VIDEO Pričali smo sa splitskim beskućnikom, njegova priča je upozorenje mnogima: ‘Sve je počelo od tri plaće...‘

Iako većina građana beskućnike primjećuje u prolazu, na klupama, u parkovima ili pred trgovinama, rijetki se zapitaju tko su ti ljudi i kako su dospjeli u takvu situaciju. Upravo zato su mjesta poput Centra za beskućnike Udruge MoSt od neprocjenjive važnosti, pružaju ne samo krov nad glavom, već i osjećaj sigurnosti i dostojanstva.

Beskućnici nisu homogena skupina; to su bivši radnici koji su ostali bez posla i doma, stariji ljudi s minimalnim mirovinama, ali i osobe sa psihičkim poteškoćama ili ovisnostima. Zima za njih predstavlja posebno težak izazov. Hladnoća, bolest i izolacija dodatno otežavaju ionako surovu svakodnevicu. Jedan od dugogodišnjih korisnika Centra, koji je želio ostati anoniman, podijelio je svoju priču.

- Došao sam u financijsku krizu i ostao bez stana, bez novca, bez ičega. Ljeti sam spavao na plažama, to je bilo podnošljivo, ali kad je zahladilo, postalo je nemoguće - prisjeća se. Na preporuku prijatelja došao je u MoSt. Nisam znao za njih, ali kad sam došao, ljudi su me primili kao da sam njihov, kaže. Danas, zahvaljujući Centru, ima osnovne uvjete za život.

- Ovdje mogu prespavati, okupati se, imam redovite obroke. Ne moram više spavati po klupama i plažama. Imam malu mirovinu koja jedva pokriva osnovne troškove. Zdravlje mi je loše, postoji šansa da izgubim nogu. Ali ovdje barem ovdje imam mir i sigurnost - govori.  

- Uvijek kažem da život nosi razna iskušenja, beskućništvo nije došlo preko noći. A mene su izdale žene. Bio sam veliki ljubitelj žena, a prva žena me napustila. Živjeli smo dobro, ali loše odluke, poput kocke, sve su promijenile. Prokockao sam tri plaće, i to je bila prekretnica - prisjeća se.  

Nakon toga, život je krenuo nizbrdo. Otišao je u Njemačku na početku rata, ali umjesto boljeg života, dočekala ga je nesreća za nesrećom.

- Nikad nisam znao čuvati novac, i to me uništilo. Ipak, nisam mislio da ću završiti ovdje - priznaje.  

Kao i mnogi drugi korisnici Centra, svjestan je predrasuda s kojima se suočavaju.

- Kad kažete za nekoga da je beskućnik, to zvuči kao da taj netko ne vrijedi ništa. Ali svi mi vrijedimo i imamo svoje priče.

Zahvalan je na pomoći zajednice, bez koje, kaže, ne bi bilo moguće preživjeti.

- Ljudi doniraju hranu, odjeću, higijenske potrepštine. Hvala im. Bez toga, ne bismo mogli preživjeti.Sanjam o domu. O nečemu što mogu zvati svojim - njegova je želja jednostavna.