Splitskog kapetana Bekavca obitelj prvi put posjetila u zatvoru u Turskoj: ‘Ispričao nam je što mu je bilo najteže...‘

- Bilo nam je svima teško i emotivno, ali nismo mu to htjeli pokazati da ga dodatno ne opteretimo. On se poželio svog doma, tamo je već 19 mjeseci, ali dobro se drži i dobro izgleda, koliko možemo reći. Osim mene, u posjet su išli i njegova supruga, kao i sin. Proveli smo s njim dva sata. Bilo je to prošli petak, ovo je prvi put da smo se vidjeli - kazao je Jozo Bekavac, brat kapetana Marka Bekavca koji je u Turskoj osuđen na 30 godina zatvora.

Uhićen je u listopadu 2023. godine, a kasnije i nepravomoćno osuđen na 30 godina nakon što je na brodu kojim je zapovijedao pronađeno oko pola tone kokaina, najprije u Kolumbiji, a onda i u Turskoj, gdje je nađeno oko 160 kilograma. Riječ je o brodu za prijevoz rasutih tereta "Phoenician-M", koji je Bekavac tad prvi put preuzeo piše 24sata. 

Više puta tražio je dodatna osiguranja broda, no njegovi zahtjevi nisu odobreni. U Barranquilli u Kolumbiji, gdje je trebao preuzeti teret, agent ga je upozorio da u toj luci ima puno šverca drogom. Zbog toga je Bekavac od kompanije tražio ne samo dodatno osiguranje, nego i da se postave kamere. Dokaze o tome sačuvao je na USB-u. Droga je ubačena tijekom tih nekoliko dana, koliko se ukrcavao ugljen, a pronađena je kraj strojarnice na pet metara dubine u brodu. Tih pola tone pronađeno je već u Kolumbiji, dok je ostatak otkriven po uplovu u Tursku.

- Što se tiče njegova slučaja, proces nije još gotov, ali on je optimističan jer zna da nije ništa kriv. To je strogo čuvani zatvor, procedura za otići u posjet je jako komplicirana. Prije nego što smo ga uspjeli vidjeti, u Turskoj smo proveli sedam dana rješavajući potrebne papire i dozvole, na sudu i u imigracijskom uredu. Prvo su nam rekli da će sve to trajati tri tjedna, ali naš veleposlanik u Ankari, gospodin Hrvoje Cvitanović, stvarno nam je maksimalno izašao ususret, pomogao da to sve brzo riješimo i zaista smo mu zahvalni. On nas je tamo i dočekao, a ustupio nam je i vozača da nas odveze do zatvora. To je oko 40 kilometara od Ankare.

Riječ je o golemom kompleksu, strogo čuvanom zatvoru s nebrojenim blokovima, ograđeno zidinama, žicama, sa stražarskim kulama i naoružanim stražarima. Pretres je toliko detaljan da, što bi rekli, ni čačkalicu ne možeš unijeti. Njegovu suprugu odveli su u posebnu prostoriju gdje su je pregledale žene, zatvorske čuvarice. Što se tiče tih dozvola za ulazak, sad kad smo ih dobili, pri idućem posjetu trebalo bi biti jednostavnije - priča Jozo Bekavac.

Oko njega su uglavnom Iranci, nitko ne zna engleski i teško se sporazumijeva, ali nitko ga ne dira, nitko ga ne maltretira.

- To je nešto ‘otvoreniji‘ blok po kojemu se može kretati, može otići u kantinu. Kupi si nešto, pa može sebi i spremiti. Uredno je, ali sve moraju platiti. Ponekad im nestane vode, pa se pojavi. Izdržava nekako. Pričao nam je kako je u bloku bio neki Talijan koji je imao rak u terminalnoj fazi i da je bilo jako teško slušati njegove vapaje. Naposljetku je taj čovjek umro - kaže Jozo Bekavac.

Dodaje kako su tijekom posjeta bili u običnoj prostoriji s klasičnim stolom sa šest sjedalica. Nakon dva sata su ga pozvali.

- Kad smo se rastali od njega, morali smo sjesti u autobus koji nas je odvezao do izlaza iz kompleksa. Tamo uzmeš svoje stvari. Naime, pri dolasku moraš kupiti lokot za ormar u koji pohraniš sve što imaš. Što da kažem... Nadamo se najboljem - zaključuje Bekavac.