Ima jedan pjesnik u Imotskoj krajini koji se poezijom bavi još od osnovnoškolskih dana, od početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Svoju prvu zbirku pjesama objavio je 1998. godine. Nakon toga uslijedila je stanka od punih 28 godina, a nedavno je svjetlo dana ugledala i njegova druga zbirka.
Otkrio nam je i tajnu: do kraja života, a tek su mu 64 godine, namjerava objaviti još jednu zbirku, nakon čega će prestati pisati. Rekli bismo, vrlo zanimljivo dugoročno planiranje vlastitog hobija.
Naš je gost pjesnik Nedjeljko Ćapin, diplomirani inženjer kemijske tehnologije, smjer kemijsko-tehnološki procesi. Živi sam u zaseoku Ćapini, u općini Podbablje, u velikoj obiteljskoj kući u kojoj je nekoć živjela osmeročlana obitelj. Nedjeljkova majka i sestre žive u Splitu. Nedjeljko, unatoč zdravstvenim poteškoćama zbog bolesti kuka, uživa u svojim Ćapinima.
Kemijski tehnolog
Moramo priznati da smo upoznali uistinu osebujnog intelektualca, čovjeka koji neizmjerno voli pradjedovsko ognjište, ne dopušta da se na njemu ugasi obiteljska vatra i stvara stihove iz duše, nadahnute upravo okruženjem koje mu daje životnu snagu.
– U svojoj sam struci, koja je bila vrlo tražena u ono vrijeme, a i danas je, radio svega dva mjeseca. E, to je posebna priča. Želio sam studirati medicinu u Zagrebu i stvorio sam uvjete za to. Ali Zagreb mi je bio daleko, ovdje su bili roditelji, pa ipak odlučih upisati Kemijsko-tehnološki fakultet u Splitu.
Tada je samo u splitskom bazenu u toj struci bilo zaposleno više od pedeset tisuća ljudi. Cementare, Jugoplastika, Jugovinil, Željezara, brodogradilište, a ovdje u Imotskoj krajini naša Vinarija… Posla koliko hoćeš! Ja sam apsolvirao početkom devedesetih, a onda je đava odnio sve. Pretvorba, privatizacija… Znaš i sam što se dogodilo.
Eto, pogledaj samo našu Vinariju. Uništeno je prvo naše vinogorje, a drugo, kad su onom Rusu prodali svu tada vrhunsku tehnologiju i prostore, uključujući destileriju, sve je krenulo drugim putem. Danas neki koriste licence za proizvodnju pića naše propale Vinarije.
Proizvodili smo Amaro, znameniti vinjak Dorat i nenadmašnu travaricu Ivu. Kunem ti se, gdje god bih došao, a bio sam u mnogim uglednim društvima, ta su naša pića smatrali najboljima u onoj državi, posebno Dorat i Ivu. Jedno vrijeme ovdje su se proizvodili i nekadašnji Pipi i Cockta – govori nam Nedjeljko.
Na naše pitanje kako je nastala njegova prva zbirka pjesama i što nam može reći o svojem pjesničkom putu, Nedjeljko nam je otvorio dušu.
– Počeo sam pisati pjesme o prvim ljubavima, s petnaest, šesnaest godina, sredinom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Te pjesme nikome nisam pokazivao. To je bila moja velika tajna.
Jednom je moja sestra Marija pronašla te moje pjesme, napisane na stotinama papira i papirića. Kako smo zajedno studirali u Splitu, počela ih je čitati preda mnom i rugati mi se. Ja se naljutim, uzmem joj sve te svoje pisane uratke i pred njom ih pokidam. A ona meni, na rubu suza, kaže: "Što sam to napravila? To je zločin!" Ja joj smireno odgovorim: "Sestro moja, one su sve tu, u mojoj glavi, sve od prve do zadnje, od prvog do posljednjeg slova."
Presjek života
Moja prva zbirka, pod nazivom "Draga kao more", objavljena je 1998. godine i sadrži 66 pjesama. I danas su sve te pisme pohranjene u mojoj glavi. Evo, otvori bilo koju, samo reci naslov i ja ću ti je odrecitirati, i to onako kako sam je doživio kada sam je pisao.
Ta je prva zbirka bila dovršena u rukopisu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Kada sam odlučio predstaviti je javnosti, pune tri godine tražio sam način da je tiskam. Sve je to koštalo, pa sam molio naše općine da pomognu. Jedni bi mi rekli da nisam iz njihove općine, drugi da nemaju novca u proračunu i tako dalje.
Evo, moja je Općina Podbablje za ovu novu zbirku "Svjetlo na vodi", koja će uskoro biti predstavljena, izdvojila iz proračuna ravno 100 eura. Prvu zbirku promovirao sam u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu – objašnjava nam Nedjeljko.
– A kako su nastale ove moje pjesme? To su, moj prijatelju, segmenti života. Nađeš se na određenom mjestu u određenom trenutku, i onda navru sjećanja, i ova i ona. Neka te dirnu, poteku ti suze, raznježe te, donesu toplinu u dušu, pa si najsritniji čovik na svitu.
Nekada si na grobu, ali si sretan jer znaš da je blizu tebe netko koga si silno volio. I onda je za sedam minuta pjesma gotova. Nema tu velike priče. Tu se zapiše i nema više ispravaka ni dorade. Nema razmišljanja: moglo bi biti ovako, moglo bi biti onako. Gotovo! Sve moje pisme zapisane su na karti, na običnom papiru koji mi se nađe pri ruci. Kod mene nema zadaća, računala ni pisanja u Wordu.
