– Ja sam ti Josip Šolić, rođen 6. prvoga 1958. godine u Splitu. Ali su me odma nakon rođenja odnili u Sutinu. Ima sam pola godine kada me mater, čuvajući ovce, sa sobom povela u Šošnicu. A Šošnica ti je ono brdo kada iđeš u Sinj. Nemoš falit. Visoko je za p….dit, ima priko 940 metara nadmorske visine. Imali mi gori staju, pa ovce bile važnije od dice. I tako jednom, dok je mater spraćala te ovce, mene ka dite pričepila između dva kamena. Kasnije me nije mogla naći. Bila mlada nevista pa se najvjerojatnije uplašila. Zaboravila, kažu, di me je tutnila.
Naletila tu Ane Strmina – nećete je vi znat, bilo je to davno, tako su je zvali – pa pitala moju majku: "Šta plačeš?" Di neće plakat, ostavila dite, a ne zna di. Međutim, ti stari su bili iskusni, pa će materi: "Ajde ludo jedna, znaš li odoka di je?" "Evo ovdan", zaokružila mater rukom. To "ovdan" kružok je od par stotina metara, onda se ti snađi na tom kamenjaru.
Ane vidila da je đava odnio šalu pa će mater: "Sidi ovde, kad mali ogladne zakmečat će i naći ćemo ga." I tako je i bilo. Od tada sam stalno u planini i bez struje i bez vode, a opet mislim da sam najzadovoljnije čeljade u cilom ovom kraju – to je samo uvod u djetinjstvo Josipa Šolića, čovjeka koji je cijeli svoj život doslovno proveo među tim kamenjem Zelova Sutinskog, gdje bez osnovnih životnih uvjeta i života provedenog između torova, ovaca, kamenja i grabuše i bake, koja ga je svako ljeto vodila u planinu, broji svoje dane.
Za mnoge nemoguća misija, a za njega raj na zemlji.
Život u planini
– Šta ćeš, svako lito ajde sa babon u planinu. Čuvaj ovce po cili dan. Unda bi gori i kundačili u tim stajama. Živina doli, mi gori. Mene bi stavili u tarabu, onako između dasaka… sirotinjski. Međutim, meni to ušlo pod kožu i tako od 1984. godine, kada sam počeo stažirati za lovca, osta ja u Šošnici. Tu sam proveo petnaest godina. Također bez struje i vode. Iša bi svaki dan gore prespavat. Čim bi doša s posla i ruča, odma biž u planinu. S tim da sam cilo to vrime putova u Split di sam radio, najprije u škveru, zatim na željeznici i zadnjih dvadeset pet godina sam proveo u "Podravci".
Prije mog odlaska u brda, odnosno četiri godine ranije, pokojni ćaća je kupio ovu Šolića staju, di se danas nalazim. Pokrio je i uredio kako priliči za jednu staju u kojoj je stala "pića" za blago. Bavi se i sa pčelama pa je tu izrađiva i košnice – nastavlja Jopi, čovjek koji potvrđuje onu staru da ljudi i mjesta nekako nalikuju jedni na druge.
Ovaj šezdesetosmogodišnjak s krša naše Zagore u neku je ruku nalik na svoj krš. Kršan, tvrd, gord i postojan… ljut kada to zahtijeva situacija, a njih je, kaže, bilo podosta.
Stoga smo morali na ovaj način započeti priču o ovom "ajduku" štono se više puta potukao na dernecima i više gusala i dipala napravio nego netko na glavi vlasi ima. Opjevao je s njima i svece i petke, derneke i sijela, vrtilo se i plesalo oko njega. I staro i mlado, a opet, nikad se nije ženio. Iza njega je više od pol stoljeća svakodnevnog "idi-dođi" između planine i posla. Civilizacije i života bez osnovnih uvjeta, pa nije bilo vremena da pronađe životnu družicu jednakih ili sličnih osobina. Ljubiteljicu životinja, prirode i onog zraka koji doslovno u tim brdima možete sjeći nožem.
Bez struje, vode i susjeda
A onda – povratak. I to trajan. Nakon umirovljenja sa četrdeset i kusur godina radnog staža i mizernom mirovinom, Šolić se vraća s Tomosovim motorom, popularnom "kozom" tamo gdje je i započeo. Samo sada u "Čvrljevo" – ne ono unešićko, nego na mikrolokaciju Šolića staje u Zelovu Sutinskom.
– Bilo je to početkom 2000. godine, iako sam još koju godinu radio u "Podravci". Iz Šošnice sam došao u ovu očevu staju. Posadio stotinjak voćaka i tako u ovoj zemlji bez Adama, struje, vode, susjeda, živim ka mali Bog. Nitko mi ne smeta. Mogu slobodno gol odati po šumi, ali će me ‘ko vidit. Najteže mi je kada mi neko dođe. Navika sam sam i u tome sam naša zadovoljstvo. Mnogi me pitaju isto ka‘ i vi, kako se snalazim? Lipo – kaže Josip i pokazuje nam kanistar vode kraj starog razdrndanog automobila i brojne akumulatore i agregate u i uokolo kuće. Ironija je što Jopi danas živi jednostavnije nego ikad, ali i mirnije nego većina onih koji imaju sve priključke.
– Vodu nosim iz bunara. Dovezem koliko mi treba i tako iz dana u dan. Kupam se u lavoru, sada i u maštilu. Ulijem dvadesetak litara, ugrijem na suncu i buć. Napravio sam i poljski WC, kako se to pristojno kaže. I meni ne triba više. Zasadio sam taj voćnjak, iako zemlja "ne rađa ako nema kiše", opet iman za sebe. Trgovina je udaljena taman toliko da se ide "svaka tri-četiri dana, kad zafali".
