Odrastao je u izbjeglištvu. Uz tutnjavu eksplozija i prasak rafala prerano je naučio strahovati od onoga što donosi idući dan. Dok su se njegovi vršnjaci igrali, on je cijepao drva kako bi pomogao prehraniti obitelj. Poslije je išao od gradilišta do gradilišta, bavio se stolarijom, zarađivao kako je znao i umio. Danas boravi u splitskom prihvatilištu za beskućnike. Svoju mi je priču pristao ispričati uz jednu molbu: da objavim samo njegove inicijale.
– Napiši tamo da se zovem S. N. Nemoj me slikati, molim te. Samo napiši S. N.
Miriše na svježe nanesen parfem. Tih je i povučen, govori sa sjetom u glasu i tugom u očima.
Jedne noći, klupa u parku Emanuela Vidovića poslužila mu je kao postelja. Sa sobom je ponio samo lijekove koje uzima zbog psihičkih smetnji. I njih mu je netko ukrao.
– Ispočetka je bilo malo čudno, lutao sam ulicama, hodao okolo. Nisam imao gdje. Ljudi nisu znali da sam beskućnik, nitko me nije doživljavao.
Dok ga slušam, zamišljam tu sliku u glavi. Mogli smo se mimoići na ulici. Mogao je proći pokraj mene, pokraj bilo koga od nas. Prolazili smo pored njega kao pored turskog groblja, ni slutili nismo da nema kamo otići. Tražio je da napišem samo dva slova. Iza ta dva slova stoji dječak koji je nekoć skrbio o mlađem bratu i sestri, danas čovjek koji priželjkuje da se ima na koga osloniti.
– Živio sam tu u Varošu s curom. Ja sam išao na svoj posao, ona na svoj. Zajedno smo plaćali troškove života. Trajalo je to šest i pol godina. Onda je dobila dobru poslovnu ponudu iz Zagreba. Nije je htjela propustiti i otišla je tamo. Bili smo još skupa kad je našla drugog i ostavila me. Radio sam sezonu, malo sam se previše opustio. Mislio sam: imat ću dosta para da prezimim. Međutim, nije uspjelo. Novac je brzo iscurio i vlasnik stana izbacio me na ulicu. Ostao sam bez krova nad glavom.
Ratne strahote
Ali, da počnemo ispočetka. Priča o tome kako se našao na ulici počela je mnogo prije posljednje sezone i neplaćene stanarine.
– Rodio sam se 1988. godine u Vinkovcima, zapravo u Nuštru, to je selo pokraj Vinkovaca. Dio djetinjstva proveo sam u izbjeglištvu. Rat me zatekao dok sam bio dječak. Naš je kraj bio jako pogođen. Stalno smo se selili. Bili smo u Dubrovniku, na Malom Lošinju, pa smo se vratili…
Živo se sjeća tih dana, prizora iz škole i kuće u kojoj su čekali da njihova bude obnovljena.
– Svega se sjećam, kao da je jučer bilo. Nikad neću zaboraviti, na školskim prozorima stavljene su zaštite da ne bi zalutao koji metak. Išao sam u školu, ali bili smo u jednoj staroj, ruševnoj kući, punoj miševa i svega, dok nisu našu obnovili u Nuštru.
Najteže uspomene nosi iz te kuće. O majci i ocu govori bez okolišanja, riječima kojima opisuje i vlastite teškoće.
– Imao sam traumatično djetinjstvo. Najviše zbog svađa majke i oca. Mater mi je oboljela na psihu, otac je bio u ratu, ima PTSP. Kad je otac bio u ratu, samo sam s materom bio u izbjeglištvu. Kasnije je došla sestra, ona se rodila 1993., a četiri godine kasnije dobio sam i brata.
Tako je, preko noći, na silu, odrastao. Dok su se roditelji svađali, on je radio, brinuo se za dvoje mlađih. S trinaest ili četrnaest godina već je išao po selu raditi za dnevnicu.
– Bio sam najstariji od troje djece. Morao sam skrbiti o bratu i sestri jer su uvijek bile svađe između matere i ćaće. Mislim da su mi zbog toga ostale traume. Rano sam ja počeo. Već s trinaest, četrnaest godina išao bih po selu cijepati drva nekome kome treba, da imam koju kunu. Mater nije bila u mogućnosti, ona je bolovala od šizofrenije.
U školi je bio dobar. Želio ju je završiti i imati zanat, a poslije je prihvaćao različite poslove. Najviše je radio na gradilištima. Dok govori o tome kako je zarađivao za život, prisjeća se djevojke s kojom je živio i podrške koju je tada imao.
