- Od kuda vi? Jel‘ to nešto radi zemlje? Nosite te torbe pa sam mislio da nisu kakve izmjere. Svašta se priča, da nam oće uzet mire kako bi opet udarili namete ka‘ u doba Vrane Josipa. Za njega kažu da je bio naočit čovik. Osebi i prisebi. Ovi danas ni osebi ni prisebi, a bogme ni oko sebe. Pa čovik nikada ne zna kad će kakvu novu furbariju uvesti - s dozom opreza će Mate Perić iz Donjeg Doca, vodeći za sobom svoju Fleku, desetogodišnju kobilu dozauva, natovarenu tek usićenom grabovinom.
Na spomen da smo novinari, Mate je ubrzo promijenio retoriku.
- Ovdi novinari zalaze samo iz dva razloga. Joli zbog našeg nadaleko poznatog mosorskog Dolita ili pak one tužne obljetnice, kada baš u ova doba godine doli kod naše crkve sv. Martina obilježavamo godišnjice kada je zaplakao gordi Mosor i zajecala dolačka dolina. Te 1944. godine "esesovci" su pobili i zapalili preko dvista sedamdeset naših ljudi, i unda dvadeset godina iz ovog sela nije otiša ni jedan mladić u vojsku. Uništena je cijela jedna generacija - dodaje Mate dok Fleka "stupči" na mjestu. Nije ni kobili drago pod teretom stajati na jednom mjestu.
- Ma nema ovakvog konja nadaleko. Čujem da u nekom omiškom muzeju pričaju o mojoj Fleki, i to u ženskom društvu, a za mene ne znaju. Priča se o njoj nadaleko. Viruj meni, vridnica je to - tepa ovaj gorštak razbarušene kose, grive plamene, svojoj desnoj ruci za koju bi, reče, život dao. Jer bez njenih leđa on bi mu bio kudikamo teži. U prvom redu želim zahvaliti našem Tihi Lučiću. Onom iz Božićnog sela što mi je darova ovu kobilu. Da ne bi njega, nateglio bi se ja. Ovako dobro meni i kobili.
- Bog mu da zdravlje, njemu i njegovoj obitelji. Spasio me. Nego, nešto sam ti drugo tio kazati. Možda ti se neće svidit, jer ne znam od kuda ste točno - strijelja nas naš sugovornik prodornim pogledom i nastavlja:
- Vidiš, ja bi više volio da na konju umisto ovih drva vodim alkara. Našeg Poljičanina. Što nam po ljudskom i Božjem pripada. Od davnina se znalo da Poljičani imaju pravo trkat Alku samo su ih, čini mi se, Sinjani privarili. Govorilo se da su im umjesto trkanja dali sideća mista u počasnoj loži.
Onda su ih i od tamo malo-pomalo istirali. Zaboravili su koliko je poljičkih glava ostavljeno pod Kamičkom. Neka nam vrate našeg alkara u sedlo i njihove statute. To je naša zasluga i bila bi pravica da i mi imamo konja za trku - vratio se Mate u davnu prošlost u 17. stoljeće i period kad se na poziv Mlečana, koji pred osmanlijskom vojskom bježe prema Klisu i Splitu, novače poljički „banduri“ i idu u pomoć Sinjanima.
Međutim, ni sinjska nepravda, ni fašistička strahovlada ni sva carstva i kraljevstva nisu uništili Donjodočane -„najglavnije misto“ u Gornjim Poljicima koja predstavljaju zbirno ime skupine sela na sjevernoj strani Mosora, nekoć dijelom znamenite Poljičke knežije. Za stanovnike Donjeg Dolca, danas mjesta u sastavu Grada Omiša, govorilo se da su plemeniti, ponosni i nadasve rodoljubni ljudi. Ovdje je sloboda vazda bila najuzvišenija stvar, stoga i ne čudi da se za nju živjelo, ginulo i umiralo…, da ju se čuvalo. I nikada nisu iščupali ono korijenje što se pod tvrdi mosorski kamen zavuklo, i ne da se iz te kamene zemlje iščupati.
I sve tako dok se mašklina nije uhvatila baka Marija Kačunko iz donjodolačkog zaseoka Rošca.
Čudo od žene, za koju tvrde da i danas u kasnim osamdesetima kamenu krade zemlju.
