Hercegovački vinari postaju nevjerojatna priča, u ovom je elitnom ‘klubu‘ 12 najudarnijih! Pokorili i svjetsku scenu

Sedmo izdanje "Kušanja ljubuških vina" ponovno će okupiti vinogradare, vinare i ljubitelje vina u Ljubuškom. Manifestacija je posljednjih godina postala jedno od važnijih mjesta susreta proizvođača iz Ljubuškog s njihovim gostima iz Hercegovine i susjedne Hrvatske, ali i prilika da se predstavi razvoj vinogradarstva na području koje se sve snažnije vraća svojoj tradicionalnoj proizvodnji. 

Stoga će ovog petka, 7. kolovoza, u restoranu "Amfora", na putu prema Međugorju, biti održano sedmo izdanje manifestacije "Kušaj ljubuška vina". Pokrenuta je s namjerom da lokalni vinogradari i vinari zajednički predstave svoj rad, vina i potencijal ljubuškog vinogorja. Iako jedne godine zbog pandemije nije održan, susret je iz godine u godinu rastao, pa danas okuplja oko tisuću posjetitelja.

Među njima su, uz stanovnike Ljubuškog i goste koji ljetuju u Hercegovini, brojni posjetitelji iz susjednih hrvatskih krajeva – Metkovića, Opuzena, Ploča, Vrgorca i Imotskog – kao i iz Čitluka, Mostara, Čapljine, Neuma i drugih hercegovačkih sredina. Za razliku od nekih većih vinskih manifestacija, na "Kušanju ljubuških vina" izlažu isključivo članovi Udruge vinogradara i vinara Ljubuški. Upravo je zajednički nastup ono što je od početka bilo jedno od glavnih obilježja udruge.

– Udruga je osnovana 2019. godine i odmah na početku zaključili smo da bi bilo dobro, radi pojavnosti, afirmacije i naših ciljeva, organizirati neko predstavljanje. To smo nazvali "Kušaj ljubuška vina" – kaže Zdenko Milas, predsjednik Udruge ljubuških vinogradara i vinara. Udruga je, napominje, počela sa šest članova. Danas ih je dvanaest, a svi su vinogradari i vinari s područja tog hercegovačkog grada. Većinom je riječ o obiteljskim gospodarstvima, gdje se posao u vinogradu i vinariji oslanja na rad više članova obitelji. Ta činjenica važna je za razumijevanje današnje vinske scene u Ljubuškom. Nekada je ovo područje bilo povezano prije svega s velikom Vinarijom "Ljubuški". Njezin je kraj, međutim, ostavio prostor koji je trebalo ponovno popuniti privatnom inicijativom. Razvoj manjih proizvođača nije bio ni brz ni jednostavan, ali je upravo kroz udruživanje postupno stvoren novi okvir za razvoj lokalnog vinogradarstva.

Međusobna suradnja

– Ljubuški je nekada bio poznat po velikoj vinariji, koja je neslavno završila. Drugi vinari nisu imali sreće u toj pretvorbi i trebalo je dosta vremena da se sve skupa preustroji i da se prijeđe na privatnu inicijativu. To se, u biti, stvaranjem ove udruge na neki način i afirmiralo. Danas članovi udruge djeluju složno i međusobno surađuju. Zajednički nastup omogućio im je veću vidljivost, ali i lakšu promociju vina iz Ljubuškog. Svaki proizvođač pritom ostaje zaseban, sa svojim vinogradima, vinarijom i tržištem, ali zajednički nastup daje im dodatnu težinu – objašnjava Milas.

Jedan od pokazatelja promjena koje se događaju u ljubuškom vinogradarstvu jesu nove površine pod vinovom lozom. Na području na kojem danas djeluju pojedini članovi udruge podignuto je približno 40 hektara novih nasada. Riječ je o državnom zemljištu koje je kroz koncesije na trideset godina, s pravom produljenja, dodijeljeno pojedinačnim proizvođačima. Zapravo, svaki je proizvođač pojedinačno sklopio ugovor s državom. Na tom je području danas šest proizvođača: Vinarija Milas, Vinarija Majić, Vinarija Keža, Vinarija Buntić, Vinogradi Nuić i Podrum Begić.

Ti novi nasadi dio su šire slike ljubuškog vinogradarstva. Ukupno je na području Ljubuškog pod vinovom lozom oko 120 hektara, dok članovi udruge zajedno raspolažu s približno 500.000 trsova, odnosno milijun butelja vina godišnje, što ipak ovisi o sortimentu i vremenskim prilikama. Za lokalne prilike to je značajna proizvodna baza. Ona omogućava različite modele poslovanja, od manjih, butik-vinarija do ozbiljnijih proizvođača koji mogu osigurati količine potrebne za stabilniju prisutnost na tržištu. Istodobno, proizvođači ne računaju na veliku industrijsku proizvodnju. Njihova je strategija drugačija: ograničene količine nastoje nadoknaditi kvalitetom i prepoznatljivošću.

