Dubrovački biskup Roko Glasnović je tijekom propovijedi na svetoj misi na Rivi kazao da čovjekovo pravo blago nije u prolaznim stvarima, nego u pripadanju Kristu, jer „gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“. Svetog Duju istaknuo je kao uzor vjere, slobode i hrabrosti, kao čovjeka koji je ostao vjeran Bogu unatoč progonu te pokazao da se istinski život ostvaruje kroz ljubav, žrtvu i služenje drugima.
Biskup je vjernike pozvao da vjeru žive u obitelji, odgoju, društvu i svakodnevici, poručio im da odbace egoizam i ideologije te svetost traže kao put unutarnjeg mira i smisla:
Ljubljena braćo i sestre, slavimo Gospodina svečanom svetom misom, časteći svetoga Dujma, biskupa i mučenika, zaštitnika grada Splita i Splitsko-makarske nadbiskupije.
Svi imamo svoje motive, uzore, potrebe i vrijednosti. Svi volimo blago. Djeca ga vole tražiti, a to vole i odrasli. Čitam tako da je Arheološki muzej u Splitu, u suradnji s Riznicom splitske katedrale, održao program ‘Domnio – put svetog Dujma’, obiteljsku avanturu osmišljenu za djecu i njihove obitelji. Kroz igru, istraživanje i stručno vodstvo prošli su jedinstven put od muzeja, preko Salone i Manastirina, do splitske katedrale, upoznajući priču o svetom Dujmu kroz iskustvo, pitanja, interaktivnu radionicu i potragu za blagom.
A što je s nama? Koje je naše blago? Isus nas podsjeća: ‘Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.’ Upravo su relikvije svetoga Dujma blago neba, znak zajedništva proslavljene i putujuće Crkve, nas hodočasnika. Relikvije svetaca nisu tek ostaci tijela, nego znakovi života u vječnosti. One govore da su sveci i dalje učitelji života i živi svjedoci neba.
Isus je uskrsnuo, doista je uskrsnuo. Pobijedio je smrt, ne samo svoju, nego i našu. Milost je pobijedila grijeh, a svjetlo tamu. Prvo čitanje govori kako je i Dujam pobijedio jer je ostao uz Isusa, jer je bio Gospodinov. Pobijedio je krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva. Nije ljubio života svoga sve do smrti. Pobjednik je uvijek onaj koji se žrtvuje i daruje život za druge.
Kako bismo mogli zaista slaviti svetoga Dujma, dobro je ponovno pogledati njegov život. U njegovu životopisu otkrivamo čovjeka koji je znao gdje mu je blago i zato je znao kako živjeti. Njegovo srce bilo je uronjeno u Krista, a iz takvog srca nastaje pravi život.
Dujam, Domnius, teoforično je ime. Ime koje u sebi nosi Božju prisutnost. Može se prevesti kao ‘onaj koji pripada Gospodinu’, ‘onaj koji pripada Kristu’. No ne samo oni koji nose to ime – u Splitu ih je, i u Hrvatskoj, oko dvije tisuće – nego svaki kršćanin pozvan je biti onaj koji pripada Bogu, koji njegovo ime nosi u srcu i prenosi ga drugima.
Zato nas sveti Duje potiče da se pitamo kako mi oblikujemo svoj život, od čega su satkana naša svakodnevna nastojanja, naše borbe i odluke. Puno je mogućnosti tkanja i opisivanja života, sa svojom lijepom i zamršenom stranom, poput odjeće koju svakodnevno odijevamo. Ali zašto bismo to činili? Da pronađemo smisao i budemo slobodni, ostvarimo ciljeve, ozdravimo dušu, spasimo svoj život i živote bližnjih.
Nakon što su zadovoljene osnovne ljudske fiziološke potrebe i potreba za sigurnošću, čovjek čezne za pripadanjem i ljubavlju – biti ljubljen i ljubiti, poput svetoga Dujma. Upravo iz te pripadnosti Kristu proizašla je njegova snaga i sloboda pred izazovima vremena. Nije ga svladao strah ni mržnja, nije se prilagođavao duhu vremena, nije bio ovisan o idolima, ideologijama, predrasudama ni o javnom mnijenju.
