Za Broćanac, selo u općini Klis, vjerujemo da su mnogi čuli. Smješteno gore iza brda na tim padinama Kozjaka, gdje kamen odvajkada određuje ritam života, nalazi se to pitoreskno mjestašce. Danas "odstupnica" mnogih Splićana i Kaštela koji su baš tu odlučili izgradili svoje kuće za odmor tijela i duše.
Više od osamdeset posto novih je betonskih zdanja sa stalnom tendencijom rasta. Posebno kada su "zagrebali" doli kod Vučevice, umah se pohrlilo iza te srednjodalmatinske planine. Za sada ih put vodi preko Klisa, a uskoro kroz 2,5 kilometara dugu tunelsku cijev kroz Kozjak.
Zasluženi komplimenti
Tamo, barem tako kažu, vrijeme ide sporije, ali život ipak ostaje duboko ukorijenjen u zemlji, radu i vrijednostima koje se ne brišu tako lako. I baš tu, među tim niskim suhozidima sazdanim od iskrčenog kamena sovure, naći ćete baku Anu Kalinić.
Devedesetjednogodišnju staricu koja je, bez pretjerivanja, iskrčila više zemlje nego neki strojevi i čije ruke već desetljećima ne poznaju predaju. Za nju kažu da je jača od bagera, srčanija od sela i mudrija od interneta. Što se može odmah iščitati po njenom stavu, brzini kojom se kreće po vrtu kao po lakiranoj podlozi i snazi s kojom zabija motiku u tu istu crvenicu, pa biste onako, odoka zaključili kako je barem dvadesetak godina mlađa.
I dok vi računate, prebrojavate i usput baki dijelite zaslužne komplimente, ona se samo nasmije na takve komentare i u brk vam kaže:
– Ne brojim ti ja godine. Meni su dani važniji. Svaki dan da valja – eto, to ti je moje mjerilo. Drugo me ne zanima – presjekla nas je u startu baka Ana.
Ipak, ova vremešna starica svaki svoj radni dan unaprijed isplanira. Neki su joj dani zapisani u kalendaru. Ne onom zidnom, već u sjećanju. Što, kada i koju verduru posijati, krumpir posaditi, okopati ili pognojiti. Voćku obrezati i zemlju iskrčiti. A iskrčila je više nego ičiji teški građevinski stroj.
– Hvala Bogu, imam snage. Iako sam pretrpjela i lagani moždani i srčani udar. Opet se ne dam rđi. I sada kad mogu i kad mi se da, uzmem ovu svoju malu motičicu i lagano. Niko me ne tira. Ako ne stignem danas, oću sutra.
Ja sam se u ovoj šaci zemlje rodila, nju volim i zbog nje živim. Ona meni daje snagu. Slušaj me dobro, sinko moj, opet džaba vam sve, ako to ne radite s ljubavlju.
Ma sad da posadite ne znam koliko krumpira ili zasijete cijelo polje blitvom i kupusom, i sve da ste učinili kako kaže struka, ništa vam od toga, ako to niste radili s voljom. I biljka i životinja zna je li se njihov baštovan i pastir dovoljno za njih brinu. Pa te stostruko nagradi.
Tako i ja. Nisam iz kuće izišla, da se nisam prekrstila i Bogu pomolila. Prije toga popijem kavu i mliko, pojedem i dva keksa i do ručka ništa. Nego samo radi. Sada ne mogu kao nekada, a opet stignem uz Božju pomoć – dodaje baka Ana.
Bolje od freze
Prije mirovine, godinama je radila u splitskom škveru – "Brodosplitu" kao čistačica. U to vrijeme, kaže, nije bilo lako biti žena među tolikim muškarcima. Unatoč svemu, ona je uvijek besprijekorno odrađivala svoj dio posla. Radila je s jednakim žarom kao i danas kada u Broćancu kamenu krade zemlju, prevrćući svaki piljak, ravnajući grumenjavu zemlju bolje od ikakve freze.
– Sve san ti ja prošla. Brodove gledala kako rastu, al‘ srce me vuklo nazad, ode, u moje brdo, u moju zemlju. Posebno kada mi je umrla kći. Bilo mi je teško, ne daj Bože nikome, pa sam odlučila da je najbolje da se iz Splita povučem u selo. Mislila sam bit će mi bolje kada se uhvatim štogod radit, jer među tim zidovima promišljajući o sudbini koja me zatekla, čovik bi samo obolio.
Stoga sam se bez puno razmišljanja vratila u Broćanac. Tu, kaže, pripada. Opet umjesto da uživa u "mirnim danima", Ana je zavrnula rukave, uzela motiku i krenula, kako sama kaže, u rat s kamenjem i zapuštenom zemljom. Iskrčila je, doslovno na stotine kvadrata. Ne zna koliko je mašura i karijola kamena izvukla.
Od velike pomoći je i sin Ante koji barem tri puta tjedno dođe iz Splita.
– On je za ove malo jače poslove. Sve on meni pomogne. Ma ni ja se ne odmičem. Dan prije nego šta će on orati, ja lagano motičicom svaku travku povadim. Ako to ne učinim, ona će ponovo niknut. Onda koja vam korist od tog posla. Jerbo bi se osimenila. Neš je kasnije iskorenit za tri godine.
