Nakon točno 40 godina i 105 dana provedenih u vatrogasnoj službi, Nenad Kapur, među kolegama poznatiji kao Kapo, oprostio se od uniforme, kacige i sirena. Vatrogascima se pridružio 1984. godine, a u četiri desetljeća karijere gasio je požare diljem Dalmacije, spašavao živote i prenosio znanje mlađim generacijama. Osjetio je da je došlo vrijeme da se pozdravi s dužnostima u Javnoj vatrogasnoj postrojbi grada Splita.
- Najvažnije je poštenje, strpljenje i obuka - kazao je Kapur, skromno kao i uvijek, bez pompe, ali s puno emocija.
Vatrogasac je postao gotovo slučajno, kao tadašnji serviser kućanskih aparata koji nije mogao pronaći posao u struci. Priznaje da o vatrogascima nije znao ništa, ali čim je zakoračio u postrojbu znao je da je upravo to njegov put.
- S vremenom sam posao zavolio, a danas bih ga preporučio svakom sposobnom mladiću željnom adrenalina. Prolazimo kroz cijeli spektar emocija - strah, smijeh, tugu, nadu... sve to zna biti i iscrpljujuće, ali neprocjenjivo - priča Kapur.
Njegova prva intervencija bila je eksplozija bojlera na splitskim Dragovodama, a od tada je ugasio tisuće vatri. Od stambenih objekata do šuma, od brodova do industrijskih hala. Dobro se sjeća požara u Jugoplastici 1987. godine, kao i broda koji je planuo na navozu splitskog škvera.
- Sjećam se te buktinje. Ogroman plamen, brod dug preko sto metara, nevrijeme. Kolega i ja bili smo prvi navalni. Gorio je brod od nekoliko stotina metara, burno vrijeme, ogroman plamen, izgledalo je jezivo. Razmatrali smo i opciju da jednostavno odustanemo od gašenja jer je postojala mogućnost urušavanja. Trebalo je ulaziti ispod broda, doći do žarišta požara - prisjeća se.
Žrnovnicu, Podstranu, Kaštela...gasio je nebrojeno puta. Prisjetio se dana kada su ih slali u sve dijelove Dalmacije - od Dubrovnika do Zadra.
- Stariji će se sjetiti da su Žrnovnica, Podstrana i Kaštela bili poprilično pošumljena područja, a sada je sve to "golo". Gasili smo po Makaraskoj, Baškom polju...a dok smo za vrijeme rata bili pod MUP-om, branili smo zemlju od vatre od Dubrovnika pa sve do Zadra. Prvi veliki šumski požar koji sam gasio je bio na Korčuli 1985. godine, gorjelo je punih 28 dana. Kasnije Podstrana, Kozjak. Mosor, Pelješac, Hvar 2001. godine...mjesec dana su paralelno gorjeli Brač i Hvar.
Gasili smo podno Velebita, Lastovo, ma nema gdje se nismo borili s plamenim jezicima. Koliko puta sam gasio Žrnovnicu, ni sam ne znam! Ne samo Žrnovnicu, nego cijelo to područje od kamenoloma, žrnovačke kotline, Srinjine, Mravince, Kučine, do Kliškog polja, Rupotina - nabraja Kapur.
Tvrdi da su jednako izazovni i požari na objektima jer im je svaki prostor novi labirnit i do sada neproživljeno iskustvo.
– To su labirinti. Mrak, dim, visoka temperatura, ograničen kisik. Ne smijete žuriti jer se boce brzo troše. Nikada nećete vidjeti vatrogasca da trči. Trčanje uznemirava organizam i ubrzava potrošnju kisika. Staloženost, smirenost i poznavanje materije su ključni. I kad se ne radi o velikim prostorima, ponekad vam treba cijela vječnost za proći nekoliko metara.
Potpuni mrak, opasnost, temperatura, urušene prepreke, rupe, popucane šahte...dok hodate po prostoru istražujete ga i nogama i rukama. U svaki prostor ulaze najmanje dva vatrogasca, jer je iznimno opasno, na jednoj intervenciji se kolega zapetljao u izolacijske kabele. Tko vas tu može spasiti ako ostanete sami? Vježbe nam dosta pomažu, prakticiramo ih praktički svakodnevno - kaže i prisjeća se kolege koji se jednom zapetljao u izolacijske kablove. Da je bio potpuno sam - tko zna kako bi završilo.
Posao vatrogasaca danas je uvelike olakšan zbog napretka tehnologije. Vatrogasci koriste termovizijske kamere za pronalazak žarišta, uređaje koji provjeravaju koncentraciju plinova i vrhunska zaštitna odijela.
- U ono vrijeme zaštitna odijela su nam bili mantili od skaja, koji su ispod imali debelu fudru. Ta fudra je zapravo štitila jer skaj bi odmah požmario, ali problem je bio što se zbog te fudre nismo mogli kretati. Zato je većina vatrogasaca tada gasila u običnim jaketama i hlačama. Sada je to potpuno druga priča, oprema je vrhunska. Drago mi je da su sve institucije stale iza vatrogasaca - ističe.
Istraživanja pokazuju da građani najviše vjeruju upravo vatrogascima, a Kapur kaže da je to zbog profesionalnih standarda.
- Za minutu moramo biti spremni i na putu. Dolazimo po kiši, snijegu, po najvećim vrućinama. Ljudi to prepoznaju. Istaknuo bih i poštenje, jer ulazimo u stanove, ponekad i prije policije ako se radi o ugrozi. Ako čovjek nije pošten, nema što tražiti na ovom poslu - naglašava, a smatra da vatrogasci "običnim ljudima" ni ne mogu objasniti kako je raditi njihov posao.
Ipak, pokušao nam je približiti kako je to kada se usred noći oglasi zvono za intervenciju.
- Srce vam skoči na 140 otkucaja. Davno sam u jednom članku pročitao da najveće oscilacije u otkucajima imaju vozači Formule 1, a odmah iza njih su vatrogasci. Oblačite opremu, srce lupa, izlazite. A kad sve završi opet se smirite. Taj stres je ogroman teret za tijelo - iskreno priznaje.
Nakon četiri desetljeća rada kaže da je najvažnije što mladi vatrogasci trebaju znati dobra stara izreka "pamet u glavu".
- Kukavičluk nikako, ali treba biti promišljen. Treba se voditi naučenim, dotadašnjim iskustvima, savjetima starijih kolega...Vatrogasac koji uđe naglo u požar...nije poželjno. Treba ići polako, razmišljati na putu do intervencije i to će donijeti vrhunski rezultat. Obuka je sve - zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....