Dvojica najboljih prijatelja teško oboljeli i zavjetovali se: ‘Tko preživi, ide na Camino!‘ Petar nije uspio, a Karlo...

Onaj koji od nas dvojice preživi, otići će na Camino u Španjolskoj!

Petar Rogošić Grk i Karlo Balić, dvojica mladića iz Dugopolja, dvojica nerazdvojnih prijatelja, tako su se dogovorili tijekom šetnje nakon prve kemoterapije, uz želju da Camino ipak propješače zajedno.

Karla, danas 32-godišnjeg profesora matematike u splitskom MIOC-u, taj je Camino de Santiago, Put svetog Jakova, dug 779 kilometara, otprije privlačio, želja da ga otpješači, zahvali Gospodinu na svemu i testira svoje sposobnosti, bila je sve jača, a konačna čvrsta odluka da otputuje uslijedila je u najgore moguće vrijeme - nakon strašne dijagnoze - obolio je od leukemije!

Kako su on i 11 godina stariji Petar veliki zaljubljenici u nogomet, strastveni igrači malog nogometa na igralištu u Dugopolju, dijelili ama baš sve, dobro i loše - neumoljiva sudbina htjela je da na Odjelu za COVID splitske bolnice toga listopada 2020. godine "podijele" i jezivu dijagnozu - leukemija je dijagnosticirana obojici.

Instrukcije vršnjacima

- Ljubav prema matematici kod mene se rodila odrana, davao sam instrukcije još u osnovnoj školi svojim vršnjacima, pa u srednjoj školi, angažirao se kroz udrugu uz veliku radost da mogu pomagati drugima. Petar i ja igrali smo mali nogomet, dijelili smo neizrecivu ljubav prema Hajduku, gledali utakmice, komentirali, zajednički i emotivno proživljavali svaki trenutak uspjeha i poraza...

Nogomet u svim svojim segmentima nas je zbližio, živjeli smo ga i igrali iz dana u dan, skupljali dresove - kazuje nam Karlo o dotadašnjem dinamičnom profesorskom, pedagoškom i sportskom životu koji se preokrenuo preko noći.

- Razbolili smo se praktički u isto vrijeme, u dva dana razlike. On u srijedu, ja u petak. On mi je rekao da ima leukemiju, a potom sam i ja saznao istu dijagnozu. Nitko ne zna kako smo se razboljeli i zašto, ali znam da u Dugopolju ima slučajeva leukemije. On je trebao ići kući supruzi Dajani i kćerkici Riti, a ja sam se trebao oženiti -  veli nam Karlo.

- Petar nije htio znati ništa, ja sam htio znati sve o teškoj bolesti, pa sam se potanko informirao iz svih mogućih izvora. Petar me potom zvao i pitao o svim pojedinostima - govori nam Karlo smireno o prvim danima nakon teške dijagnoze o smrtonosnoj bolesti koja bi mnoge presjekla i bacila na koljena, ali ne i njih dvojicu. Oni su nakon početnog šoka čvrsto odlučili odigrati utakmicu s najtežim protivnikom s kojim su se do tada susreli i - pobijediti, poraz ili remi ih nikada ni ranije nije zanimao.

- Ja sam cijeli život pomagao drugima, davao poduku iz matematike vršnjacima i sada mi je naprosto bilo neshvatljivo da drugi pomažu meni - teško se Karlo počeo suočavati s najtežim razdobljem u životu. A sve je to posebno teško potreslo njegovu obitelj, oca Gorana, majku Dubravku, brata Dominika, poznatog igrača i kapetana NK Dugopolje, i sestru Korinu.

- Oca je najviše utuklo, on i majka su htjeli ići na bolovanje, ali ja sam ih odgovorio od toga. Koga boli? Mene ili vas? Nastavite život! - kazao sam im u tim trenucima, a oni su taj moj čvrsti stav dobro prihvatili. Ja ću im podnositi izvješća o liječenju, a oni meni izvješća o svim onim događajima koji nisu vezani uz bolnicu - iznosi Karlo kako je postigao obiteljski konsenzus, koji mu je puno značio u mjesecima pakla s kojima se suočavao tijekom mukotrpnog liječenja za vrijeme kojega je imao čvrstu potporu svih članova obitelji i tadašnje djevojke Romane.

Mučni dani

- Jake terapije, intravenozno... Prva terapija sedam dana, 24 sata, druga terapija tri sata, transplantacija matičnih stanica za koje mi je donor bila moja sestra Korina... - vraćaju se Karlu mučni dani borbe s opakom bolesti.

