Splitski nadbiskup šalje poruku ohrabrenja: ‘Nemojte očajavati. Uskrs je dao smisao i svim našim životnim patnjama‘

Splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić predvodio je obrede Vazmenoga bdijenja, 19. travnja, u splitskoj prvostolnici sv. Dujma. U koncelebraciji je bilo šest svećenika predvođenih generalnim vikarom mons. Franjom Frankopanom Velićem, a na bdijenju je sudjelovalo i više od 100 članova Neokatekumenskih zajednica. Nakon svečanog ulaska „Svjetla Kristova“ u zajednicu, maestro don Šime Marović otpjevao je hvalospjev uskrsnoj svijeći. Po završetku Službe svjetla uslijedila je Služba Riječi tijekom koje je nadbiskup izrekao homiliju.

Nadbiskup Križić je, osvrćući se na Vazmeni hvalospjev, rekao kako je ovo „jedina noć dostojna znati vrijeme i čas u koji je Krist uskrsnuo od mrtvih“. Ustvrdio je da slavimo događaj koji je promijenio svijet i dao smisao ljudskom životu. Podsjetio je kako su učenici, unatoč Isusovim čudesima i navještajima uskrsnuća, nakon njegove smrti, koja uvijek ima svoje zastrašujuće lice, ostali bez nade. Ipak, treći dan ih Isus iznenađuje i to tako da je i njima samima bilo gotovo nemoguće za povjerovati. Budući da evanđelisti nisu bili svjedoci uskrsnuća o tome kako se zbilo nemamo ništa zapisano, ustvrdio je nadbiskup i dodao: „Jedini svjedok je bila ova sveta noć.“

Kako bi približio novost događaja Uskrsa, mons. Križić je podsjetio na događaj u kojem žene koje su našle odvaljen kamen dolaze učenicima, ali im učenici nisu odmah povjerovali. Čak ni sam Petar, koji je vidio prazan grob i povoje, još nije mogao povjerovati budući da je bio posve uzdrman i zbunjen. Nadbiskup je zatim upozorio da „nema vjere u uskrsnuće bez iskustva jakog susreta sa živim Bogom“, jer vjerovati ne znači samo znati, nego „iskusiti njegovu blizinu, iskusiti njega kao uskrsnuće i život“. Nadalje, Isus se kroz četrdeset dana ukazivao učenicima kako bi ih pripremio na svoj novi oblik prisutnosti u Crkvi i činjenicu da će „biti s njima u sve dane do svršetka svijeta“.

Nadbiskup je podsjetio da su apostoli nakon susreta sa živim Isusom svoju vjeru svjedočili do mučeništva, jer „mučenicima se ne postaje zbog običnih bajki“. Rekao je kako nisu imali nikakve osobne koristi niti materijalne ciljeve, već im je „jedina želja bila da svaki čovjek u svom životu iskusi prisutnost živoga Boga i sigurnost vječnog života“. Zaključno je poručio: „Uskrs je dan pobjede života nad smrću. To je dan koji je dao smisao i svim našim životnim patnjama“ koje imaju svoje granice koje se ne mogu prijeći.

Otac nadbiskup je potom obavio obred blagoslova krsnog zdenca prilikom kojega je sabrani vjernički puk obnovio svoja krsna obećanja, a Prvostolni mješoviti zbor sv. Dujma pjevao je tradicionalni napjev „Vidjeh vodu“. Nakon obnove krsnih obećanja uslijedila je Euharistijska služba, a na samom kraju slavlja, na kojem su ministrirali bogoslovi splitskog CBS-a, katedralni župnik don Ante Mateljan blagoslovio je hranu.

Prije svečanog otpusta nadbiskup je poručio: „Svima vama, i svakom članu vaše obitelji, želim da vas svjetlo uskrslog Krista kroz život vodi, a vi se trudite slijediti to svjetlo, onda sigurno nećete zalutati“.

