Pa kada nam već život s obzirom na sve troškove, dažbine, prireze, poreze, poskupljenja, skupoću, nije dovoljno sladak, evo nam limuna da nam bude još kiseliji i gorči. I to ne naših limuna s hvaljenih viških plantaža, onih iz Doline Neretve, ili iz susjedovog vrta. Ovi nam stižu iz daleke Južnoafričke republike, kao konkurent domaćem limunu kojem se suprostavljaju cijenom i kontinuiranom dostupnošću. Ali i lakim punjenjem rupa u sintagmi ‘Kupujmo domaće‘, koja je po pitanju brojnih proizvoda rupava kao švicarski sir. Putovali su ti afrički limuni do naših trgovina pitaj Boga koliko dugo. A očito su se u nečem i pošteno okupali, čim ih krasi ovakav djevičanski izgled, i svježina kao da su upravo sa stabla u našu ruku upali. A nisu, davno je to ljudskih prstiju vidjelo.
Na komentare tipa kako naši limuni još na tržište nisu pristigli, i da im je još rano, samo ćemo odmahnuti rukom. I kada dođu bit će ih nedovoljno za sve one koji bi ih radije od ovih s juga planete, voljeli imati u svojoj kužini. Razlozi koji daju uvoznu sliku na policama dućana su brojni, ali uvijek se svode ono najbitnije, uvozimo puno, proizvodimo malo, i imamo to što imamo. Dovoljno da se s vremena na vrijeme zapitamo, zašto nam pome nemaju miris kao one nekadašnje, zašto breskve nemaju okus kao one iz djetinjstva... Nisu to samo limun, dinja, breskva, to su i krumpir, paprike, rajčica, špinat, to je sve.
Uvozimo i meso, jaja, mlijeko, med.... E da je samo to. Eto mi pokraj ovoliko naših šuma, koje zbog nečišćenja i neodržćavanja danak plaćaju ogromnim požarima, uvozimo od vani lišće i granje. Kao da svog nemamo dovoljno i previše, pa tako uvozimo i slamu, sijeno, pazite ovo i životinjsku dlaku, konjske repove, ljudsku kosu, šljunak, kameni prah... Limuni su prema tome tome mila majka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....