– Mi smo sigurno tu ograničeni što se tiče same mogućnosti proizvodnje nekakvih velikih količina. Toga neće biti. Ali ono što imamo orijentiramo na način da pokušavamo napraviti sve bolje i bolje, odnosno najbolju moguću kvalitetu. Manje-više smo svi prema tome orijentirani – kaže Milas, dodajući kako je upravo kvaliteta ono što posljednjih godina sve više određuje poziciju ljubuških vina. To potvrđuju i rezultati s međunarodnih natjecanja.

Čak 80 posto domaćih sorti

Ljubuška vinska priča oslanja se prvenstveno na domaće sorte. Među njima su žilavka, blatina i trnjak, sorte koje su tradicionalno povezane s Hercegovinom i koje čine najveći dio proizvodnje.

– Prema našoj procjeni, oko 80 posto nasada čine domaće sorte, dok se ostatak odnosi na različite internacionalne sorte koje su također prisutne u ovom području. Najzastupljenija je žilavka, bijela sorta koja je posljednjih godina postala jedan od ključnih aduta hercegovačkog vinarstva. Za ljubuške proizvođače ona nije samo tradicionalna sorta, nego i temelj buduće tržišne prepoznatljivosti. Budući da je trend bijelih vina, žilavka je tu zaista najzastupljenija. To je sorta koja je odavno u našim krajevima, čije je podrijetlo zaštićeno i ona upravo ovdje daje najbolje rezultate – navodi Tomislav Radić, inače počasni član udruge i vlasnik "Smokva Wine Bara" u Ljubuškom.

Uz žilavku, napominje Radić, važnu ulogu imaju blatina i trnjak. Posebno je posljednjih godina naglašena promocija trnjaka, sorte koja se uzgaja na širem području Hercegovine, ali i u susjednim krajevima Hrvatske. Upravo oko trnjaka razvijena je posebna suradnja ljubuških vinara s proizvođačima iz Hrvatske. U tom je hercegovačkom gradu prije dva mjeseca četvrti put održan Trnjak fest, međunarodni festival posvećen toj sorti, pokrenut u suradnji s vinarima i vinogradarima iz Vrgoračke i Imotske krajine.

– U tom se trokutu uzgaja većina te sorte i tu je najpoznatija, a naravno da se trnjak puno širi i na ostala područja – ističe Radić.

Suradnja nije ograničena samo na jedan festival. Vinari s obje strane granice posjećuju jedni druge, razmjenjuju iskustva i sudjeluju na vinskim manifestacijama. Ljubuški proizvođači odlaze na događaje u Hrvatskoj, dok gosti iz hrvatskih vinogorja dolaze na manifestacije u Hercegovini. Ta suradnja, tvrdi Zdenko Milas, dobila je dodatnu potvrdu ove godine kada su ljubuški vinari nastupili na Vinistri u Poreču. Za lokalne proizvođače bio je to važan korak jer su svoje proizvode predstavili na jednoj od najznačajnijih vinskih manifestacija u Hrvatskoj.

– Bili smo tamo pozvani kao gosti i naš je nastup bio zapažen. Ljudi su bili iznenađeni s kakvim mi poletom dolazimo. To su relacije i odnosi suradnje koje treba koristiti – ističe Milas. Smatra da za ljubuške vinare takva gostovanja nisu samo pitanje promocije, jer ona omogućuju usporedbu s drugim proizvođačima, uvid u tržišne trendove i upoznavanje novih kupaca. Istodobno, nastup na etabliranim manifestacijama daje dodatnu potvrdu da lokalna vina mogu biti konkurentna i izvan domaćeg tržišta.

Velika priznanja

Jedna od najuvjerljivijih potvrda razvoja ljubuškog vinarstva stigla je s Decantera, jednog od najpoznatijih međunarodnih vinskih natjecanja. Od ukupno 45 medalja koje su proizvođači iz Bosne i Hercegovine osvojili na tom natjecanju, čak 23 pripale su ljubuškim vinarima. Posebno je značajno da su tri od ukupno pet osvojenih zlatnih medalja također završile u Ljubuškom.

Za proizvođače okupljene oko udruge to je više od priznanja pojedinačnim vinima. Rezultati su potvrda smjera u kojem se posljednjih godina razvija cijela lokalna vinska scena. Na pitanje što ljubuškim vinima daje kvalitetu, Milas prije svega izdvaja terroir, ali i rad proizvođača.

– Dosta je sigurno značajan taj, kako kažu Francuzi, terroir, a i naša upornost i želja da postignemo što bolje rezultate. Kroz kvalitetu, jer drugačije ne ide. Klimatski uvjeti, tlo i tradicionalne sorte predstavljaju prirodnu osnovu, ali bez odgovarajućeg rada u vinogradu i podrumu nema ni kvalitetnog vina. Upravo zato među proizvođačima postoji svojevrsno pozitivno nadmetanje. Svaki želi postići bolji rezultat, ali se istodobno kvaliteta pojedinačnih vina odražava i na ukupnu reputaciju Ljubuškog. U toj situaciji međunarodne medalje imaju posebnu vrijednost. One proizvođačima daju argument više u razgovoru s kupcima i distributerima, posebno na tržištima na kojima ljubuška vina još nisu dovoljno poznata – govori nam ovaj predsjednik ljubuških vinara.

