Svi ste, ako ništa, čuli za "Prosjake i sinove". Ako niste, nema veze, i sram je prirodna emocija. Ako jeste, znate da je tamo pokazano kako su Vlaji odlazili na obalu i otoke trampiti se s ljudima za proizvode. Zadržite tu misao, ali ostavite si prostora, treba vam još misli za ovu priču...
Svi ste, ako ništa, čuli da su Vlaji prepredeni, a otočani škrti. Ako niste, nema veze, imate još vremena da vas otočanin počasti i da vam Vlaj pomogne. Zadržite i tu misao... Ali ostavite si prostora. Treba vam još misli za ovu priču...
Svi ste, ako ništa, čuli za New York. Ako niste, nema veze, ispod kamena bar ne plaćate stanarinu. Ako jeste, čuli ste kako je to ogroman grad i ljudi su okrenuti sebi, nema zajedništva... To dijelom jest istina, ali zajedništvo ovisi o volji pojedinaca. Ne postoji kolektivna volja. Pojedinac je društvu isto što je stanica organizmu. Što je više zdravih stanica, organizam je ukupno zdraviji. Pustite tu misao da vam pobjegne... Ali zadržite ostale. Ostavite si još mjesta. Treba vam još jedna misao za ovu priču...
Onda će vam trebati samo emocije...
Nismo jednostanični organizmi
Autentičnost je vrhunac turizma. Autentičnost je vrhunac osobnosti. Ala, to su sad dvije misli pa evo – iskrena autentičnost je vrhunac postojanja. Kad se turizam radi na razini autentičnosti koja može stati uz bok narodnim plesovima kojima Marsovci dočekuju Elona Muska, ljudi koji mogu u bilo kojem trenutku biti bilo gdje na svijetu – izaberu Hrvatsku.
Ne, ne ljeti. Izaberu doći iz New Yorka, iz srca Manhattana, u srce Dalmacije u prvom mjesecu. Kad nema litnjeg celofana, dok je Dalmacija gola i sama.
I što onda netko tko je prostore izvan granica Hrvatske gledao samo na satu zemljopisa može napraviti kada u posjet stigne dama kojoj svijet djeluje toliko malen da bi ga trebali presijecati Prometovi autobusi?
Mogli smo se pokušati natjecati sa svijetom po njihovim pravilima... No izgubiti zbog ega veći je kukavičluk od ne boriti se uopće. A mi ovdje nismo – umetni karakternu osobinu koja se označava riječju za jedan organ (kemijski simbol – Pi).
Pa smo se sa svijetom odlučili natjecati onim što imamo. A mi ovdje imamo puno... Toliko da je gošća, Nicole, pri samom dolasku saznala kako se Vlaji i otočani baš ne vole previše, kako su Vlaji vješti u prevođenju ljudi žednih preko vode, a ovi koji žive okruženi slanom vodom (evo Zagrepčani, došli ste na svoje – voda, a ne more!) čuvaju i zadnje zrno soli kao da očekuju da im život svaki čas zapapri. Saznala je, a već se toga nagledala, i da mi ovdje nismo jednostanični organizmi. Mi smo ovdje još zajednica.
S tim buketom misli i kesom otočnih proizvoda smo IT menadžericu koja svakodnevno uđe u World Trade Center i vodi tim u kompaniji čije proizvode vjerojatno koristite, sjeli u Ford Fiestu i odveli je u Vlašku.
Zašto?
Šta, zašto?
Pa da se minjamo s Vlajima. Mi njima otočne stvari, oni nama vlaške. Oni su na otok slali prosjake i sinove pa smo odlučili vidjeti što bude kad crnkinja i bodul odu tražiti osvetu za sve vlaške furbarije... E da, naša gošća, Nicole Elizabeth Taffe, crnoputa je djevojka. Vlaji su, naravno, poznati po tome da nikada nitko tamo ne koketira s rasizmom...
Je li Mordor Imotski?
Bilo je jutro kad smo krenuli pa smo avanturu demonstriranja raznolikosti hrvatske kulture odlučili započeti nečim američkim. Otišli smo u Mc. Drive Through, pojeli doručak koji se služio na krunidbi kralja Tomislava – dva cheesa s colom i pomfrit pa nastavili vožnju prema središtu Vlaške. Nama je to djelovalo kao da vozimo u Mordor, Nicole Elizabeth nije znala kamo ide pa joj je bilo dobro.
