještina nije dovoljna i da je puno važnije znati podilaziti publici?
– Koja je definicija mainstreama na hrvatskoj glazbenoj sceni? Općenito nitko od mlađih kolega nije dosegao taj status, uz "Voice" ili nešto drugo, ali rade i trude se, a to je ono što je bitno. Glazbenik koji radi i stvara kvalitetnu glazbu uvijek će naći svoj put. Neosporno je težak taj put jer danas treba imati podršku medija, tiska, radija, scene, publike, kolega, dobrih producenata, izdavača, menadžera, a pomaže i status influencera, kao i puniji džep. Usudit ću se reći da je danas puno teže biti u ovom poslu nego nekad. Široka je ovo i teška tema za raspravu, možda da nastavimo u nekom drugom razgovoru.
Dogovoreno. A kad ćemo vas slušati na nekom festivalu? A da odete na Doru?
– Uvijek sam bila dio tima, pa tako i svoju karijeru nikad nisam zamišljala u solo pravcu. Tim uvijek pobjeđuje. Euforija je podijeljena oko glazbene scene. Jedna strana mišljenja je da je to uzaludan trud i bešumno kucanje na puno vrata, dok je druga spremna za taj rizik, makar iza sebe ne ostavili ništa doli par pjesama u škafetinu svoga nasljeđa.
– Ja bih radila, imam svoje tekstove i znam da bi ostali u tren oka složili kvalitetnu melodiju na to. Ukratko, trebali bismo se prvo dogovoriti sami sa sobom. Festivali su izgledniji, o tome je bilo govora i u kontaktu smo s ljudima koji su voljni stati iza nas, a Doru ćemo ostaviti glazbenicima koje to zanima. Za kraj, teško je, ali glazba je svjetlo, a svjetlo uvijek nađe put.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....