U životu imam jedan zakon: najteže je suočiti se s istinom. I upravo svaka moja pjesma ide u tom smjeru. Svaka je događaj koji se dogodio tu i tu, tada i tada, i ne može se mijenjati. Ja sam leptirić kada napišem neku pismu, a već za malo sam tužan, uhvati me tjeskoba kada napišem drugu. To se u meni mijenja od pisme do pisme.
Eto, zato su mi recenzije vrsnih stručnjaka takve kakve jesu. Tu su Joja Ricov, Marko Bilić, profesorica Divna Sušić, profesorica Dragica Zeljko-Selak, a da ne govorim o brojnim prijateljima koji me zaustave i pitaju: "Nediljko, kada će nova zbirka? Nemoj me zaboravit pozvat na predstavljanje! Ajde, odrecitiraj mi onu iz prve zbirke!" Ima i kritičara, fala ti, dragi Bože, ali neka ih. I bez takvih se ne može, a niti smije biti.
Treća moja zbirka, koju još namjeravam izdati – moram otkriti tajnu – već je u visokoj fazi pripreme i do njezina izdavanja neće proći trideset godina, koliko je prošlo između ove dvije zbirke. Ali želim je izdati još za života, pa da mirno odem na naše groblje, tamo kod Svetog Marka.
Nadahnuće iz prirode
Prošle godine slomio sam ključnu kost i iščašilo mi se rame. Zahvaljujući toj nevolji, sakupio sam sve papiriće na kojima sam pisao i sada su spremni za prepisivanje. Vidiš da svako zlo nije za zlo – govori nam uz smijeh dobroćudni Nedjeljko.
Nova zbirka, "Svjetlo na vodi", dobila je ime po ženi koja sjedi uz more, a njezin se lik zrcali na njegovoj površini. Nedjeljko nam otkriva da u pet mjeseci napiše desetak pjesama, a zatim zna napraviti stanku od pet godina a da ne napiše ni jednu.
– Tako je. Nakon što sam slomio ključnu kost i bio vezan uz stolicu, sve sam posložio. Onda sam se javio legendi našeg pjesništva i izdavaštva Mladenu Vukoviću, kojemu je zbog njegova rada i suradnje s pjesnicima Imotske krajine zajamčen izravan put u raj. Zaslužio je to samo zbog toga.
Pitaš me zašto živim sam. Pa tako, majka je sa sestrama u Splitu. Znam da su na sigurnom, sve je živo i zdravo. A viruj mi, većina mojih dana je idila: pjesma, opuštanje, moje ovce i nadasve mir. Mir, prijatelju, koji nitko ne može platiti.
Samo su mi dva dana tužna. Evo, sada za Dan mrtvih, kada odem ocu na grob i mojim pokojnima. Tada se susretnem s pravom istinom života i poželim da smo svi skupa u mojim Ćapinima. U njima je nekada bujao život, a danas nas je samo nekoliko. A to je bogomdani dio naše Imotske krajine.
I još nešto, kada me pitaš gdje mi na pamet padnu neki stihovi. Pa u proljeće, tamo na mojoj livadi. Legnem u travu, raširim ruke, gledam u plavetnilo neba, a pokraj mene lete pčele. Gledam ih kako marljivo obilaze cvijet po cvijet. Jedna se nikada ne vraća na isti.
Tamo pjeva slavuj, tamo kos, mirisi da ti duša plane. I kako nećeš moći pisati? Napisao bih tisuću pjesama, a opet sve može stati u jednu – govori nam Nedjeljko.
Ovce kao obitelj
Za kraj ovog ugodnog razgovora s jednim od najosebujnijih pjesnika Imotske krajine stigli smo i do njegove velike ljubavi. Da, baš tako – ljubavi prema životinjama, konkretno prema njegovim ovcama. Ima ih samo nekoliko, ali za njega su one obitelj.
– To je moja obitelj sada ovdje u Ćapinima. Možda je pretenciozno što ću to kazati, ali to je istina. Mali janjci, to su blagoslovljena mala bića. Ležim na livadi, a onda se mali janjčić odvoji od majke i dođe mi u krilo. Pogladim ga i on zaspi. Ljudi moji, koja je to draž, Božji dar! Pa nije Bog mukte izabrao janje i nazvao ga jaganjcem da bude uz njega.
Ni u jednoj obitelji, ni u tvojoj, ni u mojoj, ni u nekoj drugoj, nema ovoga što ću ti sada kazati. Ovca se janji, jedna od njih sedam. Njih šest, među njima i ovan, dolaze… Ne, zapravo, ostaju u drugom kutu štale kako bi ovci koja se janji osigurali veći prostor i mir. Ja dolazim pomoći ako nešto pođe po zlu, stojim i čekam.
Nijedna od tih šest ovaca ne trepne okom, a kamoli da zableji. I tako cijelo vrijeme, dok se ne javi ojanjeno janje i ne zableji, makar to trajalo sat ili tri sata. A onda kada zableji, svi dođu da ga poližu. Tada nastupam ja, osušim ga i dam mu bočicu s mlijekom.
Eto, neka i ljudi nešto nauče od životinja, od ovaca. Pa kada nekome kažu "ovnu" ili "ovco jedna", vjeruj mi, ovca je pametnija od mnogih. One su meni na prvome mjestu. Prije nahranim njih nego što popijem jutarnju kavu. Prije očistim štalu nego svoju sobu. One su moj mir, moja inspiracija i moja točka – govori nam u ovoj zanimljivoj priči osebujni imotski intelektualac i pjesnik.
Stoga ne čudi što se u njegovoj novoj zbirci pjesama "Svjetlo na vodi" nalazi i lijep crtež ovaca na paši.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....