 

Uskrsna poruka

 

U nastavku pročitajte Uskrsnu poruku Zdenka Križića, nadbiskupa splitsko-makarskog

                                 

"U našoj pripravi za Uskrs, kroz cijelo vrijeme korizme, a napose u Velikom tjednu, liturgija nam je stalno držala pred očima znak križa. Križ i patnja su sastavni dio našeg života, i nema ni jednog čovjeka koji nije imao iskustvo ovih stvarnosti. Bili su i sastavni dio Isusova života jer je on došao biti jedan od nas, nama u svemu jednak, i iskusiti ljudski život u svemu što taj život obilježava, osim grijeha. Njegov križ i njegova patnja su dali smisao našim patnjama. U njegovu križu i njegovoj patnji smo otkrili da patnja nije uvijek samo neka kazna ili neko prokletstvo, nego da ima i svoje veliko milosno značenje u našem životu.

S druge strane, patnja i križ nisu cilj našeg životnog puta. Ali jesu sredstvo koje nam na tom putu jako pomaže u ostvarenju našeg cilja. Služeći se tim neizostavnim sredstvom mi smo pozvani da u našem životnom hodu gledamo stalno na ono što je iza križa. Ako se to ne gleda onda bi nas križ i patnja mogli samo obeshrabriti i dotući, baciti u očaj i beznađe.

Kod Isusove patnje na križu se veli kako je tama, koja je vjerni pratitelj patnje, nastala od šeste do devete ure. Dalje ne. Tu je kraj tami. To je konkretna poruka svim patnicima: vašoj patnji je određena granica, više od toga ona ne može. Brate i sestro koji trpite, nemojte očajavati, vaše patnje imaju granicu. I Bog neće dopustiti da se ta granica prijeđe. 

Bog je silno osjetljiv na ljudsku patnju. Kada to ne bi bio onda ne bi bio niti pravi otac. Kroz cijelu povijest spasenja vidimo kako je uvijek blizu čovjeku patnje, dijeleći s njim njegovu muku i tjeskobu.

U Starom zavjetu čitamo kako se Mojsiju Bog javio iz trnja i time htio pokazati kako trpi jer njegov narod trpi. Kada narod odlazi u Babilonsko sužanjstvo prorok Jeremija prenosi Božje suosjećanje sa narodom kada veli: „Satrven sam što je kći moga naroda satrvena, žalostan sam, stravom obuzet“ (8,21).

Ovo Božje žalovanje s narodom pokazuje se još očitijim u Isusovu plaču nad Jeruzalemom, nad smrću Lazarovom, i mnogim ganućima u susretu sa osobama patnje.

Nije ovo neka Božja gluma nego istinska bol Oca koji trpi zbog patnje svoje djece i želi im reći da im je blizu i da je njihova patnja pod njegovim nadzorom, te da u patnji neće nikada ostati sami.

Ljudski život je takav da je u njemu patnja neizbježna jer je i smrt neizbježna. Ali smrt ne označava svršetak ljudskog života. Bog ne može dopustiti da njegova slika završi u ništavilu. Onima koji u njega vjeruju Isus obećava uskrsnuće i život vječni.

Bez uskrsnuća i vječnog života, ne bi se mogao naći pravi smisao ovome životu na zemlji. Sveti Pavao zato napisa: „Ako Krist nije uskrsnuo bez ikakve je vrijednosti vaša vjera… Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi“ (1Kor 15,17.19).

Nisu toliki mučenici bili neki nastrani ljudi da bi za ništa davali svoj život. Bilo je puno i onih koji su imali itekako ugodan i, u materijalnom smislu, siguran život. Ali oni su svoje živote dali, žrtvovali, zbog jakog iskustva Boga i duboke sigurnosti vječnog života koju su crpili iz tog iskustva. Oni su smrt nazivali „dies natalis“, „dan rođenja“, za novi i besmrtni život.

Vjera u Isusovo uskrsnuće nije nastala na temeljima nekakvih bajki i izmišljotina, nego na temelju iskustva susreta sa živim Isusom. Apostoli su trajno bdjeli da se u opisu Isusova života ne uvuku kakve bajke. Apostol Petar u tom smislu piše: „Nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke nego jer smo bili očevidci njegova božanskog veličanstva“ (2Pt 1,16). Apostol Pavao piše Timoteju da „naloži nekim ljudima da ne naučavaju krivih nauka, i da se ne bave bajkama“ (1Tim 1,37). Apostoli su uvijek bili pozorni i osjetljivi na to da se Isusovom liku ne bi pridavali kakvi senzacionalizmi, ili se nešto htjelo „uljepšati“.