- Petar i ja sve smo skupa odradili, na prvu terapiju izašli, vratili se u Dugopolje. U Zagrebu na Rebru je bila transplantacija matičnih stanica, sve smo odradili zajedno, apsolutno cijelo liječenje - veli Karlo i prisjeća se najcrnjeg trenutka, onda kada se za Petra više nije moglo napraviti ništa...

- On se borio dugo, pedesetak zračenja, kemoterapije, injekcije, ali pri kraju je bilo jasno da borba neće imati sretan ishod... - kaže Karlo, a pred očima mu se vrte trenuci oproštaja koji neće nikada zaboraviti.

- On je bio na bolničkom odjelu, dozvolili su nam posjete unatoč strogim bolničkim mjerama. Htio je ćevape, koje je obožavao. Ako već trebam umrijeti, neka to bude od ćevapa, a ne od leukemije - kazao mi je Petar. Smijali smo se da ćemo izgledati jednako, zatražio je da mu donesem istu jaketu koju ja nosim - vraća se Karlo na razgovor s prijateljem kao da su jučer bili zajedno.

- Nije se predavao do posljednjeg trenutka niti gubio optimizam. Ja sam molio krunicu s djevojkom, a on me je nazvao i rekao da mu je Krunica božanskog milosrđa lijek broj jedan...

- Sutradan je upao u komu. Nedjelja je bila kada je otišao... Nedjelja božanskog milosrđa. U travnju 2022. Izgubio sam jedinu osobu kojoj sam se mogao povjeriti. Znao sam koliko pati i da je zaslužio otići odmoriti se - govori nam Karlo, koji je sada bez jakog suigrača s kojim se poznavao u dušu nastavio tešku utakmicu s leukemijom i - odnio pobjedu.

- A prognoze za pobjedu su, zapravo, u početku bile na Petrovoj strani, on je imao lakši oblik bolesti. Ja sam imao akutni, teški oblik. Mene su liječnici već otpisali i davali mi tek 72 sata života, zvali su doktori moje, majku, brata... da se dođu oprostiti od mene.

Spasila me vjera da ću se izvući, odluka da se nikad neću predati, to sam dugovao sebi, Petru, roditeljima, bratu, sestri... Kada su mi rekli za dijagnozu i kazali da nemam šanse preživjeti, odgovorio sam im da samo Onaj gore zna kada ću otići i kada će doći moje vrijeme da mu se pridružim.

U Splitu nitko s mojom dijagnozom nije preživio. Liječnik mi je spominjao strašnu prognozu za konačan rezultat - 96 posto šansi za leukemiju, a četiri posto šansi za mene... Rekao sam mu da mi to ništa ne znači, neka se ostavi tih brojki, pa ja sam matematičar, a ne on - jasan je Karlo.

Nitko nije znao za put

Odluka da ode na Camino iz dana u dan je sve više jačala. 
- Prošle su prije toga dvije i pol godine liječenja i nade. Čekao sam da budem dobro da mogu podnijeti teret Camina. Vrijeme liječenja je bilo tegobno. Oslabljen imunitet, sepsa, mentalno uzdrman...

Nitko nije znao da ću ići. Svi su bili protiv, i liječnici i moja obitelj. Zatražio sam kompletan pregled u Zagrebu. Liječnica koja me je pregledala nije mogla vjerovati zašto mi je to bilo potrebno. Prije povratka kući iz Zagreba kupio sam avionsku kartu. Kada sam to rekao mojima, oni nisu mogli povjerovati, rekli su da je to još jedna moja budalaština, ali onda su se uvjerili kada sam im pokazao kartu - ističe naš sugovornik.

Kako je prije bolesti bio strastveni planinar, morao je vratiti natrag kondiciju, pa se već ranije učlanio u kaštelanski HPD "Kozjak". Počinjao je s lakšim terenima, pa je intenzitet jačao sve dok sam sebi nije rekao da je spreman za najveći izazov u životu i u ljeto 2024. krenuo ispuniti zavjet.

- Bilo je to moje obećanje Bogu i Petru da to odradim. Pripremio sam sve za put. Nisam uzimao povratnu kartu, da mi rok povratka ne visi stalno za vratom, da ne moram trčati završne dionice kako bih mogao stići na avion kao što se to dogodilo nekima i pokazalo se da sam bio u pravu. Krenuo sam avionom za Bordeaux i odatle sam došao na početnu točku Puta svetoga Jakova. Počeo sam iz francuskog Saint Jean Pied de Porta.