Kad Bog nestane iz čovjekova života, tada nastaju idoli, a ideologije zauzimaju mjesto koje pripada Bogu. Zato se pitamo nije li naša volja zarobljena, pa često ne možemo činiti dobro.
U ovoj jubilejskoj godini svetoga Franje Crkva nas poziva da pogledamo i njegovu jednostavnost, odricanje i slobodu. Franjo je sve ostavio kako bi Krist bio njegovo jedino blago. Ne mojmo zaboraviti: Božje prvenstvo nad egom, duha nad tijelom, milosti nad djelima.
I kažemo – primjeri privlače. Životi svetaca nisu samo povijesne slike i legende, nego živi pozivi da i mi rastemo u istoj vjernosti. Sveti Dujam i drugi mučenici bili su ljudi kreposna života, hrabri u svjedočenju i nasljedovanju Krista. Imali su duboku vjeru, čvrstu nadu i potpunu ljubav, ono unutarnje svjetlo koje nam je svima potrebno kako bismo prevladali životne kušnje.
Dujmovo mučeništvo znak je najveće ljubavi, svjedočanstvo nasljedovanja Krista sve do darivanja vlastitog života kako bi potvrdio istinitost Evanđelja. Dujam ne umire sam za sebe, nego pred Dioklecijanom, progoniteljem, svjedoči vjeru uskrsloga kao posljednju istinu o smislu postojanja.
A čovjek koji želi sam sebe shvatiti, sa svim svojim nemirom, slabošću i grešnošću, mora se približiti Kristu, mora ući u Krista čitavim svojim bićem kako bi ponovno pronašao samoga sebe.
Sveti Petar i sveti Dujam spominju i one koji su zaduženi i odgovorni da s ljubavlju brinu za povjerene im osobe, ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju, ne radi dobitka, nego oduševljeno, i ne kao gospodari, nego kao uzori. Važno je biti vjeran Bogu i čovjeku te prepoznati potrebe današnjega svijeta.
Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle, gospodara žetve, da radnike pošalje u žetvu svoju. To je poziv na djelovanje, na otvorenost životu.
Jer ako ne budemo otvoreni životu, neće biti ni radnika u žetvi koji će pozivati na obraćanje riječima koje smo čuli: „Približilo vam se kraljevstvo Božje i mir vama“, mir koji je potreban svijetu i svakom čovjeku, mir koji nije samo odsutnost rata, nego i djelo pravde i ljubavi, plod srca koje služi svima, a posebno ranjivima. I upravo iz te odgovornosti prema svijetu i čovjeku rađa se i naša odgovornost prema odgoju za budućnost. Od svih djelatnosti koje postoje, odgoj ljudske osobnosti spada među najzahtjevnije.
Odgojiti znači osposobiti čovjeka da prihvati vrednote koje oblikuju život, pomoći mu da usvoji određeno gledanje na svijet pod vidom vječnosti, promišlja kritički te počne živjeti samostalno. To je proces u kojem čovjek uči donositi ispravne odluke, razlučivati i birati među različitim ponudama i putovima te stjecati sposobnost upravljanja svojim željama, osjećajima i djelovanjem. Cilj je da postane duhovno zreo, da ima izgrađenu savjest i da zna odgovoriti na poticaje Duha Svetoga.
Odgoj ima moć preoblikovanja. Odgoj je uvijek čin nade, a iznad svega pitanje ljubavi i odgovornosti koje se prenosi s naraštaja na naraštaj. Stoga je odgoj prirodni lijek za individualističku kulturu koja se kadikad pretvara u pravi kult sebe i u primat ravnodušnosti.
A sve je to moguće samo ako je središte našega života jasno postavljeno. Temelj kršćanske vjere i kršćanskog identiteta, kao i poruka Evanđelja, jest Božje darivanje u osobi Isusa Krista. Stoga neka nam ništa ne bude važnije od Krista.
