Povodom 31. obljetnice vojno-redarstvene operacije "Oluja", razgovarali smo s Kristianom Petricem – ditetom grada Splita, 40-postotnim hrvatskim ratnim vojnim invalidom i bivšim pripadnikom Specijalne jedinice policije "BATT" – Split. Petric otvoreno govori o svom ratnom putu, teškim trenucima na bojištu, ali i o životu nakon rata, humanitarnom radu, borbi s teškom bolešću te položaju hrvatskih branitelja.
Rođen je i odrastao u Splitu, gradu kojemu se uvijek vraća i koji smatra neodvojivim dijelom identiteta. Upravo je iz Splita, vođen isključivo ljubavlju prema domovini, krenuo na ratište.
Njegov ratni put započeo je 1. veljače 1991. godine. Već nekoliko mjeseci poslije, 1. rujna iste godine, postao je pripadnik Specijalne jedinice policije Split, postrojbe na koju je, kaže, i danas iznimno ponosan. U njoj je ostao sve do završetka rata. U mirovinu je otišao 2000., kao hrvatski ratni vojni invalid.
Put Specijalne jedinice nije bio nimalo lagan. Bio je tek mladić, imao je 21 godinu, a pred njim je bilo razdoblje koje će obilježiti cijeli njegov život. Isprva su bili smješteni u splitskoj Vili Dalmaciji, a kasnije su premješteni u bazu u Mravincima, gdje se postrojba i danas nalazi.
Petric ističe kako je od svoje 21. do 26. godine, kao i njegovi suborci, cijelu mladost posvetio obrani Hrvatske. Kada danas pogleda unatrag, svjestan je koliko je to bilo veliko odricanje, ali ni u jednom trenutku ne dovodi u pitanje je li vrijedilo.
– Kao i moji kolege, cijelu svoju mladost dali smo ovoj državi. Danas je takva kakva jest, ali sve ono što smo napravili za Hrvatsku uvijek vrijedi – poručuje.
Prva bojišnica
Nakon ulaska u Specijalnu jedinicu policije uslijedio je odlazak na prvo bojište. Bio je to jug Hrvatske, dubrovačko ratište, jedno od najtežih u prvim mjesecima Domovinskog rata.
Nakon Dubrovnika uslijedio je odlazak na Kupres, mjesto koje će zauvijek ostati jedno od najtežih poglavlja njegova života. Ondje je 7. travnja 1992. bio ranjen i izgubio najboljeg prijatelja i suborca Marija Selaka, koji je u toj bitci poginuo. I danas ga se prisjeća s velikim poštovanjem i emocijama, naglašavajući kako njegovo ime nikada ne smije biti zaboravljeno.
Poslije Kupresa ratni put vodio ga je kroz Gospić, Velebit, Slavoniju i Liku. Upravo su na ličkom i velebitskom području proveli najveći dio rata – gotovo četiri godine. Uvjeti života na Velebitu bili su, kaže, gotovo nezamislivi.
– Jedva smo čekali spustiti se s 1700 metara nadmorske visine. Tko to nije doživio, teško može zamisliti u kakvim smo uvjetima živjeli.
Na Maslenici je ponovno stradao, ovoga puta zadobivši ozljede. Prije rata Petric je odslužio redovni vojni rok u tadašnjoj JNA. Iako priznaje da je to bilo teško razdoblje, smatra kako mu je upravo to iskustvo kasnije mnogo značilo na bojištu.
– Moram priznati da me tih godinu dana ipak dosta naučilo. Koliko god bilo teško, kasnije mi je to iskustvo pomoglo.
Posebno naglašava da nije ratovao zato što je njegov grad bio okupiran ili zato što je bio izravno ugrožen. Nije bio ni iz Vukovara ni iz Gospića. Bio je mladić iz Splita, kojega je na bojište odvela ljubav prema domovini.
– Otišao sam zbog ljubavi prema Hrvatskoj, kao i mnogi branitelji koji su, nažalost, kasnije dali svoje živote za domovinu.
Dani uoči ‘Oluje‘
Govoreći o vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja", Petric se prisjeća kako su pripreme njihove postrojbe započele na Velebitu. Unatoč svim gubicima, osjećaj u tim trenucima bio je, kaže, neopisiv.
– Jedva smo čekali krenut. Kada doživite nešto takvo, osjećate se apsolutno ponosno.
Prisjeća se i prve žrtve "Oluje", Viktora Lizatovića, čija je pogibija ostavila dubok trag među suborcima. Ipak, naglašava kako za pripadnike Specijalne jedinice policije rat nije završio oslobađanjem okupiranog teritorija.
Nakon završetka glavnih borbenih djelovanja, uslijedile su nove zadaće. Njihova postrojba dobila je zadatak čišćenja Korduna, Banovine i područja Plitvica.
