U ovoj nevjerojatnoj priči iz Imotskog krenimo od činjenice da je sve na ovome svijetu prolazno, ponajprije ljudski život. Kad-tad svi ćemo otići, nitko neće ostati vječno na ovom našem malom ljudskom posjedu u prostranstvima svemira, našem planeti Zemlji, pa bili oni najsretniji ili najnesretniji, bogati ili siromašni.
Mnogi su na stotine puta izgovorili jednu te istu rečenicu: „Samo da imam zdravlje!” Jer uzalud je govoriti: „Samo da imam novac”, „Samo da imam bogatstvo”, „Samo da imam ovo ili ono”, ako nemaš zdravlja. Dakle, zdravlje je najveća blagodat za čovjeka.
No kada ga izgubiš, kada te mrak bolesti obgrli, može ti odnijeti svaki dio tijela, ono opipljivo. Danas ipak možeš gotovo sve zamijeniti, pa i srce nekim novim, ali ako ti bolest uništi dušu, e to je najteži kraj za čovjeka.
Dobitna kombinacija
Ima ljudi koji i danas, unatoč silnim zdravstvenim tegobama, teškim bolestima, desecima operativnih zahvata i narkoza te ispijanju na desetke lijekova dnevno, žive puninom duše, s osmijehom, i svoju bolest prihvaćaju sasvim normalno, gotovo kao čovjekovo nasljeđe od pamtivijeka. A sve to mogu zato što imaju dušu.
U ovom našem slučaju iz Imotskog, kako nam reče naša sugovornica:
– Imati viru i dušu, i ja i moj suprug, to ti je dobitna kombinacija da možemo sve ovo izdržat.
A izdržali su, i još uvijek izdržavaju, junački sve svoje tegobe.
Eto, dođosmo i do ove nevjerojatne priče bračnog para, Anđelka (79) i njegove supruge Ruške (74) Lončar. U braku su punih 55 godina. Imaju troje djece, jedanaestero unučadi i jedno praunuče. Radili su zajedno u istoj firmi, nekadašnjem imotskom tekstilnom gigantu „Pionirka” (poslije Trimot), gdje su dočekali i zasluženu mirovinu.
I to bi bilo ono osnovno o Anđelku i Ruški koji danas žive u svojoj obiteljskoj kući u Imotskom.
A sada o bolesti i onoj duši s početka našega teksta.
Anđelko je prikovan uz krevet, ne može se micati. Stopostotni je invalid s desecima prijeloma kostiju i kralježnice, a metastazirao mu je i rak prostate. Leži u krevetu nepokretan, a njegov anđeo čuvar je Ruška, njegova Ruška, koja je „usput”, recimo i to, 90-postotni invalid.
Dočekaše nas sa smiješkom, i jedno i drugo, s onim domaćinskim: „Šta ćete popit?” Vjerujte na riječ, kada smo im rekli da nas je Anđelko frapirao svojim izgledom i osmijehom, a Ruška svojom pokretljivošću, zajedno su prasnuli u smijeh.
– E moj novinaru, evo prvi put govorimo za novine. Niste, brate, ni tribali pisati o nama. Nismo mi neki poznati svit, ali kad vas je naš susjed Ćorić poslao, red je da vam kažemo sve po redu, od A do Ž – reče nam Ruška te izvadi nekoliko listova papira na kojima je rukopisom zapisala godine i detalje bolesti svoga Anđelka, dijelom se dotičući i svoje bolesti.
Uvijek ista noga
– Morala sam napisati, pisala sam više od tri sata, jer tko će se svega sititi – Anđelkovih operacija, narkoza, uspavljivanja, selidbi iz bolnice u bolnicu, od Splita do Zagreba, od imotskog stacionara do ove sobe u kojoj je sada svoj na svome. I nemojte da vas čudi što se smije, on vam je takav cili život, uvik vedra duha. A eto i ja sam se našla takva pa uz pomoć Boga nosimo svoj križ uspravno, ne pogrbljeno.
Prvi problemi s njegovim zdravljem krenuli su prije više od pola stoljeća, tamo 1975. godine, kada je bio u punom radnom pogonu. Zaboljela ga desna noga. Mi smo mislili da se udario ili krivo stao, a kad tamo – rekoše da ima tumor desne potkoljenice. Bila je to prva operacija, mislim da ga je operirao dr. Marinović. Dakako, prvi put bila je i narkoza.
Vratio se kući na oporavak, ali nije prošlo ni tjedan dana. Nekakav krivi pokret i Anđelko slomi nogu baš na mjestu prve operacije. Krenuo je polako uz stepenice i samo se malo okrenuo u stranu – i ode noga. Opet Split, opet operacija i opet narkoza. Izbušili su mu kost i stavili utege od 11 kilograma. Puna tri mjeseca ležao je tako nepokretan u bolnici.
Idemo dalje. Došla je 1987. godina. Radio je nešto s motornom pilom ispred kuće, pilao drva, i pila ga zahvatila – pogađate – po istoj desnoj nozi. Opet Split, opet operacija i opet narkoza.
Nije prošlo ni dvije godine, tamo 1989., slomio je prst na istoj toj desnoj nozi. Bilo je ljeto, išao se okupati na plažu, zapeo za kamen na žalu i slomio prst. Opet gips, bez operacije.
Dolazi 2000. godina. Radio je artroskopiju koljena, opet desnog, u Biogradu na Moru, ponovno pod narkozom. Četiri godine poslije ista operacija, ali konačno na drugom koljenu, i opet pod narkozom.
Slijedi 2008. godina – uspavan je zbog ugradnje umjetnog koljena. Godinu poslije, 2009., operacija i zamjena lijevog kuka. Godinu kasnije, 2010., ugradnja drugog koljena, a 2011. i drugog kuka. Cili remont.
