Kažu da je jedna od najpopularnijih vrsta rukotvorina tkanje predmeta od grančica vrbe. Kad rukom prijeđete preko tako izrađenih košara, možete dodirnuti umjetnost koja je bila cijenjena u davnim vremenima.
Nažalost, napredak je oduzeo toplinu koja zrači predmetima stvorenim vlastitim rukama od prirodnih materijala, pa je danas teško naći pravog starog košaraša, kakvih je nekad u srednjem toku rijeke Cetine bilo tri puta više nego stabala od čijih su se savitljivih grančica izrađivali ovi trodimenzionalni predmeti. Pogotovo naći kojeg mlađeg, jednako je potrazi za svetim gralom.
Međutim, nije sve tako crno.
Kako bi oteo zaboravu staru tehniku izrade predmeta od vrbe, tridesetjednogodišnji Ivan Tadić iz Penšića, zaseoka u Slimenu, nastavio je tamo gdje su stali njegovi preci. Danas je ovaj mladi slimenski majstor možda i jedini izdanak nekada bogate obitelji košaraša iz cijele Dalmacije.
Stara vještina
Tako da ono tiho pucketanje savijenih grana i ritmično prepletanje tankih grančica u oblik koji nadilazi svoju funkciju, zvuk je koji se i danas čuje u tom selu ponad Omiša, a opet bliže Dubcima, gdje ta gotovo zaboravljena vještina živi u "rukama" posljednjeg majstora izrade krtola ili ključara.
Radi se zapravo o vrsti košare upletene od pruća vrbe okruglog ili duguljastog oblika nanizanog na jasenovu konstrukciju, nekada korištene za branje bresaka, trešanja, maslina, grožđa i ostalog voća i povrća. Prije neizostavan predmet svakog domaćinstva, danas, pak, tek ukras interijera kuća za odmor ili kakvih "prepravljenih" konoba ugostiteljskog sadržaja.
– Nekada nije bilo tako. Slime je – prisjeća se Ivan – bilo mjesto u kojem je gotovo svaka kuća imala svoga "ključara". Prije pola stoljeća nije bilo domaćinstva u kojem nije bio bar jedan poznavatelj obrade grančica vrbe. Uglavnom je to bila muška čeljad.
Znali su i štošta drugo, poput onih sviraka, koje i danas kadikad napravi ovaj meštar o‘ drveta. Nije to bio zanat koji se učio iz knjiga, niti je imao formalne učitelje. Učio se promatranjem, strpljenjem i ponavljanjem. Dječaci su gledali očeve i djedove, pomagali im, pa s vremenom i sami preuzimali posao. Košare su bile nužnost, alat bez kojeg se nije moglo zamisliti svakodnevni život.
– Danas toga više nema. Ostao sam sam. Moj put u izradi ključara, krtola ili košara, svejedno kako god želite, jer se radi o istom predmetu, a različitih naziva, započeo je s dvanaest godina. Već sam tada odlučio napraviti svoju prvu košaru. I to iz dosade. Susjed donio jednu staru i ja krenuo. Možda čak i više od znatiželje.
I tako ti ja napravim svoj prvi ključar. Jest da je bio iskrivljen, ali bio je moj. Bio sam, malo je reći, ponosan... presretan. Od tada do danas, što neuspješnih, što savršenih, izradio sam ih ne znam ni broja. Svaka nova košara bolja, preciznija, savršenija.
No nikada nema kraja učenju. Svaka grančica ima svoju narav, svaki komad drveta svoju ćud – govori Ivan o svojim košaraškim dostignućima, dodajući kako ga već tih godina nitko iz sela nije mogao naučiti tom starom zanatu. Oni koji su znali već su odavno otišli ili preminuli, a oni koji su ostali više nisu imali to znanje. Jednostavno, zaboravili.
Posebnost njegovih košara nije samo u izradi, nego i u materijalu. Riječ je o posebnoj vrsti vrbe koju mještani nazivaju "vez". Nekada je rasla gotovo pred svakom kućom, a danas ju je gotovo nemoguće pronaći. Razlog je, kažu, jednostavan, teško se uzgaja, zahtijeva stalnu brigu i rijetko se prima nakon sadnje. Srećom, Tadići imaju još dva takva stabla. Istina, stara, ali još svake godine "bacaju" mlade izdanke koje ovaj mladi domaćin "obrsti" do panja.
Najvažniji je vez
– Bez veza nema pravog krtola. Možeš ti napraviti košaru od bilo čega, ali to nije to. Vez je elastičan, jak, dugotrajan... – objašnjava Ivan važnost materijala dok drugom rukom prolazi preko svježe opletene jasenove konstrukcije.
Međutim, proces izrade počinje mnogo prije nego što se uopće sjedne raditi. Tanke grane veza moraju se ubrati u pravo vrijeme i ostaviti da odstoje mjesec ili dva na sušenju. To je faza u kojoj materijal dobiva svoju osnovnu čvrstoću. Nakon toga slijedi druga, jednako važna etapa, ponovno omekšavanje. Grane se potapaju u toplu vodu, a idealno je to raditi tijekom ljetnih mjeseci, kada sunce dodatno zagrijava vodu.
