- Ukoliko najdalje u naredna dva dana ne dobijemo odgovore zbog čega ugibaju naše krave, sve lešine deponirat ćemo uz prometnicu. Pa neka se ljudi „dive“ hrvatskoj sramoti. Da se to dogodilo u Austriji, Njemačkoj ili nekoj uređenijoj zemlji Europske unije, ovdje bi sada bili veterinari, vojska i policija. Ogradili bi teren, tražili uzroke. Međutim, ovdje nitko osim vas novinara nije provirio. Ovo je sramota! - tim nas je riječima dočekao Jure Turudić iz Gornjih Maovica. Jedan od desetak opegovaca tog podsvilajskog sela u kojem već dvadesetak dana vlada strah zbog misterioznog uginuća stoke. Informacije s terena govore o više od pedeset uginulih jedinki u svega dvadeset dana.
Vidno razočarani mladi Maovački stočar cijeli svoj život bavio se stočarstvom. Pogađa ga ova, kako kaže, nepravda, zbog čega je nedugo nakon što se sve dogodilo, završio na hitnoj pomoći.
- Cijelu sam noć probdio pored krava. Nisam više mogao izdržati taj stres i neizvjesnost, hoću li me kada svane dočekati još uginulih životinja. Jednostavno mi je došlo loše. Otac me odveo na hitni prijem. Ne možete vi razumjeti kakav je to osjećaj kada bespomoćno gledate kako jedna za drugom ugibaju vaše životinje, a vi im ne možete pomoći - kroz zube će Jure.
Samo on, njegov brat Mate i otac Nikola, izgubili su četrnaest goveda u deset dana. Svakodnevno svjedoče nemilim slikama na padinama Svilaje. Razočarani su tromosti državnih institucija, posebno onima iz Zagreba.
- Odmah nakon prvog događaja na teren su izišli veterinari, za njima i Agroproteinka. Odnijeli lešine i tek nakon vaše objave stiže nalaz da još nije poznat uzrok pomora krava, ali da se prema prvim rezultatima analiza može kazati da nije riječ o zarazi. Navodno se još čekaju neke analize, posebno toksikološka koja nas može uputiti na uzroke uginuća.
Ma slušajte me, ne možemo mi toliko čekati. Dok oni analiziraju, nama stoka krepaje. Mi od ovoga živimo i svaka ova krava nama zlata vrijedi. Jutros čujem da su tri uginule u Donjim Maovicama. Gdje je kraj? Dokle da čekamo? Šezdeset šest mi je godina i nikada niti u pričama starijih od sebe, nisam čuo da se nešto slično dogodilo u ovom kraju. Danas u ovom krugu od dvadesetak kilometara svjedočimo nemilim scenama za koje u Zagrebu tvrde, da još nemaju objašnjenja.
Ono što ja mislim je da je sve počelo vakcinacijom lisica. Iz zraka je nešto bačeno, ali šta, ja ne znam. Možda bi to trebalo analizirati. Bojim se da to nekima ne bi odgovaralo. Spominju se i nekakvi otrovni mamci za čagljeve. Sve su to pretpostavke. Ali dok oni utvrde, nas nema - dodaje Nikola Turudić, šireći nemoćno ruke nad zlom kobi koja ih je zadesila.
Kaže, lakše mu je bilo ‘91 godine jer je znao tko u njega puca, nego li danas kada neprijatelj „ubija“ iz pritaje. Tko zna, ljutito će Nikola, možda netko i s vrha vlasti želi uštedjeti koji euro na sirotinji.
Matematika je jasna. Od Civljana do Umljanovića, od Otišića do Drniša, na tamošnjim se pašnjacima napasa tri tisuće grla stoke. Pa bi uštede po pitanju poticaja itekako dobro došle.
- Eto njima poticaji, samo da nas puste da živimo u miru. Nitko vam to ne može platiti. Zamislite osjećaj kada ujutro dolazimo blagu, a čini vam se kao da idete na strijeljanje. Lakše bi mi bilo da sam u Ukrajini, nego ovdje.
Pogledajte sad ove krave. Čini vam se sve u redu. Za sat vremena ugine. Nitko ne može reći koja je sljedeća. Nema simptoma da biste vi znali da će uginuti. Jednostavno se prevrne, noge u zrak, nekakva sukrvica na usta i u analnom otvoru i to je to.
