Kada je Tea Čagalj, mlada umjetnička dušica, nakon završene srednje škole roditeljima obznanila da će postati tatto majstorica, nastao je trenutak tišine duži od predizbornih obećanja. Nakon tišine, uslijedila je faza broj 1: "To rade samo narkomani", faza broj 2 " Jesi li ti normalna?", pa faza broj 3 - "Ne dolazi u obzir!".
Majka se prekrižila triput, otac ispustio daljinski - "nađi si normalan posao". Ali, kako ona danas kaže - "hvala Bogu da ih nisam poslušala".
Tea je rođena da tetovira. Neki se rađaju sa zlatnom žlicom u ustima, ona s iglom i mašinicom u rukama. Tea nije slušala. Jer da je slušala – danas bi vjerojatno bila žena koja šuti u uredu i pije kavu s kolegicom koja ima ružu na ramenu, a nikad neće znati da je tu ružu mogla i sama nacrtati.
Kad je nakon srednje škole upoznala tattoo majstora – bilo je to to. Ljubav na prvi pogled. Ne prema njemu. Prema mašinici. Tea je uzela mašinicu, sjela za stolicu i odlučila stvarati umjetnost. Prva tetovaža? Morski pas. Bez treme. Bez pokusne kože. Samo ona, tinta i čovjek koji nije pitao previše.
Danas, 18 godina kasnije, Tea je boginja tinte koja ima salon u centru Splita, ruke istetovirane kao freske iz nepoznate renesanse, klijente iz cijele zemlje. I da - titulu žene s “najnježnijom rukom na Jadranu” - jer, kako kažu muškarci: "Kod nje manje boli." Eto, još jedna pobjeda za feminizam. (Tea očito zna gdje bocnuti, a gdje pomaziti ego.)
Ni nju ni Splićane danas više ništa ne može iznenaditi - dobro, osim kada na ulici sretnu šest stranaca sa šest tetovaža pčelica na stražnjici...! Da, šest pčelica - i nama je bilo teško povjerovati. Simbolika? Nitko nije siguran. Vjerojatno alkohol i kolektivna kriza identiteta, ali od starta se zna to je upravo Tein rad. Ušla je u svijet tetovaža s 18 godina, s 21 otvorila prvi salon, danas ima 18 godina iskustva i još više anegdota.
- Danas je rijetkost vidjeti osobu koja nije tetovirana. Cijene tetovaža kreću se od 60 do par tisuća eura, ovisno o veličini i detaljima. Najluđa tetovaža? Pa što ja znam, bilo ih je! Više me ništa ne može iznenaditi. Dobro, ipak nedavno sam tetovirala pčelice na stražnjicu turistima - smije se Tea.
Najgluplja? Kaže definitivno imena momaka ili cura, jer ljubav u Splitu traje koliko i vruća kava. A čim se skroz ohladi - laser odradi svoj dio posla. I da, Splićani hoće baš svašta - od Hajduka do Pabla Escobara (splitsko stanje uma), a bilo je i onih sa slikama legendarnog Charlieja Sheena - a on je lajkao njezin rad na društvenim mrežama - čovjek je sam sebe odobrio na Instagramu. Zaista impresivno.
- Iako sezona tetovaža nije ljeti, imamo dosta posla, stranci dolaze jer smo turistički grad. Znaju rezervirati termin već u zimskim mjesecima. Obično dođu na tetovažu dan ili dva prije polaska. Traži se i tetoviranje lica i vrata, iskreno nemam strah ni tetovirati ljudima lice, zanimljivo mi je to vidjeti na ljudima - objašnjava nam Tea.
Upiti za tetovaže na intimnim mjestima? Naravno da ih ima i to svakoga dana. Ali Tea ima strategiju - šalje te momke kod kolega, koji očito imaju bolju opremu za takve "ekstremne zadatke". I kao što nam Tea objašnjava, većina se brzo predomisli, izgleda da je je lakše reći nego stvarno napraviti.
U državi gdje su ljudi još 80-ih vjerovali da su tetovaže znak da si - ili završio u Lepoglavi ili da u zatvor ideš iz hobija, pojavio se jedan čovjek -Tonči Kostović, poznat kao Kosta, koji je odlučio uzeti iglu, zanemariti sve savjete svoje "matere" i bocnuti društvo direktno u predrasude.
