Neprilagodljiv zadanim situacijama!
Tako su hrvatske stručne službe svojedobno okarakterizirale psihološki profil četrdesepetogodišnjeg Denisa Čujića iz Krivodola. Osobe koja je četvrtinu svog života, kako kaže, zbog poslovnog neuspjeha, provela iza rešetaka u hrvatskim i bosanskohercegovačkim kaznionicama.
A taj neuspjeh uglavnom je vezan za „meku granicu“, pojma koji se koristi u Imotskoj krajini i susjednoj Hercegovini za opisivanje državne ili administrativne „međe“ koja je vrlo propusna, odnosno koja se lako prelazi uz minimalne formalnosti, kontrolu i ograničenja za ljude i robu. Što bi se u Imotskom reklo, klasičan primjer poštenog švercera, posla čiju revnost odražavaju "poštenje i rič", a ne neki kupoprodajni ugovori s bezbrojnim klauzulama i aneksima.
Okajao svoje ‘grije‘
Tako je bilo nekada. Uvođenjem schengenskih granica i poslovi se promijenili. Sada je Denis jedan od rijetkih Imoćana koji se prije godinu dana promaknuo u ozbiljnog poljoprivrednika koji na svojoj farmi u Prološcu posred Imotsko-bekijskog polja uzgaja svinje. I ne bilo kakve. Dabome da se radi o prekograničnim vrstama poput američkog duroka, jokšira, landrasa i jedine domaće autohtone vrste banijske šare. Međutim, put do ostvarenja cilja nije bio nimalo lak.
- Nakon Remetinca, Lepoglave, Bilica i Sarajeva, gdje sam temeljem Interpolove crvene potjernice okajao svoje „grije“, dolazim u Imotski. E da - vraća se Denis na godinu ranije kada je, kako nam tvrdi, u Istanbulu na lotu dobio, onako odoka, nekih tristo, četiristo tisuća eura. Velike novce koje je trebalo "okrenut“ u ozbiljan posao i u čije porijeklo nedvojbeno vjerujemo.
- Gdje ih uložit? - pitam sam sebe. Nesrećom ili srećom, pojavila se svinjska kuga. Kažu mi da policija s dugim cijevima čuva svinjake po Slavoniji i ja odmah uložio svoje novce u svinje. To ti je biznis na tragu one priče o baki i smilju u Hercegovini. Pitali je: Šta misliš, bako, da „preturimo“ novce u smilje? Vele da je sada dobra otkupna cijena za tu ljekovitu biljku. Na to je starica zapitala: Sinko moj, gonja li policija za to?
Nije, bako. E onda, đava ti to odnio kada te policija ne vata. Nema ti od toga ništa.
Tako i ja vidio policija čuva svinje i prometnem se u ozbiljnog svinjogojca - domeće Čujić, naglašavajući da o tom poslu nije imao pojma.
Legalnim putem nabavio je svoje prve tri krmače duroka iz okolice Bjelovara. Zatim i ostale prasce i sve kod ozbiljnih hrvatskih proizvođača, što bi se reklo, s „pedigreom“. U početku zbog neznanja imao je nekoliko uginuća što rasplodnih krmača, što odojaka. Šteta je procijenjena na skoro osam tisuća eura. Kako bi doskočio propustima, uhvatio se literature, a često je svoje znanje nadopunjavao razmjenom iskustava s vodećim hrvatskim uzgajivačima.
Kvalitetno meso
Mada za sebe govori da nikada nije prihvaćao ničija pravila igre, Denisova farma danas je jedna od vodećih u Imotskoj krajini. Osim što zadovoljava sve propisane bio-sigurnosne mjere zbog pojave svinjske kuge, ovaj svinjogojac iz Krivodola danas je sinonim za kvalitetne svinje, čijim se mesom jednako slade u Imotskom, Splitu, Sinju, Omišu ili na Hvaru.
- Jednostavno je krenulo. U jednom trenutku sam imao oko 140 svinja i sve je otišlo. Da sam imao još toliko, ljudi bi kupili. Kupci ne mogu vjerovati kada dođu na moju farmu i vide boksove sa svinjama čiji su zidovi „presvučeni“ dekor pločicama. Od 60 do 80 eura sam odvajao za kvadrat tih pločica, da bi ih naposljetku „prilipio“ u svinjac. Vjerujete, nije mi žao.
Kada sam se upuštao u ovaj posao, rekao sam sebi, moje će svinje imati apartmane, a ne kočake. I to se ostvarilo - pokazuje nam Denis dio klasične „imotske priče“, odnosno spoj neobičnog luksuza, inata i humora.
- Pa sad razmislite jel‘ to materijal za vrhunsku reportažu - priča nam uz svoj karakterističan osmijeh Bin Laden, kako ga još zovu prijatelji, dok nas provodi prostorijama u kojima se, ruku na srce, mnogi osjećaju ugodnije nego u vlastitoj kupaonici. Te pločice s cvjetnim dizajnom, sjajne završne obrade i precizne fuge po njemu nisu ništa neobično.