Znali su pješačiti pet ili šest dana bez prekida, noseći na leđima između 25 i 30 kilograma opreme. Teren je bio iznimno zahtjevan, a uvjeti daleko od bilo kakve udobnosti. Na položajima su često ostajali i po tjedan dana. Smještaj nisu činile vojarne niti uređeni objekti, nego improvizirane brvnare u planini.
U takvim okolnostima čovjek nije mogao opstati sam. Kristian ističe da su upravo suborci bili najveća snaga svakog pojedinca.
– Imali ste kolege koji su vam bili i majka i otac i brat i sestra. S njima ste dijelili doslovno svaki trenutak života. To je bilo jedno posebno zajedništvo koje se ne može objasniti nekome tko nije prošao rat.
Psihičke posljedice rata
Nakon završetka ratnih operacija i odrađenih zadataka na bojištu, pred pripadnicima jedinice uslijedilo je razdoblje suočavanja s preživljenim traumama. Psihičke posljedice rata, kako tvrdi Petric, rijetko dolaze do izražaja u samom trenutku borbenih djelovanja; one se javljaju godinama kasnije.
– Psihički, kao dijete, student, ne doživljavate to u tom trenutku. Sve je bilo ravna crta, jer ste napravili to što ste napravili, posebno s "Olujom". Ali to vam kasnije, nakon 10 ili 15 godina, dođe na naplatu, kad ste već u zrelijim godinama,.
Pritisak s kojim se branitelji susreću s godinama postaje sve vidljiviji, a nezaustavljivo raste i broj onih koji proživljavaju borbe s teškim dijagnozama.
– Nažalost, jako puno hrvatskih branitelja umrlo je od onkoloških bolesti. I ja sam obolio, ali sam preživio...
Iako izražava izniman ponos prema pripadnicima svoje jedinice, ukazuje i na njihovu slabu zastupljenost u javnom prostoru.
– Jako sam ponosan na svoje kolege. Nažalost, malo su prisutni u medijima, ali tako je kako jest.
Govoreći o obilježavanju ključnih datuma Domovinskog rata, Petric otvoreno kritizira aktualne protokole i odnos prema onima koji su podnijeli najveći teret. Ističe da problem nije u izostanku spominjanja branitelja, već u strukturi i rasporedu samih manifestacija.
– Ne mislim da se ne priča dovoljno o braniteljima, ali ovo što mene žalosti – i bit ću iskren – jest to što su na svim proslavama na koje dolazite u prvom redu uvijek političari, a oni koji su to iznijeli uvijek su u zadnjim redovima. Zaista me to jako žalosti. Tu dolazite zbog onih kojih više nema, koji su poginuli, odajete im poštovanje, a s druge strane u prvim redovima nemate zapovjednike, ni branitelje, nego uvijek političare.
Zbog takvog tretmana ratnih zapovjednika i stvaranja političke kulise od memorijalnih događaja, Petric je godinama izbjegavao odlazak na centralnu proslavu u Knin.
– Sramotno je reći da sam na proslavi "Oluje" u Kninu bio samo dva puta...
Smatra da bi odavanje počasti poginulima moralo biti u središtu svakog obilježavanja, bez stavljanja politike u prvi plan. Ipak, ove godine odlučio je prisustvovati proslavi, motiviran isključivo pozivom svojih suboraca i zapovjednika.
U osvrtu na svakodnevicu na bojišnici, dodaje kako je upravo zajedništvo i humor među ljudima omogućavao preživljavanje u najtežim uvjetima.
– Zezancija je uvijek bila prisutna među nama, neovisno o terenu. To nam je stvarno olakšavalo.
Iako danas umirovljeni branitelji imaju zakonsku mogućnost angažmana putem ugovora o radu ili ugovora o djelu, Petric problem vidi u samom konceptu ranog umirovljenja.
– Umirovljeni hrvatski branitelji i dandanas imaju pravo na ugovor o radu i ugovor o djelu, to nam je država omogućila. Dosta naših kolega i dalje aktivno radi, pretežito u sektoru sigurnosti i zaštite.
Smatra da je masovno umirovljenje vojno sposobnih i mladih ljudi bila pogrešna procjena tadašnjih vlasti.
– Mislim da je država trebala raditi na tome da se 1999., odnosno 2000. godine ne umirovi te ljude. Umirovljeni smo sa samo 30 godina života, u punoj snazi.
Iza takvih odluka vidi jasnu političku matematiku.
– Očito nismo odgovarali političkim opcijama u tom trenutku, kao što im ne odgovaramo ni danas. Najlakše je uz sebe imati hrvatske branitelje s kojima se može manipulirati, shvaćate?
Poslijeratni život za Kristiana Petrica donio je nove izazove, kako na društvenom, tako i na osobnom planu. Nakon završetka ratnih djelovanja, Petric se aktivno uključio u rad braniteljskih udruga, nastojeći promijeniti uvid javnosti o braniteljskoj populaciji.
Bio je dopredsjednik ubijenom Andriji Bartuliću, a potom je oko pet godina vodio županijsku HVIDR-u Split.