Kilometrima se nije događalo ništa. Prolazili smo kroz sela, vozili se starom cestom. Sporo. Kao da hodamo kroz prirodu. Svježi planinski zrak je gošći očistio sinuse, a pašnjaci koji tiho prelaze u šume smirivali joj dušu.
Ali mi smo se došli mijenjati stvari s Vlajima, ne uživati u njihovome čistom zraku i prirodi, pa smo negdje kad smo već bili blizu Mordora, ovaj Imotskog, stali kako bismo nasumično odabranu ženu pitali što domaće proizvodi i bi li se mijenjala za nešto od stvari koje smo imali.
Nije imala ništa domaće, ali smo ostali razgovarati s njom i preporučila nam je da odemo do obitelji Fabo, koja ima konobu i rade vlastite proizvode. Zahvalili smo se gospođi Anđelki, Nicole joj je mahala iz auta, Anđelka je odradila klasično razgibavanje vrata i obrva pogledavši prvo u Nicole pa u nas pa opet u Nicole... Ne zakorači svaki dan zvijer s Manhatttana u vlašku divljinu...
Ali ne vide ni američke zvijeri mjesta kakva se kriju po Zagori svaki dan pa se nismo čudili što je, čim smo parkirali pred konobu Fabo, Nicole Elizabeth T. postala mala djevojčica oduševljena vodenim pticama, Vrljikom i dvorem oko konobe.
Ipak, mi smo tu došli tražiti generacijsku osvetu za sve furbarije koje su Vlaji napravili bodulima, a tehnički je i Nicole bodulka, njezini su s Jamajke, pa smo pokucali na vrata i ušli u konobu Fabo.
Prekinuli smo obitelj tijekom ručka, ali smo matanovski besramno rekli zašto smo tu. "Uzet ćemo maslinovo ulje, dat ćemo ti crno vino", rekla je gospođa dok je jela. "Ma je, litra i po maslinova ulja o‘ moje matere i oca? Pa to vridi...", vratili smo lopticu preko mreže. "Pa nećeš dobit samo litru", rekla je gospođa, a gospodin Fabo je nakon što je probao ulje sinu Adamu rekao: "Ajde izvedi ih vanka, daj im nešto za popiti dok mi završimo ručak."
Vani smo popričali s Adamom koji nam je otkrio da i travarica koju nam je poslužio postoji radi trampe. U selu postoji travar koji ode i nabere sedam različitih divljih trava. No travar nema svoje rakije pa dođe kod Fabe i zamijeni biljke za rakiju. Tako na kraju i travar i Fabo imaju travaricu.
Potok u čaši
Travarica i priča iza nje oduševili su Nicole, no vrhunac doživljaja joj je bio kristalni potok ispred konobe. Kad je Adam otkrio da je to jedan od tri izvora Vrljike i da je to voda koja se nalazi u njezinoj čaši, osoba koja može u svakom trenu biti bilo gdje na svijetu, ponovila je svoju misao dana: "Ovo je toliko dobro da se ne želim ni hvaliti, ne želim nikome pokazati. Želim da ostane samo za mene..."
Onda nas je gospodin Fabo pozvao natrag u konobu. Tamo nas je na stolu, do litre i po ulja, čekala domaća svinjska kobasica. Vina nigdje.
"Evo ti kobasica za ulje, može?" Fabo je sa smiješkom započeo klasičnu vlašku furbariju. Svjesni Fabine igre i toga da se govori kako su boduli škrti, rekli smo: "Može."
Naravno, obitelj Fabo je samo željela vidjeti kako ćemo reagirati. Kada smo pristali zamijeniti nešto što je naša obitelj napravila s nečim što je plod rada njihove obitelji, dodali su i tri litre domaćeg crnog vina. Probali smo vino, a Nicole, koju smo i upoznali zahvaljujući vinu, rekla je da ima voćne note na početku i lijepi zemljani kraj.
Nakon obavljene trampe sjeli smo porazgovarati s obitelji Fabo. Zanimalo ih je tko obrađuje masline, nismo preuzeli nikakve zasluge od matere i oca. Nas je zanimalo koliko im traje sezona. Rekli su da su srpanj i kolovoz vrhunac, ali da ima posla svaki dan od Uskrsa. I nama su dali razlog da se vratimo u Glavinu Donju – pozvali su nas na festival koji se održava u sedmom mjesecu.
