Dok je kiša lijevala kao iz kabla jedna je osoba, obučena u pripadajuću odoru propisanu alkarskim pravilima, na stazi alkarskog trkališta, ispred svečane i vojvodine lože, stoički stajala kao da je riječ o skulpturi, a ne živom čovjeku. Bio je to namještač alkarske mete Joko Runje. On je cijelo vrijeme, sve dok alkarski vojvoda Mario Šušnjara nije objavio da se natjecanje obustavlja, bio na svom "radnom mjestu" držeći u desnoj ruci koplje kojim umiruje alkarsku metu u uspravnom položaju, ne mrdajući. Promatrajući ga iz novinarske lože primijetili smo da je samo u nekoliko navrata lijevom rukom obrisao oči preko kojih mu se s čela slijevala kišnica, a zapaženo je kako je pogladio i brkove.
Namještač Joko Runje iz Karakašice na alkarskom trkalištu je uz alkarsku metu 42 godine. Najprije je od 1984. do 1989. godine bio pomoćnik dotadašnjem namještaču alke Mirku Jagnjiću iz Brnaza. Prvi put Runje je preuzeo namještanje alkarske mete 1990. godine i nedjeljno alkarsko nadmetanje za slavodobitnika bilo mu je 36. po redu, čemu još treba pridodati Svečanu Sinjsku alku u Vukovaru i Pokaznu Alku u Badenu kod Beča.
- Kao namještač alkarske mete moja uloga je propisana alkarskim pravilima i prastarim običajima pa sam u tom kontekstu bez obzira na nevrijeme samo obavljao svoj posao. Svi sudionici alkarske završnice bili su na svojim mjestima: alkarski momci na svojima, gradska glazba u za njih predviđenom dijelu gledališta, a svi alkari uključujući i alkarskog vojvodu bili su na konjima. Ja sam, dakle, bio samo na svom mjestu i stajao sam sve dok alkarski vojvoda, poslije obavljenih konzultacija s predsjednikom Jukićem, tajnikom Nasićem, Časnim sudom i alaj-čaušom nije objavio da se natjecanje obustavlja. Tek tada sam se maknuo jer je vojvodinom objavom prestala moja nedjeljna zadaća - kaže Runje.
Pitamo namještača alkarske mete sjeća li se u 42 godine "alkarskog staža" sličnih uvjeta na trkalištu.
- U više navrata sam doživio kišu dok se odvijalo natjecanje alkara za slavodobitnika, ali u većini se radilo o kratkotrajnom "istresanju" oblaka. Takva kiša, pamtim, bila je 2008. godine kada je slavodobitnički plamenac osvojio Andrija Hrgović. Posebno mi je u sjećanju ostala Sinjska alka iz 2005. godine kada je slavodobitnikom postao alkar Mladen Vučković. Alka je počela po prekrasnom vremenu, kakvo se samo moglo poželjeti, a na tribinama i oko alkarske staze bilo je više od 10 tisuća gledatelja. Na početku treće trke otvorilo se nebo. Rekao bih da je bilo gore nego ove nedjelje. Gledatelji su većinom pobjegli pred takvim nevremenom, ali natjecanje nije prekinuto. Štoviše, pod takvim uvjetima održana je Alka za pamćenje. Gradska glazba nije se dala smesti pa su, mokri do kože, "pumpali" atmosferu, preostali gledatelji na palkama sa sklopljenim kišobranima i također pokisli do kože stalno su pljeskali, a alkari su uspješno pogađali alkarsku metu da je to bilo za ne povjerovati – kaže Runje.
Naš sugovornik izražava žaljenje što je nevrijeme spriječilo okupljene gledatelje da uživaju u alkarskoj priredbi i da i sami pokisnu. Ujedno mu je, kaže, žao i velikoga truda članova VAD-a uloženog u organizaciju završne fešte 310. Sinjske alke koji je zbog kiše propao pa će se morati ponoviti kako bi izvedba odgođene Alke 10. kolovoza zasjala kako joj dolikuje. Toni Paštar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....