Pastir Mario otkrio tajnu zašto ovdje nema požara: ‘Jače su i od Sevkine štikle, gdje papkom stanu, trava ne niče!‘

Imamo pitanje za bračkog pastira Marija Gospodnetića iz Nerežišća, čiji se preci već 400 godina bave stočarstvom na obroncima Vidove gore. On je 50-a generacija, ponosno kaže, pastirske Gospodnetića obitelji. Pitanje glasi, je li ikad od starijih, po predaji koja se prenosi kroz obiteljska koljena, ili pučku otočku kartu zapisa, čuo da je Vidova Gora izgorjela u nekom kataklizmičkom požaru? Nalik onome što se prije desetak dana dogodio na zapadu Brača. Kroz sva ta desetljeća u kojima je gora gradila svoju gustu šumu, zeleni pokrov, pašnjake što se duboko protežu kroz brda i udoline u smjeru juga? Ovo je njegov odgovor:

- Nikada.

- Pa kako je to moguće? - pitamo ga.

- Zbog ovaca i pastira koji su stoljetni članovi službe spašavanja, inspektori na terenu, radnici, čistači trave, grmlja, makije, i SRUUK prije SRUUK-a. I da je više ovaca i koza, ovog problema koji nas sve češće napada, bilo bi puno manje - kaže Gospodnetić.

Mudro, sažeto, koncizno, bez velikih riječi i filozofiranja, pastir Mario s kojim možeš pričati o svakoj temi, iz svakodnevne radne kancelarije ispod neba, iznad zelenih brda Vidove gore, ispričao nam je relaciju koju brojni odlučujući veleumovi još shvatili nisu. A ona kaže, potaknite razvoj stočarstva, ovaca, koza. Jer tamo gdje njihov papak zemlju gazi, tu trava više ne raste. Ni Severinina štiklica je našla više ne bi.

A kada nema suve trave, nema ni fitilja za požare. Svaka ovca, kaže pastir Mario, na dnevnoj bazi pojede 4,5 kilograma zelene mase. To su vam sve one trave, travkice, izbojci, izdanci, pupovi, grančice, makija. Ovca s guštom ulazi tamo gdje nitko drugi ne može.

I onda kroz humus sve to opet vraća majci zemlji. 4,5 kilo dnevno, to su šleperi na godišnjoj razini. Stado od 35 ovaca na godišnjoj razini zamjenjuje, kaže Mario, jednog šumskog radnika. A za razliku od njega, ovce nemaju nemaju neradne vikende ni blagdane, Božiće, Uskrse, ni Nove godine.

Kao poveznica, na zapadnom dijelu Brača vatra je išla u terene pune makije, drače, u guste šume s kojima se mogu nositi samo kanaderi. Ovaca na zapadnom dijelu u većem broju nema. Još ih je manje, evo korelacije, na vatrom uništenom omiškom području. A kada nema ovce, nema ni njihovih zubiju, spremnih raskrčiti teren od zelenila koje vatri dođe kao čisto pogonsko gorivo. Shvaćate poantu? Na Vidovoj gori ovce su brojne, tu su već stoljećima. Svojim postojanjem, kaže Gospodnetić, čuvaju je od katastrofe.

Nema stoke, ima požara 

- Milna, Lučica, dio oko Ložišća, sve ovo što je izgorilo, izgorilo je zbog zapuštenosti terena. Tu više nema dovoljno stoke koja bi odrađivala čišćenje na svakodnevnoj bazi. Dio središnjeg Brača, u pravcu i na Vidovoj gori, je lokalitet s rijetkim velikim požarima. I to pokazuje značaj, važnost i utjecaj postojanja jedne obične ovce. Središnji dio Brača krase velike, ali kultivirane šume, koje su pod stalnim nadzorom pastira. I što je još važnije, ovaca koje u ljetnom periodu pojedu u njima veliku količinu pridnenog dijela – pojašnjava.

Upravo je taj pridneni dio ono što daje snagu vatri. Njehvio gorivo. Vatra ne nastaje u krošnji. Ona se stvara na dnu, ispod stabla, u travi, u grmu, u makiji. U neredu.

- Kada je ovca pobrstila, nema onda šta gorit. A ako se i zapali, zapalili su nam i lani namjerno nekoliko puta goru, treba joj više vremena da se vatra digne, dočepa vrha krošnje. Nama to daje vremena za brzu akciju. Zahvalni smo Bogu šta smo sve požare na našoj gori riješili u početku, lani u samo 15 minuti. I to zato šta smo bili tu, na radnom mistu. Nismo vatri dali da se razmaše i napravi katastrofu – veli Mario.