Ponekad ih Ivan ostavlja i u Cetini, gdje se "kisaju" dan ili dva kako bi ponovno postale savitljive i spremne za obradu. Te je košare od pruća iz rijeke lakše prepoznati. One su tamnije nego one grijane u običnoj vodi. Vjerojatno zbog algi ili bakterija koje se nakupljaju na granama.
Tek tada počinje pravi posao.
– Osnova svake košare je konstrukcija od jasenovih grana. Jasen se bira pažljivo, ne smije biti čvorovit jer bi mogao puknuti. Od njih se formira kostur košare, uključujući i karakterističnu kuku koja omogućuje vješanje, detalj po kojem je ključar i dobio ime. Na tu konstrukciju zatim dolazi vez. Grančica po grančica i ne bilo kakva.
Svaki taj osušeni izdanak veza potrebno je presjeći napola. Tako da od jedne dobijete dvije tanje. Što nije nimalo jednostavno. I onda sloj po sloj i sve se pažljivo mota i učvršćuje. Nema žurbe. Jedna pogreška može značiti pucanje materijala i povratak nekoliko koraka unatrag. Ovo je posao koji te nauči strpljenju. Ne možeš na silu. Ako si nervozan, bolje je da ne radiš taj dan – kaže Ivan.
Krtoli su nekada bili neizostavan dio svakodnevnog života. Služili su za ama baš sve. Nosili su se na leđima, vješali o grane pri branju voća, koristili za transport i skladištenje. Bili su izdržljivi, praktični i dugotrajni, jedna košara mogla je služiti desetljećima.
Po Ivanovu mišljenju, neke mogu dosegnuti i do sto godina starosti. I da, još u njima možete nositi. Drvo se, veli, ako je brano u pravo vrijeme, neće "izbižati". U njega neće ući nikakav nametnik. Stoga je dugotrajno.
Stranci prepoznaju vrijednost
Danas je njihova funkcija uglavnom estetska. Priziva duh prošlih vremena. No, iako su izgubili svoju prvotnu svrhu, nisu izgubili vrijednost.
Naprotiv.
Ivanove košare danas privlače pažnju i izvan Hrvatske. Interes dolazi iz zemalja zapadne Europe, gdje se sve više cijene autentični, ručno izrađeni predmeti.
– Stranci to prepoznaju. Oni traže nešto što nije iz tvornice, nešto što ima priču, povijest... šta god. I kad im kažeš, pogotovo onim mlađima, da je to radio jedan čovjek, rukama, danima i mjesecima, onda ostaju dodatno začuđeni. Posebno kada im to prezentirate pred očima. Teško mogu shvatiti – govori.
Osim košara, Ivan izrađuje i svirke od jasena. One tradicionalne predmete kojim su se zabavljali kao djeca. Malo tko da nije imao tu ondašnju dječju igračku ili pastirsko glazbalo čiji je vijek trajanja također bio dug. Naime, riječ je o još jednom primjeru kako prirodni materijali, kada se pravilno koriste, mogu nadživjeti generacije.
U radionici mu društvo pravi i otac Joško. Iako ne izrađuje krtole, njegov rad nije ništa manje vrijedan. Naprotiv. U maloj uljari, koju je sam osmislio i konstruirao, izrađuje membrane od konopa, onaj ključni element u procesu prerade maslina. To je druga vrsta zanata, ali ista filozofija, rad rukama, oslanjanje na vlastito znanje, stvaranje nečega trajnog i ona neovisnost o bilo kome i bilo čemu.
– Nitko nije mogao vjerovati da sam osmislio ovako nešto. Bili su to mjeseci razmatranja, razmišljanja i slaganja kako bih sam mogao konstruirati svoj stroj za mljevenje maslina i dobivanje ulja iz njihova ploda. Sve je išlo dobro do tog filtera koji sam morao nekako smisliti da ima svoju funkciju. Ali ne onu "ofrlje", da se prelijeva samljeveno tijesto maslina svuda uokolo.
Ta končasta membrana bila je pravi pogodak. Posebno nakon što smo od naših maslina iz našeg stroja dobili brojna priznanja za ekstra djevičansko ulje – ponosan je Joško na svoju inovaciju jednako kao i na svoga sina, danas nositelja obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, iz kojeg, osim svega navedenog, "teče" jedan od najboljih medova u Hrvatskoj, za koje je na prošlogodišnjem natjecanju u Bjelovaru pobrao sve lovorike.
Zato priča o Ivanu Tadiću nije samo priča o ključarima ili krtolima. To je zapravo priča o nestajanju jednog načina života koji ovaj mladi Slimenjanin pokušava othrvati od zaborava. O vremenu kada su predmeti imali svrhu. Kada su se izrađivali da traju, a ne da se zamijene.
Njegove ruke ne stvaraju samo košare. One čuvaju sjećanje, što je, po njemu, najveća vrijednost njegova rada. Jer dok god postoji netko tko zna kako od jedne tanke grančice stvoriti nešto što može trajati cijelo stoljeće, ta priča neće biti zaboravljena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....