Ma sve to napose ako to niste naučili od malena. Nas je osmero bilo u matere. Četiri brata i isto toliko sestara. Svak je ima svoje zaduženja. Neko za ovcama, neko za kravama, ko nije moga, taj je privređiva u kući. Nije bilo oćeš - nećeš, nego moraš i tribaš.
Ovi danas neće da odu kupit štrucu kruva ili otić bacit smeće iz stana…, ma sve nekako naopako. Kažu, bole ih leđa. Bolu i mene, pa ne kukam. Već u ono vrime početkom ovog zadnjeg rata, otiđi u planinu i u nekoliko dana uparala bi 1200 kila smilja. Svaka vrića bila je teška sedamdeset kila. I onda je uprti i nosi kući sve dok nisam sve prenila. A danas je, eto, sve teško – opominje Ane današnju generaciju pokušavajući ih vratiti u brazdu iz koje su davno iskočili.
Mobitel na regalu
Neki su joj, veli, govorili, pusti to, baba, nije vridno. Vjerojatno su se brinuli s obzirom na zdravstvene probleme koji su je umalo i ukratko snašli. Pa je iste njima u inat sve pobijedila. Ona je pak znala da je isključivo rad drži na životu. Kad kopaš, kad sadiš, kad gledaš kako niče, osjetiš da nisi bez veze na ovom svijetu.
Danas njen vrt izgleda kao prirodni supermarket. Da smo došli barem mjesec dana ranije imali bismo još štošta vidjeti. Blitva, krumpir, pomidori, kapula, luk, peršin, tikvice, kupus, mrkva, salata... Sve je tu, i sve je domaće, rukom posađeno, bez pesticida, bez kemije. Samo zemlja, sunce i trud.
– Nema ti tu čarolije. Svatko može, samo triba volit i radit. A ne da gledaju one gluposti na mobitelu povazdan, pa poslin kažu, teško je…
Ona ne krije razočaranje današnjom mladeži. Po cile se dane leži. Ništa ne rade. Samo gledaju kako neko drugi "lagodno živi". A to, sinko moj, ne ide. Nema rezultata bez truda. Bez rada, nema kruva – domeće.
Iako ga ima, ne koristi Ane pretjerano mobitel. Stoji joj na regalu iza vrata. Kupila joj ga nevjesta jer, ne daj Bože, zlu ne trebalo. Može pasti, posrnuti…tko će je naći.
I ovako je nikad nema u kući, kažu susjedi. Doša ti u sedam ujutro, na podne ili predvečer, ovu vitalnu staricu nećete zateći. Pogotovo na proljeće ili ljeti… uvijek je u akciji. Ona nema društvene mreže, ali itekako zna što je vrijedno u životu. Djecu, unuke i praunuke voli iznimno, ali kaže da ih nikad nije razmazila.
– Ja njima uz pomoć moga Ante dva puta godišnje darujem po pedeset koka. One za tov. Lipo ih othranim, bez koncentrata, sve prirodno. I onda podilin. Neka imaju. Al‘ znaju da nije palo s neba. To je trud. I ne dam nikom da mi kaže da to nije vridno – ističe Ane, koju smo upravo zatekli kako redi tek zaklane koke. Čisti ih i kirurškom preciznošću odvaja meso od kosti.
Dobro bi ih istukla
Međutim, sve to treba podići do određene kilaže. Najbolje su one od tri ili tri i pol kilograma. Meso im je ka cukar. Ona ne broji kalorije, ni proteine. Samo pazi da koke jedu čisto. Nema ti boljeg mesa. I još kad znaš da je to sama stvorila, to je bogatstvo.
Unatoč godinama, Ana ne planira stati. Dan joj počinje u zoru, kad još rosa leži po drači, a završava kad sunce zađe iza Kozjaka.
– Kad legnen, znam da san nešto napravila. I onda mogu mirno zaspati. A ne ka ovi šta se cilu noć privrću po krevetu ko sveti Lovre na gradelama, jer, hvala Bogu, nisu ništa radili cili dan. Zato bi ja svu tu mladost dobro istukla i ne dala im da plaču. Iskorištavaju svoje roditelje.
Poručila bi im da poštuju svoga starijega, a potom i Boga velikoga. Molit, radit i jest, nije sramota. Radi, jedi domaće, ne žali se, ne čekaj da ti neko nešto da. I moli se Bogu i sve će biti dobro. Kad radite, nemate vrimena misliti o zlu. Ni čitati loše vijesti po mobitelima. Od kada je taj đava doša, sve se pokvarilo – upire prstom baka Ana Kalinić u mobitel s kojim snimamo svaku tu njenu pametnu besidu.
Stoga, u vrijeme kad se svijet sve više okreće digitalnom, brzom i često površnom životu, baka Ana Kalinić stoji kao podsjetnik da prave vrijednosti nisu nestale, samo ih treba tražiti na pravim mjestima. U zemlji. U trudu. U znoju. U ruci koja sadi, a ne samo klika.
Njezin život nije bajka, nego priča o upornosti, hrabrosti i poštovanju prema onome što nas hrani. I možda baš zato toliko snažno odzvanja. U Broćancu nema svjetala pozornice, ali u skromnom vrtu bake Ane svijetli jedna od najiskrenijih poruka današnjice: Ne traži sreću na ekranu, već uzmi motiku i posadi je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....