Upoznao sam mnogo ljudi, među njima i jednog Irca, koji je bio već tri puta na Caminu, Talijanku Ceciliju... Molili smo krunicu, skupljali snage za put. Nakon prvih 16 dana pješačenja dvoje ljudi je odustalo, vratili su se kući, pa sam tada fizički ostao sam, ali Petar je cijelo vrijeme puta bio uz mene. Nosio sam stalno sa sobom majicu s njegovim likom i njegovim riječima izgovorenima kada nam je bilo najteže: "Jebeno je, ali da se!".
U tim trenucima mi je odgovaralo da nitko od stranaca ne bude uz mene da mogu preispitati sebe, a cijelo vrijeme sam se pitao i tražio od Boga odgovor zašto sam baš ja preživio, a Petar nije. Na misi sam razgovarao s jednim svećenikom iz Amerike, koji me dotad, naravno, nikad nije vidio i on mi je kazao: "Prijatelj je ponosan na tebe." Shvatio sam da sam zaslužio živjeti i da me moj Bog voli - kazuje Karlo.

Produžio putovanje

Prešao je brojne znamenite lokacije, francuski Hospital del Orbigo, španjolske Pirineje i festival San Fermin u Pamploni, gdje se održavaju znameniti festival i utrka s bikovima, pa do Finisterre na samom kraju puta uz obalu Atlantika. A kako je strastveni planinar, skretao je s dionice osnovnog puta kako bi pogledao planinske krajolike koji su ga privukli, pa je putovanje produžio za još šezdesetak kilometara. 

- Tijekom cijelog Camina, kada mi se god ukazala prilika, za vrijeme susreta s ostalim hodočasnicima, govorio sam da zapravo hodam s prijateljem.

Ni jedan izazov me nije mogao slomiti, bio sam odlučan završiti put do kraja. Znao sam propješačiti do 32 kilometra dnevno, ali sam želio testirati sebe, pa sam jedanput odradio 45 kilometara. Bilo je malo kiše na Pirinejima, a u Meseti je dnevna temperatura znala biti i 50 stupnjeva Celzijevih, bio je srpanj kada sam putovao.

- Kad nešto zacrtam, onda to želim i odraditi. Ni u jednom trenutku nisam požalio zbog odlaska na Camino, koji mi je donio nova iskustva, spoznaje, ali i saznanje da ima i težih iskustava od moga.

Kraj službenog puta je Santiago de Compostela ispred katedrale svetog Jakova. U Santiagu sam shvatio da je moje hodočašće gotovo, pa sam autobusom otišao na rub Atlantskog oceana. Tradicija je prilikom tog hodočašća da se uzmu dva kamenčića s porukom, jedan se ostavi na pola puta, a drugi na kraju. Ja sam bočicu od posljednje kemoterapije podijelio na dva dijela, jedan ostavio na pola puta, a drugi s porukom "Fuck off leukemia" bacio u ocean - govori Karlo, priznajući svoj mali ekološki incident.

O svom putovanju života piše knjigu koja će uskoro biti izdana i bit će svjedočanstvo da se snagom vjere mogu svladati najveći izazovi i nedaće.

Ispunjeno obećanje

- Osjetio sam veliki ponos što sam ispunio obećanje. Bez jake vjere to ne bi bilo moguće, osjetio sam prisustvo Gospodina. Bila je velika fešta u dvorani u Dugopolju u čast moga povratka. Pokazao sam im video s raznih postaja Camina, a Petrova majka Marija me je zagrlila i zahvalila na svemu što sam uradio za njezina sina - povjerava nam se Karlo.

Ni Dugopolje nije zaboravilo svog Petra Rogošića Grka, pa se tako u njegovu čast svake godine održava istoimeni malonogometni turnir, koji godinama nailazi na sve veći odaziv igrača, ali i publike. Ove godine turnir će imati svoje peto izdanje.

- Guštam u životu, pomažem mladima oboljelima od leukemije i da prevladaju PTSP. Kada sam se vratio s Camina, kazao sam, dosta je, nikad više, trebao bih imati jaki razlog, a sada želim sve to ponoviti, možda ne na španjolskom Caminu, ali svakako na nekom drugom putu svetoga Jakova - ističe Karlo.

S Karlom smo obišli dugopoljsku crkvu svetih Mihovila i Jeronima, pa Petrovo posljednje počivalište. Sjeo je uz prijateljev grob, ne skrivajući emocije i prenio mu poruku koju je samo Petar čuo.

Potom smo obišli i crkvicu svetog Roka na kraju mjesta, u Kutima, gdje je Karlo spremno odradio hodnju za ovaj tekst i potom sjeo malo se odmoriti na tvrdi mosorski kamen u sjeni grana stoljetnih hrastova.

- Želim živjeti život, uživati u svakom trenutku koji mi je Gospodin darovao. Ne želim razmišljati o tome hoće li smrt pobijediti život, nego samo o tome je li moj učenik shvatio nastavno gradivo ili nije - kaže Karlo zagledan u daljinu.

Iza njega je ocean sjećanja i ljubavi. Priča veća od života, jača od smrti.