Udruženje hrvatskih arhitekata, krovni strukovni savez regionalnih, županijskih i gradskih društava arhitekata, odlučilo je Nagradu "Viktor Kovačić" za životno djelo u 2025. godini posthumno dodijeliti prof. dr. sc. Katji Marasović s Fakulteta za građevinarstvo, arhitekturu i geodeziju Sveučilišta u Splitu. Katja Marasović je preminula 25. veljače 2026., a posthumno je dobila i Nagradu Grada Kaštela. Na žalost, to službeno uručenje nije dočekala, premda je znala da je nagrađena.
Kako stoji u obrazloženju Udruženja hrvatskih arhitekata, koje potpisuje arhitektica i povjesničarka arhitekture Ana Šverko, profesionalni i znanstveni opus prof. dr. sc. Katje Marasović predstavlja izniman i dugotrajan doprinos hrvatskoj arhitekturi u području istraživanja, zaštite, obnove i interpretacije graditeljskog nasljeđa.
U nastavku prenosimo što je Šverko napisala o ovoj iznimnoj ženi, koja je ostavila veliki trag kao arhitektica istraživačica, konzervatorska stručnjakinja i sveučilišna nastavnica.
"Posebnost njezina djelovanja očitovala se u rijetkom i uspješnom spoju arhitektice istraživačice, konzervatorske stručnjakinje i sveučilišne nastavnice. Arhitekturu je razumijevala kao odgovornost prema prostoru i njegovu pamćenju, a vlastiti profesionalni put gradila je jasno i dosljedno. U istraživanju, analizi, konzervatorskoj pripremi i odgovornoj obnovi bila je iznimno sigurna, precizna i vjerodostojna. Samokritičnost, intelektualno poštenje i svijest o granicama vlastite specijalizacije činile su temelj njezina profesionalnog integriteta. Tijekom više od četiri desetljeća kontinuiranog djelovanja ustrajno je gradila razumijevanje dalmatinske povijesne arhitekture, unaprijedila konzervatorsku praksu te obrazovala generacije arhitekata, istraživača i konzervatora.
Bogat životopis
Rođena 13. studenoga 1961. u Splitu, u kojem je preminula 25. veljače 2026., školovala se u rodnom gradu te pohađala Građevinski školski centar i Srednju glazbenu školu "Josip Hatze". Arhitekturu je studirala na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je diplomirala 1985. temom "Palača Cippico u Kaštel Starome" pod mentorstvom prof. dr. sc. Aleksandra Dragomanovića, magistrirala 1996. i doktorirala 2002. godine. Već je diplomski rad otvorio temu koja će snažno obilježiti njezin znanstveni put, a to je fenomen nastanka i razvoja Kaštela. U ranim je godinama djelovala u Zavodu za graditeljsko nasljeđe Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, potom u Mediteranskom centru za graditeljsko nasljeđe, kojemu je od 2001. do 2014. bila voditeljica. U pedagoški rad uključila se još akademske godine 1997./1998. kao asistentica prof. dr. sc. Jerka Marasovića na kolegiju Istraživanje graditeljskog nasljeđa s aspekta tehničkih znanosti, a potom je, akademske godine 2002./2003., sudjelovala i u nastavi kao asistentica prof. dr. sc. Ivane Šverko na kolegiju Osnove predočavanja prostora. Od 2004. djelovala je na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, gdje je vodila Katedru za graditeljsko nasljeđe. Predavala je i na doktorskom studiju Arhitektura i urbanizam u Zagrebu, kontinuirano povezujući istraživački rad, terensko iskustvo i nastavu.
Od samih početaka karijere usmjerila se na znanstveno-istraživački i stručni rad posvećen povijesnim građevinama i urbanim cjelinama. Njezin znanstveni interes bio je fokusiran na renesansne utvrde i utvrđena naselja Dalmacije te graditeljsko nasljeđe Splita, osobito Dioklecijanovu palaču. Sustavnim istraživanjima pojedinih dijelova Palače ostvarila je doprinos koji ostaje nezaobilazna referenca, jasna i otvorena za daljnje interpretacije. Proučavala je carev stan, obrambene strukture, arhitektonsku dekoraciju i antičku luku, a posljednjih se godina osobito posvetila antičkom vodovodu i kanalizaciji Dioklecijanove palače i Salone. Njezino djelovanje obuhvatilo je gotovo cijelu Dalmaciju, od Silbe do Dubrovnika.