– Učio sam za automehaničara. Prolazio sam s četiri, pet, ali išao sam samo da završim, da imam neku spremu. Nisam naročito volio školu. Poslije sam svašta radio. Bauštelu, stolariju, radio sam i na farmi ovaca i krava. Ali, najviše na baušteli. Dok sam bio s curom, imao sam nečiju podršku. Ovako nemam ništa.
Smrt majke
Dok govori o djetinjstvu, niže mjesta, godine i sjećanja. O majčinoj smrti kaže tek nekoliko rečenica. Njezin ga je odlazak dotukao.
– Prije četiri godine izgubio sam majku. Oduzela si je život. To me baš jako pogodilo. Tu sam još više obolio na živce. I dan-danas mi je to najteže… Bila je mlada, imala je 52 godine. Ali eto...
Brat, o kojemu je skrbio dok su bili djeca, danas skrbi o njihovu ocu. Govoreći o tome, S.N. se prisjeća i uvjeta u domu za starije u kojem je ranije boravio.
– Otac je preživio dva ili tri moždana udara. Bio je u domu koji je poslije zatvoren zbog nehumanih uvjeta. Sada je bratu na grbači, a brat ima troje djece i četvrto čeka. Snalaze se nekako.
S bratom je ostao povezan. Sa sestrom, o kojoj se također brinuo dok su bili djeca, danas slabije komunicira.
– Ona je viša medicinska sestra, misli da nisam njen rang – govori.
Na ulici je proveo samo jednu noć, prespavao je na klupi. Nitko ga nije dirao, ali su mu ukrali lijekove.
– U Centar za beskućnike primili su me već idućeg dana. Dobro mi je tu. Ima neka donacija ručka ili nešto da pojedem. Ako ne donacija, konzervi uvijek ima nekih, uvijek nešto možeš pojesti. Imam krevet da prespavam, tople vode da se otuširam.
Volio bi ponovno stati na svoje noge. Savjet da se zaposli čuo je mnogo puta. Rjeđe ga, kaže, pitaju što mu stoji na putu.
– Radio sam na gradilištima, u stolariji, na farmama, u javnim radovima. Ipak, kada danas nekome kažem da sam beskućnik - svi mi kažu, idi zaposli se. Pijem dosta jake lijekove i onda je malo teže proći liječnički pregled za posao.
Osjećaj niže vrijednosti
A kad si bez doma, imaš osjećaj niže vrijednosti, osjećaj da si odbačen. Ljudi te drukčije doživljavaju kad nekome kažeš da si beskućnik. Mislim da su i cijene smještaja razlog što si ne mogu priskrbiti ništa. I kad bi se negdje zaposlio, najamnina je petsto, šesto eura za garsonijeru, onda moraš dati još toliko za polog. Sve je poskupjelo.
O svojim izborima govori otvoreno. Kad spomene ljude s kojima dijeli istu sudbinu, suzdržan je: njihove priče ne poznaje dovoljno da bi o njima sudio.
– Nikad nisam koristio drogu, nisam se kockao. Za ostale koji borave sa mnom ne znam. Rekao bih da svatko nosi svoj križ.
Kada ga pitam što bi poručio drugima, govori o onome što bi, s današnjim iskustvom i sam napravio nakon odrađene sezone.
– Što da vam kažem, brinite o sebi. Nemojte se zapustiti. Ako radite sezonski, malo odmorite, pa nađite novi posao. Nemojte upasti u probleme kao što sam ja upao i mi ostali koji smo tu.
Nakon svega što je ispričao, ne tuguje za izgubljenim stanom ni novcem koji se potrošio:
– Volio bih da imam nekoga pored sebe, da me malo pogura. Ovako sam sam, teško je. Sa svojim si mislima, kljukaš se tabletama, kao zombi si...
A kad smo već kod lijekova... Kod psihijatra idemo kad nemamo kamo, kad više ne znamo što ćemo sa sobom. Sjednemo ispred njega i kažemo mu sve ono što smo drugima prešutjeli. On sluša. Postavlja pitanja. Pokušava razumjeti.
Postavi se kao prijatelj, kao netko kome je stalo, a to je sve za čim žudimo i što nam stvarno treba. Bez EKG-a, bez holtera, bez ikakvog suvremenog uređaja za mjerenje otkucaja, jedan vrstan psihijatar tu je da opipa puls i prepozna slomljeno srce. Jer psihijatar nije samo „doktor za glavu“, on liječi oboljele od srca. Od nevoljenja. Neprihvaćanja. Od nepažnje i nebrige. Od nigdje nikoga kad zatreba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....