Da budemo jasni, Kosta je tetovirao dok su ljudi još vjerovali da hepatitis dolazi samo ako pogledaš iglu krivo. Njegovi prvi klijenti bili su hrabri, samosvjesni i/ili u pijanom stanju - jer, realno, tada nisi išao na tetovažu da bi pokazao "unutarnje ja", nego da bi u birtiji imao dokaz da si opasan, ali umjetnički nastrojen.
Društvo je tada još bilo u fazi kad se na tetovažu gledalo kao na vizualni dokaz krivnje. Ako imaš sliku zmaja na leđima - sigurno si ukrao auto. Kroz njegov salon prošli su svi koji su ikad rekli “ajmo nešto drukčije” - Blanka Vlašić, Aki Rahimovski, Slaven Bilić...
Kosta, koji ima više od 40 godina iskustva, kaže da je danas tetovirati se isto kao i otići kupit kruh, samo skuplje. I više boli. I stigme su pale – sada tetovažu može imati svatko, osim ako radiš u vojsci, pripravnik si u bolnici (dok se ne zaposliš zastalno) ili ti je šef još uvijek iz generacije koja misli da je “Wi-Fi” japanski bend.
- Sve je to na početku bilo ono Hajduk, Split i te gluposti. Tako je počelo. Tada (prije 40 godina) nije bilo mašinica, nego igla, konac, tuš i radi. Nije bilo ni izbora slika. S vremenom je sve otišlo naprijed. Inače, ja sam po zanimanju pomorac, odradio sam kadeturu, ali oduvijek sam znao da čim budem mogao otvoriti tatto salon, da ću to odmah i napraviti.
Kod mene su dolazili ama baš svi - i sportaši i vrhunski kirurzi. Iskreno, toliko sam dugo u ovom poslu da za mene nema ludog mjesta ni lude tetovaže. Sve smo prošli. Osim muških intimnih dijelova tijela, ženske da, to radimo. Iako moram priznati manje nego ranije. U početku dok se tetovaža sakrivala od javnosti, tatto majstori su bili kao ginekolozi - smije se Kosta.
Kosta ima četvero djece - dvoje još u fazi “tata, hoću tetovažu!” i dvije koje su tu rečenicu već izgovorile... jedna dok je držala mašinicu. Da, obiteljski salon - jer zašto se igrati “doktora” kad se možeš igrati “tattoo artistice koja tetovira vlastitog starog dok priča o tome kako je probušio pirsing Blanki Vlašić? Jedna od kćeri upisala je umjetničku akademiju. Ne da nauči crtati - to već zna. Nego da dođe s diplomom. Nema više fuša - sad se bocka akademski.
Motivi tetovaža? Što god želiš – sova, feniks, portret bake iz mladosti – pripremi novčanik, karticu i eventualno bubreg.
Ali realno - bolje dati pare za dobru tetovažu nego kasnije plaćati duplo za lasersko skidanje kineskog znaka koji zapravo znači “wok s povrćem”.
- Otkad je došao euro, više ništa nije isto. Ima tetovaža od 50 eura do - nema granica. Tetovaža je luksuz. Od tetoviranja se u Hrvatskoj može normalno, lijepo živjeti - objašnjava nam Kosta, koji kaže da je radio tetovaže koje koštaju i par tisuća eura.
Kosta nije samo tattoo majstor. On je prvoborac estetske diverzije, čovjek koji je tetovirao dok je ostatak Hrvatske mislio da su igle samo za penziju i penicilin. On je crtao dok su drugi sudili, mazao mast dok su drugi mazali stereotipe. A Tea? Među prvim ženama u Hrvatskoj pokazala je da žena s mašinicom - ne šije, nego tetovira. Muški posao u njezinu slučaju ne postoji kad imaš jasan stav i "laganu ruku".
Danas kad vidiš tetoviranu osobu, ne znaš više je li to influencer, informatičar, kirurg ili punica u krizi srednjih godina. I u svemu tome - njih dvoje su dijelom krivci. Pozitivni. Mastilski. Herojski. Ako tetovaže pričaju priče - onda su odavno Tea i Kosta ispisali romane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....