U velikim gradovima, pa tako i u Zagrebu, a ni Split nije daleko, normalno je od stana do radnog mjesta putovati sat vremena, ponekad i više. Putuje se najčešće javnim prijevozom. U najvećim gradovima to je u pravilu podzemna željeznica, kakve u Hrvatskoj još nema, a u manjima to je tramvajski i autobusni prijevoz.
Gradovi koji imaju razvijen javni lokalni prijevoz, čemu je osnovna pretpostavka izgrađena infrastruktura, imaju zadovoljne građane koji su u pravilu pošteđeni svakodnevnih prometnih čepova. U Splitu se svakodnevno ponavljaju prometni čepovi jer je veliki broj zaposlenih upućen na posao i s posla putovati osobnim automobilom. Zaključak o kvaliteti infrastrukture i javnog prijevoza donesite sami.
Sinj i cijeli cetinski kraj, kao dio šire urbane aglomeracije Splita, svaki dan "uživaju" u prometnim čepovima. Korisnici su takvog svakodnevnog "užitka" tisuće Sinjana i Cetinjana, od kojih više od polovine otpada na dnevne migrante, osobe koje svakoga dana u ranim jutarnjim satima odlaze iz cetinskoga kraja u Split i na šire splitsko područje da bi zaradile plaću, a u poslijepodnevnim satima vraćaju se svojim kućama. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. S tim da ne putuju samo oni.
Institucije nemaju podatke
Dnevnu migraciju iz cetinskoga kraja na prostor šire urbane aglomeracije Splita – koja se proteže od Omiša do Primoštena i šire te uključuje otoke Brač i Šoltu – nitko nije sustavno istraživao pa se ne zna o kolikom se broju dnevnih migranata radi, kakva je njihova kvalifikacijska, dobna, spolna i svaka druga struktura. Propitkivali smo se i doznali da nijedna institucija na svim razinama, ali baš nitko, nema takve podatke, pa ostaje zaključiti da to nikoga i ne zanima. Osim, vjerojatno, same dnevne migrante, kojih je iz dana u dan sve više i koji su izloženi patnji zbog prometnih čepova.
Prema neslužbenim procjenama, s prostora cetinskog kraja dnevnom migracijom u Split i njegovo okruženje obuhvaćeno je 8000 do 10.000 osoba. Od toga su broja između 5000 i 6000 zaposlenici u institucijama smještenima na splitskom poluotoku te u tamošnjim javnim i privatnim poduzećima, kao i zaposlenici malih tvrtki i obrta sa sjedištem u cetinskom kraju, gdje ne mogu pronaći posla za svoju egzistenciju.
Radi se, dakle, o osobama koje svaki dan putuju na posao i s posla, idu iz Sinja i cetinskog kraja u Split i njegovu okolicu da bi zaradile plaću. Razlika do ukupnog broja cetinskih dnevnih migranata u urbanu aglomeraciju Splita odnosi se na učenike srednjih škola, studente, pacijente koji odlaze u KBC Split i druge zdravstvene ustanove radi liječenja koje im u Sinju nije dostupno, te na kupce robe i usluga u velikim splitskim robnim centrima.
‘Kruha bi bili gladni...‘
Tko su spomenute osobe koje svakodnevno putuju da bi na širem splitskom području zaradile plaće i kakva je njihova kvalifikacijska struktura? Među njima je veliki broj građevinara, od inženjera do kvalificiranih i NKV radnika, te obrtničko-instalaterskih zanimanja izravno povezanih s građevinarstvom.
Od više takvih čuli smo da za njih u Sinju nema posla, pa kažu: "Da mi nije Splita, bio bih kruha gladan." Drugu veliku skupinu čine visokoobrazovane osobe. Riječ je o ženama i ljudima sa završenim najrazličitijim fakultetima društvenih i prirodnih znanosti za koje u sinjskom kraju jednostavno nema radnoga mjesta. Gospodarstvo Sinja i općenito cetinskog kraja toliko je nerazvijeno da ne može apsorbirati ni mali dio mladih visokoobrazovanih osoba.