Gospodin Fabo je Nicole spomenuo da ima nekoliko crnkinja koje su se udale u okolna mjesta, Nicole je kimala glavom, a mi smo gospođi Fabo rekli dvije riječi o narančastom vinu. Kod sebe smo imali Moj Otok, Dubokovićevo narančasto vino iz crvene zemlje, a nije bodul cicija pa smo ga poklonili srčanoj obitelji Fabo prije nego smo ih pozdravili.
Od iduće srčane obitelji dijelila nas je samo cesta. Ispred kuće sjedile su dvije žene. Jedna u šezdesetima, druga u tridesetima. Gledale su u Nicole Elizabeth kao da vide mitološko biće, a mi smo, matanovski, ušetali u njihov dvor.
Tegla marmelade
Čim smo ih pitali jesu li gledale "Prosjake i sinove" i objasnili im zašto smo došli, energija se iz znatiželje pretvorila u uzbuđenje kakvo zavlada kad se sretnu stari prijatelji. Starija gospođa se pretvorila u curicu, sreća da je padala kiša koji dan ranije jer bi inače iskre iz njezinih očiju započele požar.
Danica, starija gospođa, i njezina nevista Neda, odmah su pristale na trampu. Pogledale su što imamo u borši. Tamo je bilo još vina, ribe u ulju i nešto što je prije tri dana bilo u New Yorku – torta od sira iz pekare koja je spoj korejske i francuske kuhinje. Da. Zvuči kako zvuči. Da, probali smo, predobro je.
Nije da ti svaki dan, ili ikad, u goste stigne netko tko ti ponudi da se mijenjaš neki svoj proizvod za nešto s drugog kraja svijeta pa je Danica odabrala kojersko-francusku slasticu.
Zauzvrat su nam dale Jokan Grand Cuvee iz 2018., nagrađivano Sušić vino. Probali smo ga. Nagrade imaju smisla. Dok nam je Neda, koja ima sedam djece, pričala o svom poslu i vinu s energijom i licem nekoga tko ima snage i volje za bilo što, baba Danica je Nicole poklonila rose, a par minuta kasnije i bocu pošipa.
Mi smo uživali u energičnosti ove dvije dame i obećali Nedi Sušić, koja nije samo rodila sedmero djece nego ih i odgaja da odrastu u radišne ljude, napisati priču samo o njoj. Valja spomenuti i da smo se mi trudili prevoditi kada bi baba Danica nešto pokušala reći Nicole, kada je Neda trebala nešto reći, iz nje je tekao savršeni engleski. Neda je bila izašla, a Danica je odmah počela hvaliti kako je dobra nevista. To je to, višestanični organizmi...
Neda se vratila, a onda je baba Danica nestala na trenutak. Vratila se s teglom marmelade od šljiva.
"Ovo van je od babe", rekla je dok je pružala Nicole poklon koji će vjerojatno završiti na Manhattanu. Počeli smo se pozdravljati, no onda je Danica opet nestala. Vratila se s domaćim rafiolima...
Ne fali nam ništa
Otkrila je da ih je prije dvije noći napravila 140 iako joj je 76 godina. Toliko ima samo na osobnoj, ako ste ikad vidjeli Danicu, znate da iz nje pršte mladost i forca. Kada su tradicionalno dugi pozdravi završili, Nicole nije mogla vjerovati što je doživjela u Glavini Donjoj. Nekom tamo malom selu u Zagori, kraj tamo nekog Imotskog, u nekoj tamo Dalmaciji, u nekoj tamo Hrvatskoj.
Mi volimo isticati što nam sve fali kako bismo privukli goste koji mogu bilo gdje, bilo kad... Ne fali nam ništa. Imamo svega i viška. Na svakome koraku. Samo se moramo držati dobro i skupa. Jer organizam nisu sve iste stanice. Organizam je puno različitih stanica koje rade skupa.
A ako se otočanin može otići u Vlašku igrati "Prosjaka i sinova" i svugdje naići na čvrst stisak ruke i širok osmijeh, naš je organizam u boljem stanju nego mislimo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....