Vjera ne znači da znam sve odgovore, nije ih znao ni Dujam, nego da znam kome vjerujem i kome pripadam. Škola vjere nije trijumfalna povorka, nego hod, skriven i zahtjevan, obilježen trpljenjem i ljubavlju, kušnjama i vjernošću koju valja svakoga dana obnavljati. Vjera raste upravo u toj svakodnevnici, u malim, ali ustrajnim koracima koji nas oblikuju.
Vjera se najprije rađa u obitelji, u obiteljskom ozračju. Uči se moliti, slušati Božju riječ i živjeti svakodnevnu duhovnost. Kada obitelj zajedno stvara prostor za mir, molitvu i povjerenje, tada dom postaje mjesto u kojem se vjera prenosi i raste. Zato je važno da cijela obitelj živi nedjelju kao dan koji pripada Gospodinu, jer svaka je nedjelja Dies Domini, a na svoj način i Dujmov dan.
Mi postajemo Dujmovi kad slavimo svetu misu, jer Dujam je Kristov i mi smo Kristovi. I onda kad je u društvu polarizacija, gdje si za ili protiv nekoga ili nečega, vrijedi Pavlova riječ: „Bio svijet ili život, ili smrt, ili sadašnje ili buduće — sve je vaše, vi ste Kristovi, a Krist Božji.“ To je identitet koji nas oslobađa od straha i podjela.
Često se pozivamo na tradiciju, ali vjernost tradiciji nije puko ponavljanje oblika. Ona pretpostavlja umijeće duhovnog razlučivanja između bitnoga, onoga što je srce kršćanstva, i izvanjskih oblika koji se mijenjaju s vremenom i kulturama. Tradicija je živi prijenos vjere.
A život ima početak i kraj. I upravo na toj crti između prvog i posljednjeg daha provjerava se iskrenost našega slavlja. Dubina naše vjere jest istinitost onoga što ispovijedamo.
Zato molimo Duha Svetoga da nam dade spremnost odreći se samih sebe, izgubiti život za Krista poput svetoga Dujma u službi Kraljevstva Božjega. Ako dopustimo da nas prosvijetli božanska pedagogija, moramo iskreno priznati: jedini križ koji nas stvarno pritišće jest to što nismo sveti, što ne živimo tražeći najprije Božje kraljevstvo, što ne vršimo Božju volju, što ne odgovaramo velikodušno na Gospodinov poziv, što ne pripadamo Kristu onako potpuno kako bismo mogli. A ipak, zajedničko iskustvo nam govori da oni koji žive svetim životom ne poznaju pravu tugu; njih se ne dotiče muka nikakva jer su u miru s Bogom, sa sobom i s drugima.
I tako svetost nije privilegij nekolicine, nego poziv čovjeku, Božji dar svima. Svetost nije teret i gubitak, nego sloboda i dobitak. I upravo tu istinu snažno potvrđuje svjedočanstvo jednog glumca.
„Kad smo snimali film, morao sam leći u mrtvački lijes. To je strašna stvar. Četiri zida i poklopac.
Ni Evanđelja nema, ni ikonice, ničega. S čim liježem? Što sam skupio? Naučio sam tisuću nepotrebnih stvari. Znam pisati, znam voziti auto, znam koristiti ovo i ono.
Praštati, ne znam. Ne živcirati se, ne znam. Davati bez žaljenja, ne znam.
Voljeti, ne znamo. Žrtvovati se, ne znamo. Sve ono što će nam trebati u vječnosti, ne znamo.
U grobu nema džepova. Što si skupio u duši, s tim ćeš i ležati.“
To je pitanje koje stoji pred svakim od nas.
Što skupljam u životu? Za kojim blagom tragam? Što nosim preko praga vječnosti? Što će ostati kad sve drugo nestane?
Sveti Dujam je znao odgovor. Zato je mogao živjeti hrabro, svjedočiti vjerno i umrijeti slobodno. I zato je njegov život iz ljubavi darovan.
Njegovo ime upisano je u povijest, a njegova mučenička smrt pečat je vjernosti koja ne prolazi. Dopustimo Isusu da nas ispuni svojim svjetlom kako bi i nama, slabima, pomogao da mu pripadamo, ispovijedamo njegovo ime i budemo ljudi koji više ne žive od vlastite snage, nego od snage Onoga koji nas ljubi. Amen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....