Magistarskim radom "Studija prostornog razvoja Kaštel Staroga uz posebnu analizu izgradnje kaštela Cippico", izrađenim pod mentorstvom prof. dr. sc. Brune Milića i uz komentorstvo prof. dr. sc. Mirka Maretića, prvi je put cjelovito urbanistički analiziran nastanak i razvitak Kaštel Staroga. Doktorskom pak disertacijom "Kaštelanski kašteli", pod mentorstvom prof. dr. sc. Vladimira Bedenka, sustavno je obradila sve tada poznate kaštelanske utvrde i utvrđena naselja. Definirala je njihov izvorni izgled, funkcije i razvojne faze te postavila čvrste tipološke i urbanističke okvire za daljnja istraživanja. Na području današnjih Kaštela utvrdila je postojanje njih ukupno dvadeset, a sintezu višedesetljetnog rada objavila je u monografiji "Kaštelanski kašteli" 2025. godine, koja predstavlja važno referentno djelo hrvatske arhitektonske historiografije.
Usavršavala se u Italiji (École Française de Rome, Rim), Francuskoj (Institut de l’architecture romaine, CNRS, Aix-en-Provence) i Sjedinjenim Američkim Državama (National Park Service, Silver Spring, Maryland). Sudjelovala je i kao istraživačica na nizu znanstvenih projekata, među ostalim "Dioklecijanova palača – graditeljstvo" (1999. – 2002.), "Dioklecijanova palača u Splitu – izvorni izgled" (2003. – 2006.) i "Prostorni razvoj Kaštela od prapovijesti do 21. stoljeća" (2008. – 2010.), a sudjelovanjem na projektu Hrvatske zaklade za znanost "Antički vodni sustavi grada Salone i Dioklecijanove palače i njihov utjecaj na održivost urbane sredine" (2014. – 2018.), pod vodstvom prof. dr. sc. Jure Margete na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, značajno je produbila istraživanja antičkih infrastrukturnih sustava.
Znanstveni rad i terenska istraživanja
Uza znanstveni rad ostvarila je veliki doprinos i sustavnim terenskim arhitektonskim istraživanjima, arhitektonskim snimanjima, kao i pripremom stručnih podloga za zaštitu i obnovu kulturne baštine, ostavljajući iza sebe građu postojane vrijednosti. Autorica je više od pedeset konzervatorskih elaborata i konzervatorskih podloga za urbanističke planove te četrdesetak projekata obnove povijesnih građevina, od kojih je sedamnaest realizirano. Među njima se posebno ističu obnova kaštela Vitturi u Kaštel Lukšiću te Baletne škole (vila Cambi) u Kaštel Kambelovcu. Autorica je arhitektonske koncepcije stalnog postava Muzeja grada Kaštela, a sudjelovala je i u stručnoj razradi buduće sastavnice Muzeja grada Splita u Mletačkoj kuli.
Uz spomenutu monografiju objavila je sedam uredničkih knjiga, deset poglavlja u knjigama i pedesetak znanstvenih i stručnih radova. Osobito se ističe njezin uredničko-priređivački rad na kapitalnom izdanju Dioklecijanova palača u Splitu Georga Niemanna (Književni krug, Split, 2005.), u prijevodu s njemačkog Mirjane Marasović, a uz predgovor Jerka Marasovića. Bila je članica strukovnih udruženja iz područja arhitekture i zaštite graditeljskog nasljeđa: Društva arhitekata Splita, Hrvatske komore arhitekata, međunarodnog udruženja Frontinus (Internationale Gesellschaft für die Geschichte der Wasser-, Energie- und Rohrleitungs-technik) te članica izvršnog odbora međunarodnog udruženja ASMOSIA (Association for the Study of Marble and Other Stones in Antiquity). Od 2020. do 2025. bila je potpredsjednica hrvatskog ICOMOS-a (International Council on Monuments and Sites), a od 2020. članica suradnica Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Bila je članica i Društva "Bijaći", koje se bavi očuvanjem kulturne baštine Kaštela, te Jedriličarskog kluba "Labud" Split. More, brodovi i jedrenje bili su joj osobito bliski, trajna radost i dio njezina mediteranskog osjećaja prostora, koji je prirodno prožimao i njezino razumijevanje arhitekture i krajolika.