Gospodnetić je vrlo koncizan, svim tim pustim ričima koji stižu s kancelarijskih visokih instanci, on parira konstruktivnim prijedlogom. Iza njih stoji on, kolege mu brački stočari, vjerojatno i oni s cijele hrvatske razine. Poručuje, između ostalog, neka ovce u što većem broju puste da kao vojnici odrade svoj posal. Jer njima je to ionako posal.

- Predložio bi to Ministarstvu poljoprivrede, i koliko čitam, a čitam, neke kulturne zemlje su puno poradile na tome. I na način da čak iznajmljuju ovce i koze za čišćenje zapuštenih pašnjaka i terena. Naša bi država trebala ulagati u ovce i koze, jer joj je to jedan od najefikasnijih načina održavanja terena. Kada to zapustiš, onda se dogodi sva ona muka koju smo se i ove godine puno nagledali.

I zato poručujemo, potaknite razvoj stočarstva, dajte poticaje mladim ljudima da se ovim poslom bave, ulažite u njih. Još uvijek na Vidovoj gori ima rančeva, takozvanih pastirskih stanova. Nekada ih je bilo 50-ak, sada tek nekoliko.

Pašnjake i pastirske stanove trebalo bi maksimalno poticati i kroz plaću stimulirati ljude da na njima žive, uzgajaju stoku, imaju osigurano tržište. I tako održavaju 50-60 hektara pašnjaka i šume. Kada je nestala stoka, počeli su se javljati veliki požari – kaže Gospodnetić.

Putem su neki važni ljudi zaboravili na temelje proizvodnog lanca, okrenuli se maksimalnom uvozu hrane, izgubili magare i mulu, konja, ovcu, kozu. Kada je živina nestala, otišli su i domaći. Na Braču je momentalno 12 do 13 tisuća ovaca. U požaru čije se štete tek zbrajaju, nestao ih je veći broj, odrazit će se to na priljev bračke janjetine i sira. Jednom u budućnosti, kada nestane i ovo što sada imamo, otok će goriti nemilo. Crna je to prognoza pastira s Brača.

4,5 kilograma hrane dnevno 

- Ovca je čudo, to koliko ona pojede u jednoj sezoni, to čovik virovat ne može. Ona uzme sav fitilj vatri. Dnevno 4,5 kila, pa računaj puta 365, vrati je kroz humus, očisti teren, a mi sve to kontrolirano, i na sve brzo reagiramo. Ali onda nas iza kantuna dočekaju s nametima, problemima s pečatiranjima, markicama, zakonima...

Onda to janje koje uzgojite na Braču, da biste ga legalno riješili, morate odvesti u Zagoru u klaonicu. I onda ga vratiti na otok. Putuje to bračko janje, putuje priko mora da bi došlo do bračkog stola. Birokracija je prestrašna. Kad bih sve svoje pretke pastire skupio za stol, kroz pet država koje su se prominile, i otvorija temu stočarstva, složili bi se da je danas najteže radit – kaže.

O požarima ne bi pričali jer ih nikada kod njih u takvom obimu nije ni bilo. Zbog ovaca, apostrofira. Ako je i nastao, brzo se rješavao.

- Ovo što se dole desilo, gdje nema stoke, gdje nema životinja, to su ti putevi zarasli, to je džungla, tu više ljudi ne ulaze. Kod nas na našu goru ljudi uvijek dolaze čistiti, beru kolce za zatvaranje površina, siku, drže ovce, sređuju lovne terene– veli.

Računica je jasna, stiglo je vrijeme da se krene od početka. Na razinu jednom bijaše ovca i koza, jer tamo gdje je ona, tu je i bunar u funkciji, voda, tu je pastirski stan, tu je i obitelj.

- Vatrogasni putevi, prosjeci, bunari za vodu, razgovor sa stočarima, rješavanje nagomilanih problema, sadnja rogača, smokve, ne mora sve biti pod borom koji je lip, ali lako gori, na tome treba raditi. I na povratku stoke. Kada na terenu imate OPG, imate i pastira, osmatrača, vatrogasca, dojavnu službu, SRUUK koji može odmah trenutno intervenirati.

Nemojmo podcjenjivački gledati na stočarsku struku. Neki znaju i reći - glup si ko ovca. Nije to točno. Puno je onih koji se ne znaju vratiti ma ne doma, nego samom sebi. A ovci se to dogoditi ne može, ona svoj put, cilj i posao dobro zna – veli Mario Gospodnetić.