U dućan, prije u Zelovu, danas u Neoriću, idem sa svojom "kozom", dok u Split iđem "Prometovim" autobusom. Stanica nije daleko. Odma tu ispod kuće na cesti koja spaja Sutinu i Zelovo. Tako skoknem i do Solina kupim šta triban i natrag u svoju kuću. Najteže mi je, moglo bi se reći, liti. Nemam frižider pa hranu odmah spreman. Najčešće ispečem na vanjskom kominu, pa tako frigana može stat koji dan duže. Ma ne zabrinjavam se pretjerano zbog toga. Navika sam ja i na teže. Mislim da je to u genima. I moj did je bio takav. Nije se džabe pivalo: "Ovo ti je Šolića Luka, nema kola di se nije tuka". Bio naprsit, jak čovik. Osoba s karakterom koja drži do svoje riči jače nego je danas kakva rezolucija UN-a. Jesi vidio moje ožiljke – zavrće Šolić rukave da se sami uvjerimo u istinitost njegovih navoda.
Vlastiti muzej
– Nije to došlo samo o‘ sebe. Sve je zapisano u genetskom kodu. Može biti da je tako Bog ostavio, ili je od pure i mlaćenice, ko će ga znat… – dodaje, dok nas paralelno provodi po kući koja je više nalik stalnom postavu starina čiji je opus ovaj ljubitelj prirode i tradicije, godinama pomno skupljao. Nema tradicijskog predmeta domaćinstva iz prošlog tisućljeća, a da ga ne možete naći u Jopinoj kućici. Svaki taj djelić povijesti, starog oružja i oruđa pomno je posložen u njegovoj kamenoj kući, zgotovljenoj jušto na "Cvitnu nedilju" iljadu devesto dvadeset i šeste… ili možda osme. Nije siguran, ali svakako jedna od te dvi godine.
Jedan od važnijih detalja koji rese njegov skromni dom svakako je slika Šimića Andrijice, ajduka nad ajducima što posiče turskih glavam, ni broja se ne zna. A uz Andrijicu tu se jareče diple i gusle javorove. Vrlo važni detalji koji su kasnije oblikovali život ovog, po mnogima, isposnika, eremita koji se iz samo njemu poznatih razloga povukao iz društva u samoću.
– Ma kakvog društva i koja duhovnost. Ja ovdje živim svoj život. Potpuno ispunjen. Posebno kada sam odlučio izrađivati gusle i diple. Pošto sam skupljao te stare predmete po okolnim stajama i bilježio svaki taj eksponat u svoju knjižicu, u kojoj osim naziva pažljivo zapisujem gdje sam i šta našao da ne bi ko reka da sam ukra nečije. Zato pišem, pa ko god oće može doći po svoje. Pošto su mi i donosili te stare predmete, među njima su se našle i gusle. Istina, slomljene. Ali uz malo truda i pomoći ljudi od zanata, ja sam ih osposobio.
Ništa bez gusli
Najviše me ponukalo da se uvatim tog posla jedna izjava prijatelja Mate, mog krizmanog kuma s kim sam se pokumio kada sam priša pedesetu. Nisam ima taj sakrament potvrde, unda se on ponudio da mi bude kum. Ali to je sad jedna druga priča – nastavlja Josip, vraćajući u "brazdu" prijatelja/kuma Matu koji mu je kaza: "Nemaš ništa ako nemaš gusle."
– Dodatno me poslu poguralo kada sam kupio kasetu od našeg poznatog guslara Mile Krajine. Ja sam to shvatio ozbiljno. Za prve sam vam reka kako sam do njih doša. Unda mu je jedan majstor kazao ono što u planini vrijedi za sve: nađi suvo drvo i napravi sam. I tako je krenilo – spominje se ovaj meštar o‘ gusala svojih početaka u izradi ovog kordofonog glazbala, koji je bez škole, bez nacrta, bez YouTubea, samo drvo, alat i tvrdoglava upornost, danima, mjesecima, greškama, pucanjem i nebrojenim pokušajima, napravio nešto čemu su se svi divili. Iz njegove radionice pod vedrim nebom diljem Hrvatske otišle su nebrojene gusle. Jednako tako je započeo i sa diplama. I one su imale svoju prođu.
– Najbolje su od jareće kože. Mogu biti i janjeće, ali su od kozlina nekako tvrđe. Cili proces jednako ka i sa guslama traje i po nekoliko miseci. Najprije kožu stavim u klak ili kreč, kako oćete, zatim čistim do te mire da skinem svaku preostalu dlačicu, i potom sušim i po nekoliko miseci. Paralelno triban naći odgovarajući pisak. To je najteži starinski posa. Ako piske nisu složne, to ti je isto ko dva vola, ako nisu složni, ne tribaš ih onda "takat" – upućuje nas u tajne ovog starinskog zanata.
I s guslama i diplama Jopi je obišao dobar dio naše domovine. Budući da je član KUD-a "Komaštre", guslio je i po vrtićima. I nedavno u Neoriću gdje su dica, veli, ostali bez teksta. Ali bez njega nije ostao Josip Šolić. Pošto izrađuje gusle i na njima svira, trebalo je još samo napisati koju pjesmu. Nije želi recitirati tuđe, pa se uhvatio papira i olovke. Što u konačnici njemu nije bilo mrsko. Do sada je napisao brojne deseteračke napjeve i prometnuo se u ozbiljnog guslara. Bar tako kažu njegovi sumještani, a i sami smo se u to uvjerili.
– Još ću vam nešto na kraju kazat. U svitu gdje se sve može kupiti, ja sam odlučio "napraviti" život i instrument, i to vlastitim rukama. Bez struje, ali s glasom i bez vode na slavinu, ali s izvorom koji nikad neće presušit. Bar dok sam ja živ – filozofija je Josipa Šolića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....