Dolazi 2014. godina – operacija desne karotide u Zagrebu kod dr. Marka Ajduka. Operacija uspješna. Nije prošlo ni pune dvije godine, a 2016. moj Anđelko doživi moždani udar i teško se izvukao uz puno pažnje i ležanja.
Slomio tri kralješka
Godinu poslije, 2017., operacija druge karotide na vratu. Nije izdržao ni godinu dana, pa je 2018. slomio tri kralješka. Puna tri mjeseca bio je ukočen, nije se micao iz kreveta.
Godinu poslije, 2019., operacija mrene na lijevom oku, a godinu kasnije, 2020., operacija i na drugom oku.
Dolazi 2021. godina – prijelom desne natkoljenice. Jednostavno je pukla kost, a nije ni pao ni udario se. Da nesrića bude veća, kada se oporavio, iste godine otišao je u grad i udarilo ga je auto koje se kretalo unazad. Opet je završio u bolnici.
Slijedi 2022. godina – ponovno operacija i uspavljivanje zbog zdjelične kosti, jer je kuk jednostavno iskakao. Više nije mogao hodati.
Prijatelju moj, tu nije bio kraj njegovim mukama.
Najteže se dogodilo 2024. godine, točno prije dvije godine, kada su mu ustanovili zloćudni tumor na prostati. Sve se zakompliciralo. Tri operacije odjednom pod narkozom. Mislili smo da je gotovo.
Malo se stanje smirilo, odahnuli smo, a onda je došao tromb u maloj zdjelici pa opet tri operacije. Bio je tri mjeseca u bolnici, a nakon toga povratak kući, da bi uskoro završio na infektologiji tjedan dana. Praktički cijelu 2024. imao je temperaturu. Bezbrojni odlasci u Split, no doktori jednostavno nisu znali od čega je temperatura.
Od one gromade od čovika moj Anđelko spao je na 50 kilograma. Mislili smo da će krajem te godine umrit. Još ima rane na desnoj nozi i ne zacjeljuju.
I da priča ne bi završila tom najtežom 2024. godinom, Anđelko se počeo oporavljati. Temperatura je prestala i, unatoč karcinomu prostate, počeo je jesti. Što god mu donesemo u krevet, on slatko pojede.
Mjesec dana u stacionaru
No ove godine, zapravo nedavno, okuražio se i sam pokušao ustati iz kreveta kako bi uz pomoć hodalice napravio korak-dva. Ali ne da se. Napravio je tih nekoliko koraka, ali mu je ponovno pukla kost na desnoj nozi.
Tada smo ga smjestili u stacionar u Imotskom, gdje je boravio 28 dana, jer jednostavno više nismo mogli ni znali kako s njim. Hvala Bogu, sada se i uz taj nesritni rak prostate stanje malo smirilo. Pije pametni lijek, ali ne može iz kreveta. Dolazi mu fizioterapeut. Karcinom je metastazirao, ali on se, kako vidite, uredno osjeća, smije se, veseo je, dobro jede. Pozitivan je da pozitivniji ne može biti.
A ja sam prirodno pozitivna, iako mi je kralježnica uništena i imam 90-postotnu invalidnost. Nas dvoje, uz pomoć naše nevjeste Anele, dobro guramo.
Najdraže mu je kada ga dođe obići unuka Lana. Smiju se i pričaju.
U lipnju, za nekoliko dana, naručen je kod onkologa. Vidjet ćemo što će reći nalazi, ali kako ga ja gledam, mislim da će Bog dati svoj blagoslov i da će biti u redu.
Ja sam ti, moj prijatelju, ugradila desno koljeno, da ne bi samo on imao! – govori kroz smijeh. – Pa s ova tri polomljena kralješka guram dobro. Najteže mi ga je podignuti, ali, kako sam rekla, pomogne moja nevista.
Sada imamo i asistenta četiri sata dnevno, kroz sve dane u tjednu osim subote i nedjelje, i to nam puno znači.
Kada me pitate kako sam sve izdržala, mogu kazati da imam svoju formulu. Prvo se Bogu pomoli, a onda, ako ti se plače, sam plači da te nitko ne vidi. Jer što ćeš sa svojim problemima druge ljude ražalostiti? Imaj duh vedar kao moj Anđelko i to ti je recept.
Junačka djela
I molim vas, kada smo se sada ispričali, uzmite računalo pa izračunajte koliko je bilo operacija i koliko narkoza moga Anđelka. Zaboravila sam kazati i dane provedene u toplicama, a bilo ih je itekako. To ni sama više ne znam. Sitila sam se samo ovoga što sam zapisala.
I još nešto – hvala od srca našoj obiteljskoj doktorici Mioni Vujević na uvijek lipoj prisnosti, savjetu i pomoći. Nikada kod nje nismo doživjeli ništa drugo osim osmijeha, usluge i dobroga savjeta. Ona i svi djelatnici našega Doma zdravlja zaslužuju sve pohvale – veli nam Ruška Lončar.
A Ruška i Anđelko, priznat ćete, dragi čitatelji, mogu slobodno promijeniti i svoje i njegovo ime. Predlažemo da ih zovemo: Imotski junak jedan i Imotski junak dva. Ništa ni više ni manje od toga.
Za kraj posjeta ovim junacima predočeni su nam nalazi Anđelkovih bolesti, prijeloma i rehabilitacija. Gospođa Ruška donijela je samo jednu kutiju do vrha napunjenu nalazima. Ostale tri nije ni donosila, jer zaista nije imalo smisla zamarati je time.
Zato nam je otvorila plastičnu kutiju s lijekovima – onima za dan i onima za noć. Bilo je tu krcato kutija i kutijica.
Bože moj, koliko li čovjek sve skupa može podnijeti, pitamo se!?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....