- Dašta nego kradem. Nu, sada će ti baba kazat. Sada za Veliku Gospu napunit ću jušto osamdeset devet godina i po rađi bi se usporedila s onima dvadeset godina mlađin o sebe. Vidiš, ovo vrtle sve sam ti ja sa ove dvi ruke, ovim mašklinom i macom iskrčila. Svu ovu sovuru sama sam iz zemlje izvadila i njome vrtove ogradila.
Navikla sam ja cili život radit. Nije to od jučer. Rano ostala udovica sa šestero dice. Bez škole i zanata i redovitih primanja sve sam ih školovala i na put metnila. Šta ćeš, bila su takva vrimena. Živilo se od poljoprivrede i blaga. Najviše krava i ovaca. Prodaj kravu ili vola pa ja i moj pokojni muž udri podumitnu za novu kuću.
Taman kada smo zgotovili krov, on mi umro. Nema druge nego zapni još jače i odlučnije. I tako sve do danas - prisjeća se Marija Kačunko fragmenata iz filma zvanog život. One teške, a opet sretne prošlosti i rđave sadašnjosti. Kada ne poznaje mlađi starijega, a stariji Boga velikoga.
Po njoj se sve izvitoperilo. Sjeća se ona u ratu stradale donjodolačke mladosti, ucviljenih majki i zemlje bez Adama. Nije ostalo puno muške čeljadi, pa je puno toga palo na leđa žena.
One su bile ta okosnica nakon rata, taj žar koji i danas tinja.
- Vraga tinja. Ugasio se. Nema više nikoga da ga potpiruje - prekida nas Mara.
Nema više svojih prijateljica, susjeda, pa joj motika ni danas ne izlazi iz ruke.
- Tu sam se nekako našla. Djeca odu za svojim obavezama, a ja odma u vrta. Imam intrade za cilu godinu. Svakog zelenja, a ono ostalo imaš u dućanu. Nažalost, njega više nema u Donjem Docu, a bilo je svega. Između ona dva rata imali smo priko dvadeset što zanatskih, što trgovačkih i ugostiteljskih radnji u selu. Na Mosoru paslo na tisuće koza, ovaca, konja i volova. Sada rijetko di to možete vidjeti. Iz ovog sela je poniklo tko zna koliko učenih ljudi, onih intelektualaca, kako ih još zovu, ali malo tko se sjeti svog mjesta rođenja. Ili vrlo malo njih.
Judi su danas „deletni“, nisu za društvo. Prije si moga sa svakim popričat, potužiti se, proljudikat, a danas se svak svojim vratima zatvara. Ljudi su se volili. Sada niko nikoga ne voli. Rana se proizvodila na njivi i živilo se od nje. Ako ja nemam, a ti imaš, ti dadneš meni.
Ono šta ti nemaš, ja dadnem tebi. A sad, šta imaš ne kaži, šta nemaš ne traži. Eto, to vam je sva mudrost današnjeg vrimena - uvjerena je baka Marija Kačunko u svoje riječi ka‘ u Sveto pismo. Puno je toga prošla u životu. Zato joj iskustva ne fali. Zna proniknut u ljude i njihove namisli, ma kakve god one bile. Dosta se toga, prisnažuje, okrenulo naopako. Opet, nikada se bolje nije živjelo nego danas. Ljudi imaju koliko-toliko, pa ne mole i ne traže.
Toj ekonomskoj slici pridonio je i turizam.
Njezin, pak, sin Damir jedan je od tih prvih turističkih vjesnika u selu. Još početkom istražnih radnji na budućoj izgradnji autoceste kroz Mosor, uvidio se sav taj turistički potencijal.
Samo je trebalo potegnuti. A Damir, ako je potegao kap krvi od svoje majke, neće mu biti ništa teško.
- Eto, malo-pomalo ja i supruga gradili smo ovu kuću za odmor, danas poznatu kao „Poljičko imanje“ gdje dolaze gosti iz cijelog svijeta. Da je bilo lako, nije. Međutim, nismo se bojali posla i vjerovali smo u ono što radimo. Da bismo upotpunili dojam, na nagovor jednog od radnika s autoceste podigli smo jednu pušnicu u slavonskom stilu. Prostrana je to sušara s možda najvećim kominom u cijelim Poljicima na kojem za nevolju možete ispeći pet, šest zeljanika (gornjopoljički naziv za soparnik) odjednom.
Danas u Donjem Dolcu i u svim njegovim zaseocima imamo tek nekoliko kuća za odmor ili apartmana. Tako da u tom pogledu turizam još stidljivo ulazi na sjevernu stranu Mosora. Izdvojimo li pritom Božićno selo u Gornjem Dolcu, gdje je uistinu napravljena jedna reprezentativna priča na nivou cijele Hrvatske, a ne samo Zamosorja - rezonira Damir Kačunko.