– Bio sam dopredsjednik pokojnome, mučki ubijenom Andriji Bartuliću. Nakon njegova odlaska, preuzeo sam županijsku HVIDR-u Split i vodio je nekih pet godina. U tom je trenutku u javnosti stvorena jako negativna konotacija prema hrvatskim braniteljima, a moja je velika želja bila to promijeniti i cijelu priču okrenuti prema humanitarnom radu.
U sklopu djelovanja udruge usmjerili su se na organizaciju humanitarnih akcija i koncerata, surađujući s Crvenim križom i UNICEF-om. Tim akcijama punili su Spaladium Arenu te željeli poslati jasnu poruku da pomoć pružaju svima kojima je potrebna, bez obzira na vjeru ili boju kože.
Posebno ističe i koncert organiziran 2010. godine za hrvatske generale zatočene u Haagu.
– Godine 2010. radili smo humanitarni koncert za sve naše generale koji su bili u Haagu. Kao što znate, 2005. godine Ante Gotovina je bio uhićen na Kanarima, što je nama kao hrvatskim braniteljima u tom trenutku bilo jako teško. Organizirali smo se jer smo vidjeli da je potpora prema generalima splasnula. Htjeli smo to promijeniti i da dođe do javnosti da su naši generali ipak zatočeni 5, 6 godina tamo.
Taj koncert u Spaladium Areni bio je uspješan i poslužio je kao podloga za kasnije humanitarne akcije. Uz društveni angažman, Petrica je dočekala i najteža osobna bitka – borba s teškom malignom bolešću. Obolio je od karcinoma limfnih čvorova s osam metastaza, uključujući i one na kostima.
– Nije bila prognoza za preživjeti, ali Bogu hvala, uspio sam. Bilo je tu dosta citostatika i kemoterapija, ali sve je dobro završilo. Kad vam doktor kaže da ste u četvrtom stadiju maligne bolesti, kad PET/CT pokazuje toliko metastaza, stvarno vam glava mora biti jaka. Specijalna postrojba mi je pomogla, bio sam svjestan i odlučan u borbi protiv bolesti.
Danas je od te dijagnoze prošlo više od 11 godina. Govoreći o tom razdoblju, Petric otvoreno spominje i izostanak podrške od dijela ljudi u trenucima kada mu je bilo najteže. Na pitanje je li ikada dobio povratnu informaciju od tih istih zapovjednika i generala nakon što su oslobođeni, sumira:
– Bit ću iskren, volio bih da sam je dobio kad sam bio bolestan. Kad su mi bili najteži životni trenuci, 2014. godine, kad sam prolazio kroz kalvariju maligne bolesti, e tad bih volio da sam popio kavu s tim ljudima. Nažalost, nisam je popio. Kad ste bolesni, dosta vas ljudi zaboravi... Puno bi mi značilo da me netko pozvao i rekao: "Oćemo na kavicu, popit piće", da vas psihički dignu, razumiju...
Unatoč tome što su ga u trenucima bolesti mnogi zaboravili, naglašava da je ključnu snagu za pobjedu pronašao u vlastitoj obitelji.
– Uvijek vam je obitelj osnova svega. Kad vidite djecu da su oni jaki, to vam daje dodatnu snagu.
Nakon svega proživljenog, mir i ravnotežu pronalazi u moru i rodnom gradu. Ronjenje mu je postalo glavni način oslobađanja od stresa.
– Zaljubljen sam u more, dosta ronim. Dite sam grada Splita, rođen i odgojen ovdje, cijelu mladost proveo sam na Mornara. Možda me veže i ta krv – pokojni pape je s Komiže, a nono mi je bio ribar. Zato danas dosta vremena posvećujem moru. Pritom mi uopće nije bitno koliko ću ribe uhvatiti; meni je jedino važno zaroniti i sav svoj stres ostaviti u dubini.
Kada podvuče crtu ističe na što je danas najviše ponosan.
– Moram priznati da sam najponosniji na to što nakon svega danas mogu slobodno zaroniti, trčati i šetati mojim Marjanom, tamo gdje sam rođen i odgojen.
Ususret obljetnici, Petric upućuje pozdrave svojim ratnim zapovjednicima i suborcima, posebno ističući zapovjednika Mladena Markača i svog dugogodišnjeg suborca Antu Perišića, oca hrvatskog reprezentativca Ivana Perišića, koji se trenutačno nalazi na liječenju u bolnici.
– Pozdravljam sve branitelje, svoje bivše kolege i našeg zapovjednika Mladena Markača, zapovjednika specijalnih postrojbi. Posebno bih pozdravio mog dragog prijatelja Antu Perišića, koji je bio pripadnik specijalne jedinice policije svih šest godina rata, a javnost ga zna i kao oca našeg reprezentativca. Nažalost, Ante je sada u bolnici; nadam se od srca da će sve biti u redu, da ide na bolje i želim mu samo zdravlja i sreće.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....