Tako se vina tamošnjih proizvođača danas prodaju u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje. Hrvatska je jedno od važnijih susjednih tržišta, dok određene količine odlaze i prema Njemačkoj, Poljskoj i drugim europskim zemljama.

Plasman se, kažu, ostvaruje kroz više kanala. Tu su vinoteke, restorani i hoteli, specijalizirane trgovine, a dio proizvođača uspijeva ući i u veće trgovačke lance.

– Morate biti prisutni na tržištu, razgovarati i nikad ne znate s koje će vam strane eventualni kupac doći, iz koje branše. Najviše ide kroz vinoteke, restorane, hotele, a onima koji možda imaju malo veće količine i kroz određene specijalizirane trgovine, a i kroz veće trgovačke centre. Međutim, upravo je pitanje količine jedan od izazova s kojima se mali proizvođači susreću. Za ozbiljniji nastup na tržištu nije dovoljno imati kvalitetno vino, potrebne su dodatne količine, kontinuitet proizvodnje, organizacija distribucije, marketing i ulaganja u opremu.

Visoki kriteriji

Zato članstvo u Udruzi vinogradara i vinara Ljubuški nije otvoreno bez određenih uvjeta. Novi članovi moraju zadovoljiti tehnološke i kvalitativne kriterije, a postupak uključuje i provjere nadležnih institucija. Postoje neki formalni uvjet koje mora svaki zadovoljiti, u tehnološkom smislu i u smislu verifikacije postignutih rezultata. To ide preko federalnog regulatornog zavoda koji snimi površine, tehnološke procese, analizira kvalitetu dobivenih vina i kada taj filter prođe, onda se može podnijeti zahtjev u udruzi za članstvo – objašnjava nam Zdenko.

Takvi kriteriji, smatraju u udruzi, jesu zahtjevni, ali istodobno daju članstvu ozbiljnost. Nije dovoljno samo posjedovati vinograd ili proizvoditi vino. Potrebno je imati uređenu proizvodnju i određenu tržišnu perspektivu.

Što se tiče perspektive, ona je, prema mišljenju naših sugovornika, isključivo vezana za daljnje ulaganje kao najveći izazov. Stoga tamošnji vinogradari posljednjih godina ulažu u nove nasade, opremu i vinarije, ali riječ je o ulaganjima koja zahtijevaju znatna sredstva. Već sam proces podizanja vinograda podrazumijeva višegodišnje ulaganje prije nego što se dobije puni proizvodni potencijal. Nakon toga dolaze strojevi i oprema za obradu vinograda, oprema za preradu grožđa, podrumi, punionice, skladištenje i, na kraju, kušaonice i sadržaji koji proizvođačima omogućavaju neposredan kontakt s gostima.

– Svi smo mi manje-više najprije bili orijentirani na osiguravanje tih površina za sadnju vinograda, podizanje vinograda, a onda sve te opreme kojom se moraju vinogradi obrađivati, pa vinarije. Sve je zaista skupo – govore naši domaćini. U tome proizvođači vide i jedan od razloga zbog kojih je razvoj vinarstva u Bosni i Hercegovini sporiji nego u Hrvatskoj. Potpore postoje, ali prema njihovoj procjeni, nisu dovoljno izdašne za velike investicije koje zahtijeva moderna vinska proizvodnja. Ulazak BiH u europsku obitelj, odnosno mogućnost korištenja europskih fondova, u tom bi smislu mogao otvoriti dodatni prostor za ulaganja. Proizvođači očekuju da bi se kroz takve fondove moglo lakše financirati podizanje nasada, modernizacija vinarija, kušaonice i drugi sadržaji povezani s vinskim turizmom.

Do tada, najveći dio tereta ostaje na samim proizvođačima.

Međutim, do same brojke od oko milijun butelja sve se teže dolazi. Pritom naši sugovornici prvenstveno misle na to da je Hercegovina nekad bila dijelom submediteranske klime, a danas je sto posto mediteranska, dok je Dalmacija doslovno postala Afrika. Upravo su klimatski uvjeti posljednjih godina dodatni izazov.

Visoke temperature, promjene u rasporedu oborina i sve izraženiji ekstremi zahtijevaju prilagodbu rada u vinogradu. Za proizvođače koji se oslanjaju na autohtone sorte to istodobno može biti i prednost jer su te sorte kroz dugu tradiciju uzgoja prilagođene lokalnim uvjetima, ali i izazov koji će u budućnosti zahtijevati nova znanja i tehnološka rješenja.

Unatoč svemu, dvanaest članova Udruge vinogradara i vinara Ljubuški danas predstavlja jezgru organiziranog vinskog sektora u gradu i ne planiraju stati na dosadašnjem razvoju. Novi nasadi, ulaganja u proizvodnju, nastupi na međunarodnim manifestacijama, suradnja s hrvatskim vinarima i promocija autohtonih sorti dio su šireg nastojanja da Ljubuški izgradi jasnu vinsku prepoznatljivost.

Zato će "Kušanje ljubuških vina" biti još jedan javni prikaz onoga što je u Ljubuškom nastajalo posljednjih desetak godina.