Područje tog kraja, vratimo li se na početak ove priče, poznato je po brojnim kamenolomima. Njih devet koji koriste jedini resurse kojeg obilato imaju u tom zamosorskom selu. Onaj Dolit i Plavi Jadran dvije su vrste koje su oblikovale taj kraj. Dok ga jedni maksimalno koriste, pritom ne ostavljajući selu ništa doli derutnih i oštećenih prometnica, drugi im pak udahnjuju jedan novi duh, trajno ostavljen u tom sivom kamenjaru.
Jedan od njih je i don Ante (Tonči) Šošić. Rodom nedaleko od Doca u Rošcima, ovaj svećenik, trenutno na službi u Čaporicama, otvorio je vrata svog malenog, ali jako bogatog muzeja galerije "Mandušić" u Rošcima.
Jednoetažni objekt, izgrađen početkom Prvog svjetskog rata, prostorom je bogatog opusa ovog kolekcionara i u prvom redu umjetnika. Više od tisuću i pol eksponata od tradicionalnog oruđa i oružja iz tog i okolnih krajeva dugogodišnji je kolekcionarski staž ovog svećenika i umjetnika.
- Sve je započelo prije sedam godina. U dijelu rodne kuće uredio sam svoj, kako ga drukčije nazvati, već prostor za dušu. Osim u selu i staroj kući u Donjem Docu, od kuda su se moji preci za blagom doselili u Rošca i sa sobom donijeli ovaj kamen iz 1683. godine ispisan na bosančici, eksponate sam prikupljao svuda uokolo. U dvanaest župa gdje sam bio na službi, od svuda sam kod ljudi kupovao ove za mene vrlo vrijedne predmete.
Ono što bi osobno izdvojio, to je ovo obiteljsko nasljeđe - pokazuje nam don Ante na stare osmanske kremenjače koje se stoljećima nalaze u vlasništvu njegove obitelji. Dvije i danas „krešu“ što im, po njegovu mišljenju, daje dodatnu vrijednost. Iz istog vremena su i kubure i još mnogo toga. Poseban dio zauzimaju dokumenti iz sedamnaestog stoljeća, pisani na tada važećem pismu bosančici, danas poljičici.
Jedan od tih sačuvanih papirnatih dokaza je i dokument o odlasku jednog od četvorice braće tadašnjih Mandušića iz Rošca u Katune, gdje njegovi potomci i danas žive.
- Nažalost, ostala braća su za prezime uzeli svoj nadimak i danas smo mi Šošići u Rošcama, dok su Mandušići u Katunima. Iz tog razloga sam svom muzeju-galeriji dao naziv našeg izvornog prezimena Mandušić - objašnjava nam don Ante povijest svog prezimena.
Osim što je svojevrsni kolekcionar, don Ante je i umjetnik. Veliki dio njegove bogate zbirke čine upravo njegovi radovi u drvu i kamenu. Raznim oblicima ovih prirodnih materijala ovaj župnik u Čaporicama dao je jedan novi lik. Od brojnih vrsta drveća poput hrasta, smreke, čempresa…, iznikli su vjerski motiv poput Bogorodice, popova glagoljaša, proroka Jeremije i nekih drugih, poput kralja Dmitra Zvonimira, Ruđera Boškovića i ostalih iz plejade hrvatskih kraljeva i znanstvenika.
- To je svojevrstan poziv. Ti likovi upravo ovdje su dobili jedno drugo obilježje. Pogotovo ove kamene skulpture koje podjednako krase interijer i eksterijer našeg muzeja. Svi su oni napravljeni od kamena s našeg područja. Sve te razne vrste i bezbrojni oblici zamišljeni su u početku kao predmeti koji bi našli svoje mjesto u kućama za odmor i ostalim turističkim objektima.
Međutim, kada se sve sažme i oduzme, ovdje im je puno bolje. Stoga danas-sutra ovaj muzej-galerija biti će dostupni svim posjetiteljima bez ikakve naknade.
Tako da će svatko imati priliku vidjeti i osjetiti duh nekih davnih vremena, navika i navada koje su obilježile Donji Dolac i cijelo Zamosorje. Paralelno će uživati i u suvremenoj, a opet tradicionalnoj umjetnosti u našem drvu i kamenu, našem iskonu iz kojeg smo ponikli i kojim se dičimo - ističe don Ante Šošić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....