Stručna i provjerljiva
U konzervatorskom se polju ponekad susreće sklonost brzom presuđivanju suvremenim intervencijama u baštinjenom prostoru bez njihova stvarnog razumijevanja, kao i pozivanje na zaštitu bez dovoljno poznavanja konzervatorskih načela i metodologije. Katja Marasović bila je suprotnost takvom pristupu. Njezina su mjerila bila stručna i provjerljiva. Polazila je od argumenta, istraživanja i dokumentacije, a zaključivala izradom elaborata ili odgovorno provedenom obnovom unutar jasno definiranih okvira djelovanja. Upravo je zato njezin rad primjer ozbiljne i stručno utemeljene konzervatorske prakse.
Bila je i svojevrsna čuvarica velikog arhiva obitelji Marasović. Kao kći prof. dr. sc. Jerka Marasovića naslijedila je opsežnu dokumentaciju o Dioklecijanovoj palači i dalmatinskoj baštini, ali je nije smatrala osobnim nasljeđem, nego zajedničkim dobrom struke. Dokumentaciju je nesebično dijelila s kolegama i studentima, otvoreno i jednako prema svima, uvjerena da smisao arhiva nije u skrivanju, nego u interpretaciji i dijeljenju znanja. Time je dosljedno živjela načela otvorene znanosti.
Izgraditi vlastiti profesionalni identitet unutar snažne obiteljske tradicije nije bilo jednostavno. Katja Marasović oblikovala ga je prije svega dobrotom, solidarnošću i neposrednošću. Ta izražena osobna dimenzija njezina djelovanja ostavila je dubok trag u hrvatskoj arhitektonskoj kulturi.
Njezin rad istodobno ukazuje na dugotrajni strukovni problem nedovoljne vidljivosti žena u arhitekturi, osobito onih koje djeluju u području graditeljskog nasljeđa. To je polje ključno za očuvanje identiteta prostora i kontinuitet znanja, a ipak često ostaje izvan dominantnih profesionalnih narativa. Njezin rad pokazuje koliko su takvi vrijednosni obrasci nedostatni za razumijevanje stvarnog doprinosa struci. Posebno je stoga važno da se njezin doprinos prepoznaje i imenuje kao doprinos iznimne arhitektice, jer takva priznanja pridonose potpunijem i pravednijem razumijevanju same arhitektonske struke i položaja žene u njoj.
Izniman doprinos
Njezin profesionalni autoritet nije proizlazio iz pojedinačnoga autorskog opusa, nego iz sustavnog istraživanja i očuvanja arhitektonskog nasljeđa. Danas, kada arhitektonska struka sve jasnije prepoznaje da se njezina budućnost ne gradi samo novim nego istodobno razumijevanjem i interpretiranjem naslijeđenog prostora, rad Katje Marasović predstavlja argumentiranu podlogu za suvremeno djelovanje i polazište za buduće arhitektonsko stvaralaštvo u baštinjenom kontekstu. Njezina istraživanja, snimanja, elaborati i interpretacije stvaraju utemeljenu sliku prostora, a takva arhitektonska spoznaja je preduvjet odgovornog i kreativnog reagiranja te omogućuje da se nova intervencija osmisli kao nastavak, a ne prekid prostorne i kulturne logike mjesta. Bez temeljito istraženog prostora teško je razlikovati vrijedno od slučajnoga, trajno od prolaznoga, a još teže stvarati novo koje je istodobno slobodno i odgovorno prema zatečenom.
Zbog iznimnoga znanstvenog, stručnog i pedagoškog doprinosa, utjecaja na očuvanje i razumijevanje hrvatske graditeljske baštine te zbog kulture suradnje koju je gradila, prof. dr. sc. Katja Marasović zaslužuje dodjelu nagrade za životno djelo. To je izraz zahvalnosti za sve što je struci dala i potvrda vrijednosti koje je dosljedno zastupala: brigu za postojeći prostor, stručnost, odgovornost i velikodušno dijeljenje znanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....