- Nekima je to pomalo čudno. Ali to je moja želja - kratko komentira dok rukom prelazi preko hladne keramike.
Iako je do prije koju godinu punio stupce crne kronike, ovaj čovjek i njegov potez uređenja interijera svinjaka pokazuje i onu jednu drugu stranu osobe koja ne mari za tuđe mišljenje i koji u svom „carstvu“ postavlja pravila, pa makar ona uključivala dizajnerski dekor među svinjama.
Ta pravila nalažu da uskoro ide na proširenje postojeće farme na način da će proširiti plodne oranice, gdje će posijati desetak i više različitih trava od one livadne do nekoliko vrsta lucerne. One djeteline jako važne za prehranu svinja. Što se tiče žitarica, njih kupuje na Kamenmostu nedaleko od Imotskog. Tu se opskrbljuje i pšenicom, kukuruzom … i svim ostalim potrebnim „zrnjem“.
Planira i sušaru
- Namjera mi je, a to sam već započeo, u Krivodolu napraviti farmu na otvorenom s preko 250 tovljenika i 1500 odojaka. Već sam otkupio oko 80.000 metara četvornih zemljišta i započeo radove. Bit će to jedna od najvećih farmi u Zagori. U dogledno vrijeme u planu je i sušara, samo manjeg kapaciteta, za nekih dvadeset do trideset svinja, odnosno za vlastite potrebe - ističe ovaj pragmatik, čiji je život onaj prijašnji i sadašnji gotovo nemoguće „strpati u ladicu“.
Da takva konstatacija uistinu drži vodu, vidi se i na još jednom primjeru.
Dio istanbulskih sredstava uložio je i u pijetle. One mesne sasekse često popularne vrste u domaćem uzgoju. Njihova kilaža ne može se usporediti sa svinjama, ali bome među tim pernatim životinjama imaju vodeću ulogu bar što se tiče kilograma.
- Umjesto stanova u Posušju, što mi je bila prvotna ideja kada sam dobio toliki novac, osim svinja dio „istanbulskih sredstava“ uložio sam i u pivce. To su životinje koje dosegnu do četiri i više kilograma čistog mesa. Sada u najboljem periodu imam oko stotinjak komada. I sve ode bez problema. Ostalo mi ih je tek desetak. Ne bojim se za njihovu budućnost. Sada moram kupiti drugi turnus i tako se vrtim.
U javnost je Denis Čujić nedavno dospio i s odojkom Gucci. Onim istim koji je prije mjesec dana otet iz Krvavica pored Baške Vode i uz obilatu nagradu ponovno vraćen svom vlasniku Tončiju Čizmiću.
- Tako je. Negdje oko Božića prodao sam odojka nekim radnicima koji su htjeli počastiti svog prijatelja Tončija iz Krvavica. Diko, on je toliko zavolio tog praščića da mu nije palo na um da ga ispeče, već se s njim prošetavao po rivi. Svinja je jednostavno bila svojevrsna ikona mjesta.
Kada je Gucci porastao i "uvatio" nekih pedesetak kila, nekom je „zinula guzica“ i ukrali ga. Što slijedi? Tonči je ponudio nagradu od nekih petsto eura samo da mu ga vrate. Vijest se brzo proširila po društvenim mrežama i portalima i prasac je vraćen.
Ali ne zadugo. Nakon povratka sa sobom su ga odnijeli komunalci sve zbog svinjske kuge, pa je zadnjih dvadesetak dana proveo u prihvatilištu za životinje u Trilju. I evo baš prije neki dan Gucci se vratio kući. Odnosno na moju farmu otkuda je i otišao.
Slikoviti život
S obzirom na to da Tonči trenutno nema objekta koji zadovoljava uvjete, Gucci će biti na farmi dok se to ne sredi - upoznaje nas naš sugovornik s Guccijevim putešestvijama. Prasca za kojeg je istovremeno raspisana i nagrada i kazna. I čiji je život punio i novinske stupce i državne takujine. Jer trebalo je platiti i „otmičare“ i puste kazne za nezakonito držanje, „apartman“ u Trilju i prodavanje prasca. Oko četiri tisuće eura.
Za te novce, ironično će Denis, mogao je ležati u najluksuznijem hotelu na dalmatinskoj obali. Ovako od nemila do nedraga.
I kada bi čovjek na kraju u nekoliko suvislih rečenica htio slikovito opisati život ovog imotskog svinjogojca, to, istinu govoreći, nije nimalo lako. Možda su njegovi dosjei debeli kao i prasci s farme, a njegova prošlost teška kao onog Guccija iz Krvavica, Denis Čujić je čovjek koji ne traži razumijevanje, već samo pravo da svoj život, pa i onaj u štali, uredi točno kako on želi.
Stoga je između blata i visokog sjaja on odabrao oboje. I zbog toga ne žali. Kaže, sve bi opet ponovio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....