Struka je isključila zarazu, sada je na redu policija. Bili su, raspituju se jesmo li s nekim u zavadi i tako te protokolarne stvari. Međutim, slažem se s Jurom, vrijeme nije na našoj strani. Ja ne znam odgovara li nekome da se sve sporo odvija, ali mi više nećemo čekati. Svako govedo koje ubuduće ugiba, ide na cestu. Pa neka se misle - tvrdi Ante Batalić koji je zajedno s bratom Tomislavom u zadnjih nekoliko dana ostao bez desetak krava i bikova.
Obojica imaju obitelj. Kažu da svakodnevno propadaju. Od toga žive i oni i njihova djeca. Stalno su tu. Žive u podno Svilaje cijeli život. Nigdje nisu otišli. Tu su stvorili svoje obitelji. I kako im se to vraća, pokazuju nam slike na mobitelu nesretnih životinja koje odvozi Agroproteinka. Zato traže što žurniju toksičnu analizu. Ante ima troje male djece. Pita se od čega da ih on hrani. Ukoliko mu sve blago ugine, ništa mu ne preostaje...
- Neću moći gledati svoju djecu gladnu - energično će Ante.
S njim se slaže i njegov brat Tomislav. I njemu je dosta čekanja. Ima preko sto goveda i svako naredno koja ugine, po njemu je to kao da vam umre jedan član obitelji. Sada je to uhvatilo maha, pa kao i većina traži žurne odgovore na misteriozna uginuća stoke. Jesu li razlozi u zraku ili u zemlji, to im je svejedno, samo žele odgovor. Nažalost, predugo čekanje loš je znak za tamošnje stočare.
Nalazi iz Zagreba isključili su bedrenicu čega su se najviše bojali u Gornjim Maovicama. Radi se zapravo o zaraznoj bolesti, odnosno zoonozi koja jednako pogađa i ljude i životinje. Spominju Maovičani i neke nove bolesti do sada nepoznate, koje su tko zna kojim putem „ušetale“ u njihova dvorišta i pašnjake. Spominju se razne zavjere i mogućnosti. Ali to ne rješava situaciju.
- A ona nije obećavajuća - kaže Krešo Milković, vlasnik prve uginule životinje.
- Ja sam otvorio sezonu. Žalosno je to, ali istinito. Meni je prvom uginuo bik težak gotovo jednu tonu. Zatim još dvije krave. Jutros sam dudom zadojio tele staro svega četiri dana, jer mu je majka jučer uginula. Srce vas zaboli kada to vidite. Onaj tko ne živi sa životinjama ne zna kakav je to osjećaj.
Šta ja mogu nakon svega kazati, nego ovo što se radi da nije ljudski. Ne preostaje ništa drugo nego ovo omladine što je ostalo u selu, pokupiti i odvesti negdje vani iz države. Kako ja to mogu objasniti svome sinu, natjerao sam ga da se vrati iz Njemačke i prepisao sve na njega i obećavao mu bolji život... Pita me neki dan stari šta ću ja sada. Nema mu druge nego kupi kufere i natrag u Njemačku. Čini mi se da sve ovo radi da se potjera mladost. Sramota je to od naše države što čini. Da se nitko od njih ovdje ne pojavljuje. Gdje su ti ministri, državni tajnici, pročelnici… Mislim da su oni sve ovo zakuhali i sada se pokrivaju ušima -nedvosmisleno će Milković.
Na Maovačkom pašnjaku među kravama zatekli smo i Joška Režića, magistra agronomije stočarskog smjera. Više je dana proveo na terenu obilazeći mjesta ugibanja i pregledavao uginule životinje neposredno prije i nakon uginuća. U početku je bio mišljenja da se radi o antraksu jer je nekoliko simptoma upućivalo na to. No obzirom da su nakon uginuća životinje ostale ukočene, uvjeren je da se ne radi o bedrenici, jer je jedan od glavnih pokazatelja te bolesti nedostatak posmrtne ukočenosti. Sada smatra da se radi o dvije mogućnosti, što će valjda pokazati analiza.
- A to je da se radi o nekakvom novom, još nepoznatom oboljenju ili trovanju.
Obzirom da proteklih dana svi stočari redovito obilaze svoju stoku i pašnjake smanjena je mogućnost unosa otrova, a obzirom da je jedan od njih uočio veliki dron iznad pašnjaka, mišljenja sam kako se upravo poljoprivredni dron koristi za trovanje u noćnim satima na način da se otrovni medij izbačen na više manjih lokacija i kada grlo dođe na pašu na kontaminirani predio biva otrovano i nedugo potom ugiba. Ne znam iz kojeg razloga još nije napravljen toksikološki nalaz obzirom da je do sada u kratkom periodu uginulo preko 50 grla stoke. Također, smatram da je ovo slučaj više za DORH, a ne za veterinarsku inspekciju -mišljenja je Režić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....