Na svu sreću, takvih je podosta, neslužbeno se procjenjuje možda više od tisuću, dobilo posao u Splitu i njegovu najbližem susjedstvu. Zaposleni su u zdravstvenim ustanovama, znanosti, obrazovanju, pravosuđu, MUP-u, upravi, kulturi... Treća skupina, koja je vjerojatno najbrojnija, odnosi se na zaposlenike sa srednjoškolskim obrazovanjem. Među njima po zastupljenosti prednjače medicinske sestre i tehničari, ali tu su još brojna zanimanja, od usluga do proizvodnog gospodarstva.
Razumljivo je da je dobna i spolna struktura tih dnevnih migranata različita, premda je uvjerenje da je sve više mladih, a među visokoškolovanima prevagu, čini se, nose žene.
U svakom slučaju, broj dnevnih migranata iz cetinskog kraja koji svoj "kruh svagdašnji" zarađuju u Splitu i njegovu užem okruženju veći je od broja zaposlenih u samom cetinskom kraju.
Prometni čepovi
Mora se također navesti da ima i dnevnih migranata iz Splita, Solina i Kaštela koji dolaze raditi u Sinj. Tu je, u pravilu, najviše riječ o zaposlenicima u odgojno-obrazovnim institucijama i pravosuđu. Značajan broj dnevnih migranata su i pripadnici HV-a.
Svi dnevni migranti o kojima je riječ u pravilu putuju osobnim vozilima. Cestovna je udaljenost između Sinja i Splita oko 35 kilometara. U normalnim okolnostima ta bi se udaljenost automobilom, uz apsolutno poštovanje prometnih propisa o ograničenjima brzine, prelazila za manje od pola sata. Praksa je, međutim, takva da ta dnevna putovanja samo u jednom smjeru traju sat vremena, a nerijetko i puno više. S tim da se u jutarnjim satima na cesti Sinj – Split stvara nekoliko prometnih čepova.
Prvi je već u Sinju, na dijelu državne ceste D1 gdje je pri prolasku kroz Sinj ujedno glavna gradska ulica i prometna žila kucavica, drugi je čep na semaforu u Dicmu, gdje se znade složiti kolona duga i do kilometar, a treći je zastoj, gdje se vozi puževom brzinom, brza cesta od Klisa do rotora na Bilicama i dalje prema Splitu. U poslijepodnevnim satima, kada se dnevni migranti cetinskog kraja vraćaju svojim domovima, ponovno su kolone, nerijetko i u stajanju, pa se opet umjesto pola sata vozi sat, a nerijetko sat i pol, pa i više.
A javni prijevoz...
Svakodnevno raditi i zarađivati plaću u dosegu dnevne migracije, koja u razvijenim zemljama obuhvaća jednosmjernu udaljenost od stotinjak kilometara, čak i više, sasvim je normalno. Kad je u pitanju ovaj dio Hrvatske – s tim da ni u mnogim drugim dijelovima nije puno bolje, a ima i gore – nisu normalne dvije stvari. Prva je eklatantna zaostalost u izgradnji cestovne i željezničke infrastrukture i uspostave javnog prijevoza kojim bi se cestovne prometnice rasteretile od osobnih vozila.
Kako to ostvariti kad je javni prijevoz sveden na nešto malo, dokazano nedovoljno, na području samog grada Splita, a u svim ostalim gradovima i krajevima ove županije sveden je na ostatke ostataka. Kada se tomu doda podatak da se iz Sinja prema Splitu i obratno vozi cestom na potezu od Sinja do Križica izgrađenom prije 64 godine, bez bitnih zahvata na njezinu poboljšanju, onda se "vremenskom rasipništvu" i "uživanju" u prometnim čepovima dnevnih migranata, koji su tema ovoga napisa, ne treba čuditi. Dobro je da je i ovako. Jer ne bi se trebalo čuditi da bude i gore.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....