Apostoli su povjerovali u Isusovo uskrsnuće, ne na temelju praznog groba niti svjedočenju nekih koji su ga vidjeli, nego nakon susreta sa živim Isusom. To je iskustvo dalo njima, i kasnije nebrojenim kršćanima, snagu za sve žrtve služenja i predanja u svakodnevnom životu, pa sve do mučeništva.

Isus nije samo uskrsnuo i u nebo se vratio, nego je ostao trajno s nama. Jako je želio da učenici postanu svjesniji ove istine. On je znao da će i učenici imati neke svoje Getsemanije i Kalvarije, i zato mu je bilo važno da oni budu uvjereni da tada neće biti sami.

Prije uzašašća im daje jamstvo govoreći: „Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“. Njegova prisutnost i blizina neće biti vidljivi kao prije, ali neće biti ni manje stvarni. Učenici će tu prisutnost itekako osjetiti.

Kod ukazanja učenici Isusa odmah ne prepoznaju. To je također dokaz da ukazanja nisu plod njihove mašte nego stvarnost. Ali to je i dokaz da je uskrsli Isus nešto novo. Zapravo, to je njegova nova prisutnost na zemlji, u njegovoj Crkvi.

Njegovo iznenadno pojavljivanje i ulazak kroz zatvorena vrata jest znak da je on svuda prisutan, i onda kada ga nitko ne vidi. On je čuo i vidio Tomu kada je rekao da neće vjerovati dok ne vidi na njegovim rukama znak od čavala i ne stavi prst svoj u mjesto od čavala i ruku svoju u njegov bok (Usp. Iv 20,25). U slijedećem ukazanju Isus ga poziva da sve to učini i da ne bude nevjeran nego vjeran (Usp. Iv 20,27).

Uskrslog Isusa se od sada bolje prepoznaje po riječima i gestama, nego li po izgledu. Marija Magdalena koja ga je dobro poznavala, sada ga ne prepoznaje, nego misli da je neki vrtlar, sve dok nije čula njegovu riječ: „Marijo!“ (Iv 20,16). Učenici na putu za Emaus ga ne prepoznaše sve dok nije razlomio kruh i pružio im (Usp. Lk 24,35). A dok im je tumačio Pisma, vele, da je srce u njima gorjelo (Usp. Lk 24,32). Pa i sami učenici kod ukazanja Tiberijatskom jezeru nisu ga prepoznali, nego su mislili da je neki ribar (Usp. Iv 21,4).

Isusova prisutnost se sada otkriva preko njegove riječi i njegovih znakova, sakramenata. Vjera je od sada ruka s kojom se dodiruje Boga. Njega se vidi snagom vjere. Stoga i Isus, obraćajući se „nevjernom“ Tomi, blaženima proglašava one „koji će vjerovati a da nisu vidjeli“ (Iv 20,29).

Bez vjere nema iskustva Boga. Bez iskustva Boga nema vjere u „uskrsnuće i život budućega vijeka“. Bez vjere u uskrsnuće život na zemlji gubi svaki smisao i svodi se samo na ono: „jedimo i pijmo jer sutra mremo“ (1Kor 15,32). Vjerovati u uskrsnuće može samo onaj koji se osobno susreo sa uskrslim Gospodinom, sa živim Isusom. A to se ne može dogoditi bez jakog molitvenog i sakramentalnog života.

Draga braćo i sestre! U ovoj svetoj Jubilejskoj godini želim svim svećenicima, redovnicima i redovnicama, katehetama i katehisticama, djelatnicima Karitasa, župnim suradnicima, prvopričesnicima i krizmanicima i svim vjernicima naše nadbiskupije, nakon sveto proživljene Korizme, sretan i u svemu blagoslovljen Uskrs.